Karota ludens




Paradoksi i demoni

Definitivno poznajem previse ljudi. Paradoksalno, sto se njihov broj vise povecava, to vise uocavam da veze izmedju njih (koje ukljucuju i mene) postaju sve kompleksnije. Zadnjih par dana se trudim pohvatati sve konce, ali jednostavno mi vise ne ide. Osjecam se kao da slazem nekakav puzzle u glavi, a nemoguce je sloziti ga u glavi jer se onaj dio slike tamo gore desno poprilicno promijeni svaki put kad se vratim na njega da bih mu dodala komadic. I onaj tamo dolje lijevo. I onaj u sredini. Svaki od njih.

Kad sam bila dijete, imala sam jedan Unicefov puzzle koji sam obozavala. Prikazivao je djecicu koja se drze za ruke, a oko njih je bilo nekakvo ogromno cvijece koje se u prijelazu prema nebu pretvaralo u vatromet. Tata je uvijek morao slagati nebo jer nisam razlikovala nijanse plave. Izgleda da me te nijanse plave jebu i danas kod povezivanja svih ovih stvarnih ljudi u nekakvu jasniju mentalnu sliku.

A demoni? Oni su tu zato sto ne mozemo od njh pobjeci. Ponekad te veze postanu prekompleksne. Ponekad na neke stvari zaboravimo, a onda nam se one vrate na najcudniji moguci nacin. I proslost nam nekako uvijek zakuca na vrata taman onda kad je najmanje ocekujemo. Uvijek maskirana u novo ruho, taman toliko da je u prvi trenutak ne prepoznamo, a nakon toga se mislimo sto da radimo s tim darom. Tik-tak-tik-tak. Je li bomba? Je li budilica?

Pokusavam pratiti kako se svi ti ljudi ispreplecu s razlicitim vremenima, drugim ljudima, i sa mnom, ali potpuno se gubim. Toliko... toliko da zelim ici negdje gdje ce me lupati takav adrenalin da necu moci misliti na njih. Na bungee jumping, na primjer.

Svojim i tudjim demonima dotle zelim laku noc.


12.05.2006. Komentari (2) Isprintaj # Izdvoji