Zivuci sa sestrom sminkericom (ovaj opis sve manje vrijedi buduci da mi u zadnje vrijeme sve cesce krade odrpane salove i marame) koja je od najranijeg djetinjstva pokazivala ljubav prema svim kozmetickim proizvodima i cipelama s vrtoglavo visokim potpeticama, ja svako malo pomislim da sa mnom nesto nije u redu i onda krenem u nekakve pokusaje osvjestavanja vlastite zenstvenosti.
Pokusam pustiti kosu, ali onda shvatim da me duga kosa beskrajno iritira, da me skaklje po vratu, da mi smeta dok ronim i upada u nos dok spavam. Pokusam nositi suknje, ali onda shvatim da je beskrajno neprakticno u njima sjediti po turski, raditi zvijezde po ulici, hodati velikim koracima ili pogati na nekom koncertu (istina, dugo nisam pogala, ali nikad ne reci nikad). Pokusam praviti krace korake i stavljati nogu ispred noge, ali onda shvatim sa sam spora kao puz, a i cini mi se da ne iskoristavam dovoljno sve potencijale vlastitih natkoljenica pa i od toga odustanem. Da me netko ne bi krivo shvatio: nije da je moja povremena potreba za zenstvenoscu rezultat nekakvog opceg misljenja da bih trebala tako izgledati. Ne, upravo obrnuto: ona proizlazi iz toga sto ja zelim tako izgledati jer znam da u suknji i s kosom izgledam bolje, a onda se i osjecam bolje. Al jebiga, ta zelja obicno ne uspijeva nadmasiti potrebu za prakticnoscu.
Ovih dana bio je na redu pokusaj pustanja noktiju. Dug i mukotrpan proces ozenstvenjavanja vlastitih ruku i uzgajanja tog jezivog mrtvog tkiva zavrsio je cim je jadnicima uspio narasti milimetar i po dugi bijeli dio.
Ljudima gadljivima na nokte preporucujem ovdje prestanak citanja.
Prvo, uzasava me pucketanje noktiju. Imam dojam da stalno negdje zapinju (da, iako su tek milimetar dugacki, svejedno se osjecam kao Edward Skaroruki). Sto je jos gore, taj zvuk mi izaziva gricule. Gricule su ono sto vecina ljudi dozivi kad netko grebe kredom po ploci ili stiroporom po staklu, a ja kad netko zagrebe noktima po nekoj tkanini (argh, hulahopke), turpija ih ili pucketa jedan o drugi. Radi ovog potonjeg u stanju sam izaci iz bilo kakve prostorije, javnog prijevoza ili bilo kojeg drugog mjesta na kojem nisam prisiljena biti pa ne mogu zamoliti osobu da to prestane raditi. Iako mi cesce dodje da osamarim onu koja to radi i naguram joj vlastite nokte negdje duboko u ocne jabucice. Nokat nazi, sta cete.
Drugo, uvijek imam osjecaj da su nevjerojatno prljavi. Pretpostavljam da to vuce korijene jos iz vrtica kad je cijela moja generacija bolovala od djecjih glista. Ostalo mi je u sjecanju da treba prati ruke i salatu. Zapravo, nemam pojma je li to pranje salate ikad imalo veze s glistama ili je bila samo jedna od blesavih preporuka nakon cernobilske katastrofe. Nije ni bitno, vazno da sam to zapamtila kao jedan od imperativa za zdrav zivot. Pra-ti ru-ke--i--sa-la-tu.
I zadnje, najvaznije. Navika rezanja noktiju maltene do krvi ostala mi je kao jedna od posljedica sviranja klavira. Nije zapravo klavir bio presudni faktor (buduci da danas vise ne znam ni spojiti ruke), vec cinjenica da otada sve predmete dodirujem prvenstveno vrscima jagodica. Ukoliko nisam u mogucnosti tim dijelom prstiju taktilno osjetiti predmete, osjecam se hendikepirano. Pokusajte staviti nekakvu plastiku na jezik i tako jesti cokoladu pa vam mozda bude jasnije. Jednostavno, osjecam da dobivam samo dio teksture predmeta kojeg dodirujem, bas kao sto bih dobila samo dio okusa npr. jagode da mi je dio jezika uopce ne moze registrirati.
A moja sestrica, naravno, kao moja susta suprotnost (mala je nasljedila sve sto ja nisam, i obrnuto), ima fetis na izglancane, nalakirane i duge nokte. Eh.