Dvanaest sati je brojio sve prijeđene kilometre. Bilo ih je 734. A svaki od njih se dijelio na neke metre prijeđene daljine i čudne zadahe ljudi oko njega kao i njihove prijeđene sudbine. Brojio je strpljivo jer je bio blizu, suviše blizu da bi odustao i okrenuo se da se vrati kući. Bio je izmoren, ne kilometrima i satima, već pukim sjećanjima koja su navirala kao da nikada nije niti odmakao od tog čudnog mjesta koje je nekada bilo njegovo, a sada tko zna čije. Možda je ovo samo potraga za porijeklom jednog područja za koje nikada i neće saznati kome, zaista, pripada. Jer, uvijek se činilo njegovo i samo njegovo.
Mostovi su čudne tvorevine. Nekog i nešto spajaju, a nekog i nešto razdvajaju. Koga spajaju, a koga razdvajaju znaju samo njihove vitke konstrukcije i čudesni tvorci vanzemaljskog porijekla. Obzirom da je razumio vanzemaljce, razumio je i mostove.
Posebno jedan. Taj, kažu, spaja njegov Grad sa nečim, a on tvrdi da taj most spaja rijeku i more.
Malo ispred njega je spomenik na kojem piše: - dok Cetina teče – uvijek će nas biti.
- Njega hoće, njih – ne znam.
A da budem iskren, ne zna točno ni koji su ni čiji su... No, rekao bi, „moji“ gusari nisu...
Stoji na mostu i gleda ispred sebe. Prelazi na drugu stranu i, opet, gleda ispred sebe. Pita se da li Ona sada vidi njega, 30 godina kasnije na mjestu koje su tisuću puta zajedno prešli. Odagna misli i krene dalje...
Za čudo, taj mali gradić na srednjem Jadranu i nije se puno promijenio od vremena koje je pamtio. Naravno nema njegove sove Barbare i nema njegovog barba-Marina i sve su ulice nekako postale uske i jedva prohodne, ali je zato, sve ostalo tu – od Fošala do mula kao da je jučer šetao ovuda. Možda mu samo malo, ili malo više, nedostaju ona nasmijana i poznata lica koja je viđao, ali... smrknutost nam je svima, od poslije nekog vremena, postala zaštitna osobina.
Ljutili se vi ili ne, ali
tako je – postali ste smrknuti i izmoždeni i siromašni likom. On to ne pamti kao takvo, ali zato, valjda, promjene i postoje... Pa i u njemu je ostalo još samo malo duše i smisla za sve ovo što on, ipak, želi uraditi.
Dolazi do plaže.
Čuj, Kopakabana!!!
Ma, to je bila Kopakabana. Sada je vrlo u skladu sa gradonačelnikom – za kojeg mu kažu,usput, da je neplivač. Želi da se nasmije nad prizorom koji se ispred njega pruža, al ne može. Steglo mu se grlo i oči mu suhe, ali svaki i najmanji živac u njemu prestao je drhtati.
Pa,on je došao negdje gdje nikada nije bio...
Post je objavljen 01.03.2016. u 01:51 sati.