Karota ludens

Tko o cemu, ja o tramvajima.

Osim sto dragi blesavi tramvaj broj 5 prometuje na skroz simpaticnoj trasi zvanoj "moja kuca - Jarun" (a Jarun je nekakav nadomjestak moru pa ga se mora voljeti), od ove godine me i svakog jutra vozi na faks. Svakog dana na putu pokupim nekakve besplatne novine koje dijele na Kvatricu (Metro, Metropolu ili uzasnih 24 sata), sjednem u tramvaj, nabijem slusalice na usi i uzivam u predstojecih x tisuca stanica. Za razliku od tramvaja iz smjera Dubrave u ovome nema smrada, nema baba s vrecicama, nema grintavih penzonera... izgleda da Drziceva i Vukovarska privlace samo studente i ciste i mirisne zaposlene ljude. Okej, osim onog dijela blizu kolodvora, ali taj je kritican samo uoci nekakvih blagdana. Ima takvih iznimaka. Prije par dana se nisam veselila pijanim maturantima iz smjera Jaruna koji su maltretirali sve ostale putnike milozvucnim krestanjem na narodnjake koji su svirali iz necijeg mobitela. Zivjeli sofisticirani modeli s ugradjenim mp3 playerima. Sve te nordijske i japanske proizvodjace bi trebalo na par dana doseliti na Balkan i vise im ne bi padalo na pamet ugradjivati te besmislene napredne funkcije u obicni komad telefona.

Vratimo se mi na tramvaj. Jednog sumornog jutra u veljaci, saplicuci se o svoje vlastite podocnjake, krenula sam na ispit. Sedmicom, dovraga, ali trebala je biti petica. U toj sedmici nalazilo se valjda naljepse stvorenje koje ovih dana hoda po Zagrebu. Kaputic, sal... khm, nazad na multiple alele i kromosomske aberacije. Jen, dva... krizanje. Stvorenje je izaslo vani iz tramvaja, a ja, kao prava kokoš, pune glave genetike i New pornographersa odskakutala za njim. Stvorenje je pocelo prelaziti cestu, a ja, kao prava kokoš, sljap, sljap... scena za sjecanje: nas dvoje stojimo usred krizanja, a prema nama jure automobili. Osjecala sam se kao Frogger. Nekako smo doskakutali na drugu stranu i otisli svaki svojim poslom. Potpuno sam zaboravila na tu zgodu (ovdje lazem ko pas, tko bi mogao zaboraviti ono carobno bice zbog kojeg me skoro zgazio auto, ali kul zvuci ako kazem da se vise ne sjecam) i danas sam ga opet vidjela. A znala sam da hocu. Intuicija je zanimljiva pojava.

To krizanje mi je jedno od najdrazih, i ne samo zbog epizode s pretrcavanjem tri trake s jurecim automobilima. Jednom sam se rasplakala kad sam vidjela borove pod snijegom. Borovi su mediteranska biljka i bilo mi ih je tuzno gledati onako zametene kako se smrzavaju. Drugi put sam svjedocila prometnom kolapsu, vrijeme je bilo apokalipticno (sivo-zuto nebo i nekakav suludi vjetar), vozaci su trubili na sve strane, a ja sam pjesacila po vjetru uz Burn that broken bed i smijala se kao ludjak. Uvijek nesto.

Steellaaaaaaaa...