mriza zivota

četvrtak, 31.03.2016.

....


Skuhao je čaj,njegov miris ispunio je noć miješajući je sa mirisom poljskog cvijeća,borova i pokošene trave.Mirisi noći daleko od svega.Ona ga nije htjela pitati šta radi ovdje..Noć je bila lijepa,čaj je mirisao ;osijećala se sigurno u njegovom društvu.Pod rukom je nosio deku.

Deka je bila široka,mirisala je na lavandu.Ponijeli su šalice sa sobom i desetak metara od hridi prostrli deku na omanji žal.
Legli su, pijuckali čaj i gledali čas u morsku površinu,čas u zvijezde.Odavde se činilo kao da su u moru trave,kao da oko njih nema ničega osim tamarisa,borova i velikog neba prošaranog zvijezdama.
Ivan je govorio imena zvijezda i sazviježđa koje joj je pokazivao prstom.Objašnjavao joj je kako ga je njegov nono učio imena zvijezda,ali njegova imena,imena koja im je on dao,a koja su se tek tu i tamo poklapala sa pravim imenima zvijezda.Tek poslije,gotovo na fakultetu Ivan je naučio prava imena zvijezda i sazviježđa,ali nisu mu se sviđala.Bila su mu ljepša imena koja je njegov nono davao zvijezdama.
Promatrali su ih najčešće sa Koraljna grebena.Tamo se još ljepše vide nego ovdje,pogotovo kada nebo nije tako vedro kao noćas,ali i ovdje je dobro.Ovo je u stvari drugo najbolje mjesto za zvijezde.Ona ga je pokušala pratiti,ali Ivan je bio toliko zanesen da je jednostavno odustala.
Prepustila se melodiji njegova glasa i slušala sva ta čudna,pijevna imena zvijezda i sazviježđa koja je izgovarao i prava imena i ona koja je zvijezdama dao njegov nono.
Osijećala je kao da pluta pučinom koju ispunjava njegov glas,poput šapata koji ju vodi sigurnim plovom,poput šapata koji je davno čula kao dijete i koji joj je davao sigurnost.Gusta borova šuma je iz daljine na te njene misli odgovarala tihim šapatom ,ili je to samo bio odjek njegova glasa.,a onda ,onda je ugledala sitne svjetiljkice na nebu i i njihove repiće koji su ostavljali traga dok su polako i nečujno ljubile s neba površinu mora i nestajale u njoj.
-Anđeoske suze -rekao je...




02:21 | Komentari 8 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 29.03.2016.

Pucanj




Ako ikada odlučite osuditi nekoga na osnovu onog što vidite i što vam se čini sjetite se ove priče!

Starog pastira koji je preko sedamdeset godina čuvao ovce, novinari su upitali: “Možete li nam ispričati nešto osobno, što vam se zasigurno moralo dogoditi za tako duga razdoblja?” Razlog zašto su uopće novinari došli bio je taj što je država odlučila dodijeliti mu počasnu mirovinu za njegov osamdeseti rođendan, jer je pošteno obavljao svoj posao eto već punih sedamdeset godina, a za zasluženu mirovinu nije imao nikakvih osnova jer nikada formalno nije bio zaposlen. Starac se ispočetka branio da je on običan pastir, i već mu je bilo neugodno što su uopće došli oni kojima se ni u snu ne bi nadao. No, kako su novinari nisu odustali rekao je kako ima priču svog života koja ga i danas boli u srcu.

Cijena jednog mog iskustva, započeo je, bila je visoka. Nitko me nije pitao želim li kupiti to iskustvo. Kada sam imao dvadeset godina, pronašao sam u šumi maleno nejako psetance. Onako malešno, smililo mi se, pa sam ga bez razmišljanja uzeo sa sobom, već nakon nekoliko dana to mi je pseto postalo toliko privrženo i ja sam ga zavolio. Svuda sam ja njega vukao sa sobom, dijelio s njim što sam i sam imao i pseto je lijepo napredovalo. No seljani su me počeli zadirkivati govoreći da je to vuk i da ga trebam ubiti, jer će se dogoditi veliko zlo. Kako sam ih mogao poslušati, kad mi je to biće priraslo srcu,uvuklo mi se pod kožu?

Jednog kasnog ljetno popodneva, nebo je nekako pritislo. Bilo je vedro, ali zrak je bio težak, kao da će kiša. Ušao sam u kolibicu u planini, u kojoj je i bio tor za ovce koje su tu plandovale u sjeni nekoliko stabala. Čim sam legao na ležaj, oči su mi se same sklopile, bilo je sparno. Ne znam koliko sam dugo ležao, tek me nešto prenulo iz sna. Neko krkljanje i režanje. Sve je bilo nekako prigušeno, tako da nisam bio siguran spavam li ili sam budan. Izašao sam ipak da vidim što je. Vrata kobilice gledala su na zapad. Narančasta sunčana lopta bila je još za koplje visoko. U smjeru sunca, sjedio je moj pas. Gubica mu je bila sva krvava i sav je bio krvav, a kako je bio okrenut postrance, sunce mu je narančasto prosijavalo kroz oči. Kao da je mjesto njih imao dvije žeravke. Sve je izgledalo tako nestvarno, tim više što se ispred njega nalazila hrpa mrtvih ovaca. Odmah sam shvatio što se dogodilo. Hladno sam ušao u kolibu i uzeo pušku koja se nalazila pored vrata i uputio se prema njemu. Lagano sam podigao pušku, i nanišanio glavu mog vuka. On se nije ni pomaknuo. Kao da je osjećao krivicu što je prokockao moje povjerenje, koje sam u njega uložio. Povukao sam obarač i on je pao.

Kako bih nekako spasio što se spasiti dalo, otišao sam u selo po nekog od seljana i po kola. Bilo me pomalo sram što nisam prije poslušao seljane. Sunce je upravo zalazilo, kada smo počeli tovariti leševe ovaca u kolica. Možete si zamisliti koliko je bilo moje zaprepaštenje kada sam između ovaca naišao na leševe 2 vuka. U trenutku ostao sam ukopan, srce mi se steglo, a na oči mi navrle suze. Ubio sam svog istinskog prijatelja, prijatelja koji je onu noć ubio dva vuka da bi me spasio, posumnjao sam u zvijezdu na nebu.

Odonda je prošlo šezdeset godina, a još ne mogu zaboraviti tu sliku, kao da se danas zbilo. Nakon tog događaja nekako sam se povukao u sebe. Riječi su mi nevoljko prelazile preko usana. Bio sam vrlo pažljiv. Postalo mi je jasno da u mojoj duši nema više mjesta za bilo kakvo osuđivanje bilo koga za išta što vidim. Mi nikada ne vidimo cijelu istinu!





05:11 | Komentari 8 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 28.03.2016.

Priča iz dubine

Svojom brodicon tuka je od juga valovito more. Dugi valovi mrsili su mu se pod provu i uzdizali ga, da bi već u idućem trenutku uzmakli pod krmu, ostavljajući ga da ka tica leti u pjeni između neba i mora.

Smjehuljak mu je titrao na usni. Volio je valove. Bio je potomak stare ribarske loze u kojoj su tajne o ribama i moru prelazile sa dida na dite na sina,na ćer kako god zajedno s prezimenom.

Tog dana namjeravao je baciti mrižu i udario je pravac prema hridima u zavjetrini s vanjske strane otoka. Ušavši u mirnije more, uspori i upusti se u zadivljeno promatranje surih klisura svoga otoka i zastrašujuće golih hridi što strše iz zapjenjenih valova. Još od onog dana kad ga je dida kao curetka,ka sina po prvi puta doveo na ovo surovo lijepo mjesto, prizor bi ga ostavljao bez daha. Otada se mnogo puta zapitao je li ikako moga umaknuti sudbini svojih predaka i biti išta drugo doli ribar. Ribarski život njeogovga dida bio je težački i blagoslovljen kruhom sa sedam kora, što u prijevodu znači – tvrdim – ali, njegov je, činilo mu se, bio još i tvrđi. Ribe više gotovo da nije bilo. Urođeno opčinjen morem i potragom za srebrnim bićima iz dubina, stope njegovih predaka ipak su vridile za jedini obasjani put kojim mu valja veslat.

Južni vjetar bučio je sada u daljini, rušeći se niz hridi i sušeći slane izbrazdane stine nadvijene ponad tamnoplavog mora.

- Ako igdi postoje sirene, onda je to na ovon mistu. – započeja je, za te trenutke uobičajeni razgovor sa samin sobon. Na spomen tih bića , bljesnuše oči njegove malene ćeri što svjetlucaju čudnim sjajem dok joj čita „Malu sirenu“ prije spavanja. Opčinjena tom pričom, jednom ga je naprosto stisnula za ruku, odlučna da ne popusti, sve dok nije iznudila obećanje da će upravo njoj prvoj reći ako ikada ugleda jednu takovu morsku divojčicu . Sjetila se pritom i prigode kada joj je dida smrknut nakon ribarenja silazeć sa brodice i doviknuo:

- Za koju godinu vjerojatniji će nam ulov bit sirena nego pošteni bokun ribe!

Nasmije se i za sebe pomisli - sirene su izgleda naša budućnost. U našoj konobi sve je više bonkulovića sa željom za dobrom ribom, a moja mriža sve je praznija. Da san prijatelj sirena, možda bi mi ukazale na još koje dobro misto. Malena raste, mora misliti na budućnost, jer, tako mi svega, ribarica ne može bit!

Stigao je na svoje tajno mjesto koje je nekoć izdašno davalo ribu i zaustavio brodicu. U namjeri da dohvati mrižu, bacio je još jedan udivljeni pogled na hridi obrubljene morskom pjenom. Na časak mu se učini kao da u moru vidi crnu peraju.

- Ma nije moguće! Pa nisu valjda već do ovdi stigli?! – i stane pažljivije promatrati zapinjeno misto.

Sad je već bio gotovo siguran da vidi siluetu podvodnog ribolovca koji je, s vrimena na vrime, nestaja negdi u dubini.

- Ja sam potpuno lud čovik šta se još ovime bavin, zaludu mi fakultet i svo blago ovoga svita, ali ovoga doista ne razumin. Šta triba čovika natirat da krene po ovakvom vrimenu gubit glavu na ovako surovom mistu? Sigurnije mu je i udobnije, a na kraju i jeftinije sist u neku konobu i omastit brk dobrom ribom nego izlagat život na milost i nemilost moru!

I vrati mu se osjećaj s kojim je u one dane odlazio od kuće u svoje dubine. Ošine ga iznova sjenovito tihi, zabrinuti pogled njegovog dida i, hineći mirnoću, drhtavom rukom punio svoju lulu pred kominom. Sjetio se tamnih osjećaja s kojima bi tada, ljuljan valovima, navlačio crno ronilačko odijelo, poput grobara što se svakog dana nanovo sprema ukopati svoju ljubav u najdublju dubinu mora.

Tik do prvog urona bio je gotovo siguran da će napokon i on s njome ostati u tamnom bezdanu. Tek kada bi ugledao neki tračak svjetlosti, bljesak veće ribe negdi iz dubine, napustile bi ga crne misli i tada bi zaranjao, konačno slobodan od sebe samog. Napuštala bi ga tada njegova napuštenost; i samoća; i tuga i ostajala bi samo gola čežnja za tim srebrnim bićem, jedinom svetinjom što u tom posebnom času svojom svetošću može vratiti izgubljeno, napuniti prazno, oživjeti neprežaljeno.

Nepomično je promatrao crnu siluetu kao da gleda sebe sama i, odjedamput, snažno poželi upoznati čovjeka koji roni na mjestu njegove donedavne pokore. Lakim pokretom upali motor i krene prema ribolovcu.

- Dobar dan – glasno vikne u vjetar i pričeka da ribolovac podigne glavu – bacit ću mrižu ovdi livo, da se ne bi upleo. Jel ti smeta? – brižno upita i u istom času pomisli kako li glupo zvuči njegovo pitanje.

Ribolovac, ometen, naglo istrgnut iz svog samotnjaštva polako uzvrati iz pjene:

- Ne smeta.

Mlad je. Glas mu je gotovo ditinji – pomisli ribar.

- Nego, jesi li vidio štogod ribe?

- Gofove... ali sad ih od buke tvog motora više nema.

- Oprosti. Nisam ti tija pripasti ribu, ali ni tebe pokupit mrižon. Tu sam nekoć i sam ronio. Malo niže imaš dobro misto za zubace.

- U redu je, hvala. – piskutavo odvrati ribolovac i jasno pokuša završiti razgovor vraćajući glavu ispod površine.

- Nego, imaš li časak vrimena da mi pomogneš nać dvi izgubljene vrše? Podilit ćemo ribu! – i u tom trenutku ribar se začudi samome sebi zašto čovika ne pusti na miru. Da li je to zbog toga što mu je njegov glas zvučao ditinje i u njemu probudio iznenadni osjećaj brige? Ili zbog neke vlastite grižnje savjesti? Na trenutak uspije jasno dočarati kako je bilo njegovom didu dok ga je gleda kako, bez riči, puni torbu olovima, uzima pušku i duge crne peraje i odlazi sam, ruku pod ruku sa svojom tugom, tek lako kimnuvši glavom u znak pozdrava, moguće posljednjeg. Kako li mora biti ocu udovcu vidjeti svoga sina u toj bezizlazno bolnoj koži!?

Ribolovac je nekoliko trenutaka u tišini, kroz masku, gledao u njega. Osjećao se istrgnutim iz svog mira, obešćašćenim u svojoj samoći i intimi. U bljesku misli prebirao je slike najudaljenijih pučinskih otoka prema kojima će sigurno zaploviti ne bi li tamo konačno pronašao svoj izgubljeni spokoj. Teškom mukom pregrmi ljutnju i sa upola progutanom smetnjom u grlu vrlo polako upita:

- No, dobro. Gdje su ti vrše?

- Popni se, odvest ću te do njih.

Majmune! – okomi se ribar u mislima na samoga sebe – sad si se stvarno uvalija! Jedva da san kakav-takav i dida i otac svojoj malenoj, a sad ću još i solit pamet nekom ludom klincu kojeg sam doslovce iščupao sa pučine i kome je sol ionako u krvi. Odlično! Šta još reć? Da sam i sam bija takav? I da vjerojatno jesan? I da ću uvik bit?

Ribolovac se preko boka uspne na čamac uz tiho i posprdno „e, pa, dobar dan“ i ne skidajući maske, pognute glave, pričeka da ribar upali motor. Ribaru je djelovao skrušeno i ranjivo i nije mogao a da se ne zapita što ga tjera na ovakve napore. Jer, sudeći po sebi, siguran je da na ovo misto dolaze samo teški tragači, oni u bitci sa samim sobom i čitavin sviton.

- Čini mi se da obadva idemo za nečim većim od ribe roneći na ovakvom mistu? – prozbori ribar.

- Može bit – pognuto uzvrati ribolovac.

- Kako si se uopće počeja bavit ronjenjem?

- Malo po malo, uz nekoga tko zna, pazeći da ne zaglavi u dubini.

- I sada misliš da već možeš sam?

- Mora se tako.

- Mora se, da, ako nema druge. Ali što ti na to kaže tvoj učitelj?

- On mi pomaže, iz dubine.

Ribar shvati i utihne. Vjetar je stao mijenjati smjer i valovi su bivali sve veći. Stigli su na misto di bi mogle biti vrše i ribolovac s brodice bešumno sklizne u more, uhvati zraka i uroni u plavetnilo. Ribar ga je čekao, zamišljen i zagledan u dubinu. Potresla ga je spoznaja da je tom krhkom momku netko stradao u moru i da ima neke nerješene račune s dubinom. To nikako nije dobra pozicija. Tuga se u moru pretvara u opasno breme, u uteg viška koji svojom težinom olako vodi prema dnu i tek pri izronu možeš osjetiti koliko si daleko od površine i koliko te predugo tvoje breme zadržalo u polutami. I sam je probijao granice svoje izdržljivosti ne bi li pobjedio smrt ili izgubio život, tada mu je bilo svejedno. Ribolovac iznenada izroni prenuvši ga iz razmišljanja i preda mu konop kojima su vrše bile vezane jedna za drugu. Sa smješkom mu dovikne:

- Mislim da ćemo imati problematičnu podjelu ulova!

U jednoj od vrša bila je orada od umalo dvije kile.

- I? Kako ćemo sad kolega? – vragolasto se nasmije.

- Ništa lakše – odvrati ribar - bit ćeš moj gost na večeri. Jel pošteno?

- Pošteno. Ionako nemam s kime večerati na ovome otoku. Možeš li me sad vratiti do mog gumenjaka? Dosta je za danas.

Uskoči u brodicu i protegne se uočivši pritom lakoću pokreta kojom je ribar upalija motor. Vrati mu se nato u sjećanju lik oca i dida, starog pučinskog vuka, kako bi, s iskrom u oku i pleplanulim osmjehom na licu isprva pogledao negdje prema horizontu, potom brzinom svjetlosti upalija motor, pa duboko uzdanija, da bi već na kraju uzdaha bija i dušon i tilon di mu je pogled još maločas počivao. Živio je život najvećom mogućom brzinom i tek u rijetkim minutama provedenim u dubini našao bi oduška i njegovo vrijeme načas bi stalo. Sve dok jednom, u nedostižno dubokom plavetnilu, nije stalo zauvik. Strese se.

- Malo si prozeba? – iz misli ga prene ribar – Ohladi čovika more, i dušu i tilo.

- Ma, nikad mi nije bilo bolje – osmjehne se sjetno ribolovac.

- Bacit ću još mriže. Uzmi oradu i dođi do mene i mojih u osan. Gradele će biti spremne. Ovako sam se riješio i čišćenja ribe. – namigne i pruži mu od mora vlažni papirić s adresom.

- Lukavo. A da me prepoznaš bez ove gume na meni, evo, ja ću ponit ružmarina – dobaci ribolovac.

Dogovoreno. I hvala ti za vrše. Znaš da se mi podvodni teškog srca namačemo bez odijela.

Niz kamenom popločanu uličicu širio se lak miris dima nošen ljetnim povjetarcem i svojim viticama nježno dodirivao portune stoljetnih kamenih kuća. Točno u osam sati netko zakuca na teška drvena vrata. Mladi ribar pohita iz dvora i otvori portun, ali ostane kao ukopan na mjestu, u čudu raširivši oči. Na vratima je, smješeći se, stajala visoka, vitka djevojka, s pladnjem u ruci, na kojemu je svjetlucala velika orada ukrašena svježe ubranim ružmarinovim grančicama.

- Sirena? – shvativši svoju veliku zabludu prošapće ribar.

- Mm, recimo... podvodna ribolovka. – uzvrati ona osmjehnuvši se sramežljivo i lagano zadrhteći, kao da je već spremna otići.

- Sirena. – zaključnim tonom ponovi ribar i toplo se nasmije. - Dođi. Moran te upoznat s nekim tko će večeras biti najsretniji na svitu. Izgleda da u bajkama ipak ima istine!

Ribolovka prikorači prag i zauvik postade sirena.


04:44 | Komentari 1 | Print | ^ | On/Off |

petak, 25.03.2016.

Jedinstvene i raskošne

Školjke su prekrasan dar prirode, tako su jedinstvene i raskošne. Ne samo da su mnoge vrlo ukusne i zdrave za jesti, izgledaju posebno i prava su poslastica mnogih dizajnera. Unesite malo školjki u svoj dom ili ako ste sretnik da imate vikendicu negdje na moru oplemenite je ukrasima od školjki.

A znate li što sve možete napraviti od školjki, morskih zvijezda ili koralja?? Toliko je ideja da gotovo da nama načina na koji možete koristiti te morske blagodati. Ovdje su sam neki primjeri kako ih možete iskoristiti. Izaberite što vam više odgovara i naravno igrajte se stvarajući ili poklanjajući starim stvarima novi izgled. kao što vidite toliko je toga moguće, pa kada krenete u šetnju plažom ne zaboravite ih skupiti. Čak i ona najmanja dobro će vam doći za nešto.














00:41 | Komentari 16 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 24.03.2016.

Cvijet koji je naučio plesati na kiši




Jeste li ikada čuli za cvijet kostur?

Ovaj jedinstven cvijet latinskog naziva Diphelleia grayi može se naći samo u Japanu, Kini i planini Appalachian u SAD-u. Cvijet raste na vlažnim i šumovitim obroncima planina u hladnijim regijama.

Ima velike listove poput kišobrana i bijelo cvijeće. Sada se sigurno pitate što u tome ima toliko zanimljivo da bi se pisalo o tom cvijetu i kakve veze sve to skupa ima s kosturom.

Zanimljivost ovog cvijeta je što njegove latice na kiši postanu prozirne i izgledaju doista nestvarno.

Kada se latice osuše, ponovno postanu bijele i neprozirne.

Izgleda da se ovaj cvijet drži one stare mudrosti koja kaže da ne treba čekati da oluja prođe već se naučiti kako plesati na kiši.

Ovaj čarobni cvjetić je očito to naučio!







Izvor; Lifeex.hr


03:04 | Komentari 0 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 22.03.2016.

Ponesi svoj otok sa sobom











Island2go je suvenir koji krije hrpicu morskog žala prelivenog smolom koja stvara otok i svaki od njih sastavljen je od elemenata karakterističnih za određeno mjesto

Magistar kiparstva iz Splita, Luka Mimica, umjetnik je koji se izdvojio svojim domišljatim i jedinstvenim suvenirom naziva Island2go ili "Otok za ponijeti". Autorski suvenir izrađen od epoksidne smole plod je Lukina trogodišnjeg proučavanja i eksperimentiranja s tim materijalom, a inspirirao ga je zato što s njim može vjerno "oponašati" more. Ideje su se samo nadograđivale tako da danas ni ne stiže napraviti sve što je zamislio. Sam suvenir nastao je tako što je maksimalno pojednostavio stvari i za izradu koristi samo smolu i "pržinu", koju je dosad skupljao na plažama omiške rivijere, plaže Kutleša u Mimicama ili na Braču. Otkrio nam je kako najčešće voli skupljati po noći kako bi izbjegao dodatna pitanja ili pak začuđene poglede.

"Otok za ponijeti" je suvenir koji nas je oduševio

Luka planira izrađivati određene otoke koji su u biti sastavljeni s izvornom materijom tog istog otoka. Tako bi npr. Brač krasio prosijani Zlatni rat. Zbog načina rada svaki primjerak je neponovljiv, što ga čini doslovno jedinstvenim suvenirom. Svoj hiperrealizam uglavnom crpi iz mora, rijeka, imotskim jezerima, rječicama, ali nam je otkrio da se neće zaustaviti samo tome. Luka izrađuje skulpturice i po narudžbi, a nedavno je angažiran i za uređenje najmodernije kuće na Braču kojoj je elegantno dodao svoj pečat i "miris" otoka. Jednostavno nije mogao odoljeti izazovu i krenuo je raditi nešto totalno izokrenuto. Radio je velike formate morske površine, ali gledane iz "riblje perspektive", pa tako iz radova obješenih okomito na zidu iskaču kobilice brodova, ribarski alati, trup slona, pa i pomorska bitka Ben Hura. Cilj mu je omasoviti proizvodnju, ali jedino pod uvjetom da zadrži kvalitetu i unikatnost svakog pojedinog primjerka i tada ih planira plasirati u konceptualne dućane turističkih destinacija. Nas je oduševila ideja da otok možemo ponijeti kući, vjerujemo da će i vas. Lukine radove možete pogledati na njegovoj službenoj Facebook stranici.


Izvor: http://www.buro247.hr/kultura/umjetnost/otok-za-ponijeti-je-suvenir-koji-nas-je-odusevio.html




18:39 | Komentari 4 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 01.03.2016.

U retrovizoru jednog (ne) običnog turiste





Dvanaest sati je brojio sve prijeđene kilometre. Bilo ih je 734. A svaki od njih se dijelio na neke metre prijeđene daljine i čudne zadahe ljudi oko njega kao i njihove prijeđene sudbine. Brojio je strpljivo jer je bio blizu, suviše blizu da bi odustao i okrenuo se da se vrati kući. Bio je izmoren, ne kilometrima i satima, već pukim sjećanjima koja su navirala kao da nikada nije niti odmakao od tog čudnog mjesta koje je nekada bilo njegovo, a sada tko zna čije. Možda je ovo samo potraga za porijeklom jednog područja za koje nikada i neće saznati kome, zaista, pripada. Jer, uvijek se činilo njegovo i samo njegovo.
Mostovi su čudne tvorevine. Nekog i nešto spajaju, a nekog i nešto razdvajaju. Koga spajaju, a koga razdvajaju znaju samo njihove vitke konstrukcije i čudesni tvorci vanzemaljskog porijekla. Obzirom da je razumio vanzemaljce, razumio je i mostove.
Posebno jedan. Taj, kažu, spaja njegov Grad sa nečim, a on tvrdi da taj most spaja rijeku i more.
Malo ispred njega je spomenik na kojem piše: - dok Cetina teče – uvijek će nas biti.
- Njega hoće, njih – ne znam.
A da budem iskren, ne zna točno ni koji su ni čiji su... No, rekao bi, „moji“ gusari nisu...

Stoji na mostu i gleda ispred sebe. Prelazi na drugu stranu i, opet, gleda ispred sebe. Pita se da li Ona sada vidi njega, 30 godina kasnije na mjestu koje su tisuću puta zajedno prešli. Odagna misli i krene dalje...

Za čudo, taj mali gradić na srednjem Jadranu i nije se puno promijenio od vremena koje je pamtio. Naravno nema njegove sove Barbare i nema njegovog barba-Marina i sve su ulice nekako postale uske i jedva prohodne, ali je zato, sve ostalo tu – od Fošala do mula kao da je jučer šetao ovuda. Možda mu samo malo, ili malo više, nedostaju ona nasmijana i poznata lica koja je viđao, ali... smrknutost nam je svima, od poslije nekog vremena, postala zaštitna osobina.
Ljutili se vi ili ne, ali
tako je – postali ste smrknuti i izmoždeni i siromašni likom. On to ne pamti kao takvo, ali zato, valjda, promjene i postoje... Pa i u njemu je ostalo još samo malo duše i smisla za sve ovo što on, ipak, želi uraditi.
Dolazi do plaže.
Čuj, Kopakabana!!!
Ma, to je bila Kopakabana. Sada je vrlo u skladu sa gradonačelnikom – za kojeg mu kažu,usput, da je neplivač. Želi da se nasmije nad prizorom koji se ispred njega pruža, al ne može. Steglo mu se grlo i oči mu suhe, ali svaki i najmanji živac u njemu prestao je drhtati.
Pa,on je došao negdje gdje nikada nije bio...







01:51 | Komentari 9 | Print | ^ | On/Off |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>