Dvanaest sati je brojio sve prijeđene kilometre. Bilo ih je 734. A svaki od njih se dijelio na neke metre prijeđene daljine i čudne zadahe ljudi oko njega kao i njihove prijeđene sudbine. Brojio je strpljivo jer je bio blizu, suviše blizu da bi odustao i okrenuo se da se vrati kući. Bio je izmoren, ne kilometrima i satima, već pukim sjećanjima koja su navirala kao da nikada nije niti odmakao od tog čudnog mjesta koje je nekada bilo njegovo, a sada tko zna čije. Možda je ovo samo potraga za porijeklom jednog područja za koje nikada i neće saznati kome, zaista, pripada. Jer, uvijek se činilo njegovo i samo njegovo.
Mostovi su čudne tvorevine. Nekog i nešto spajaju, a nekog i nešto razdvajaju. Koga spajaju, a koga razdvajaju znaju samo njihove vitke konstrukcije i čudesni tvorci vanzemaljskog porijekla. Obzirom da je razumio vanzemaljce, razumio je i mostove.
Posebno jedan. Taj, kažu, spaja njegov Grad sa nečim, a on tvrdi da taj most spaja rijeku i more.
Malo ispred njega je spomenik na kojem piše: - dok Cetina teče – uvijek će nas biti.
- Njega hoće, njih – ne znam.
A da budem iskren, ne zna točno ni koji su ni čiji su... No, rekao bi, „moji“ gusari nisu...
Stoji na mostu i gleda ispred sebe. Prelazi na drugu stranu i, opet, gleda ispred sebe. Pita se da li Ona sada vidi njega, 30 godina kasnije na mjestu koje su tisuću puta zajedno prešli. Odagna misli i krene dalje...
Za čudo, taj mali gradić na srednjem Jadranu i nije se puno promijenio od vremena koje je pamtio. Naravno nema njegove sove Barbare i nema njegovog barba-Marina i sve su ulice nekako postale uske i jedva prohodne, ali je zato, sve ostalo tu – od Fošala do mula kao da je jučer šetao ovuda. Možda mu samo malo, ili malo više, nedostaju ona nasmijana i poznata lica koja je viđao, ali... smrknutost nam je svima, od poslije nekog vremena, postala zaštitna osobina.
Ljutili se vi ili ne, ali
tako je – postali ste smrknuti i izmoždeni i siromašni likom. On to ne pamti kao takvo, ali zato, valjda, promjene i postoje... Pa i u njemu je ostalo još samo malo duše i smisla za sve ovo što on, ipak, želi uraditi.
Dolazi do plaže.
Čuj, Kopakabana!!!
Ma, to je bila Kopakabana. Sada je vrlo u skladu sa gradonačelnikom – za kojeg mu kažu,usput, da je neplivač. Želi da se nasmije nad prizorom koji se ispred njega pruža, al ne može. Steglo mu se grlo i oči mu suhe, ali svaki i najmanji živac u njemu prestao je drhtati.
Pa,on je došao negdje gdje nikada nije bio...
"...i zato živiš u pjesmi i slici
svakoj
što izvire iz mene
i bivaš svjetlost
a ne samo igra
tek prolazne sjene
U nemiru nježnom
na način čudan
ne znajuć ni sam
dal pospan il budan....."
"Titraj svitanja" ;autor ; JERE
> Samoj sebi utočište budi
Ne prosuđuj,
Ne odlučuj,
oprost si ponudi
kao barka koju nosi uzavrelo more
i na valima vanjštine iscrtava bore
koje će bonaca uzdignute svijesti
mirnoćom svojom zauvijek zamesti
U dubinama će samo učenje cvasti
a duša će tvoja rasti i rasti
U nutrini tvojoj utočište čeka
odmor koji nudi od života rijeka
malena pećina tvoja mirna luka
uvijek kad osjetiš da zaglušuje te buka
kormilom svojim tad smjer odaberi
primiri, utihni,
sve misli saberi
i svjetlosnim sidrom
ostavi tišinu
biserom sa dna nagradi nutrinu.
Zahvali utočištu, Oceanu cijelom
mirno zaplovi pučinom bijelom.
U ovoj gužvi, ovoj stisci bez roda i bez odgajatelja, bila sam sama,
a moji vrisci, svi, nose pečat mojih želja.
I svakim stihom, i svakim zvukom,
dio sam svoje duše dala
i gađala sam lakim lukom
i gađala sam gdje sam znala i neznala.
Ako se mene pita
I po suncu i po kiši,
Kad zaspem i u javi,
Kad god se sjetiš - piši...
Ludo smo vrijeme prošli
Normativ za sreću je smijeh.
Makar ponekad počinili
I poneki namjerni grijeh.
Evo se godine nižu.
Nadam se da su pred nama.
Bez tebe ja sam život,
Zapravo živjela sama.
Krojači sudbine mi smo
Zvijezde sljedimo smjelo.
Noćas ću obući pogled,
Ti večernje odijelo.
Sad pročitaj svaku strofu
Prva slova što tvore!?
Oduvijek mislim da Ti si
Duboko plavo more...
autor; Sewen
Školjka
Skupljene su u njoj tajne
što ih šapću morske vlati
a u njene usne sjajne
sve ljepote mogu stati
Sve što živi u daljini
nepoznati neki život
sve što traje il' se čini
nekad lijepo, nekad krivo
Školjka mi priča, lijepo mi priča
školjka mi priča, tiho mi priča
Sva rođenja i sve smrti
ona nježno prima u se
stari svijet dok struja vrti
tajne joj ljepotu bruse
Primaknem li svome uhu
njenu tvrdu, rahlu koru
premda žedna i na suhu
o samoći ili o moru
Kad su glasni, kad nas plaše
razgovori pred oluju
ona sve to čudno paše
sve to njene uši čuju
I o brodu i o dragom
što ih skriše noći plave
što ih nekom hladnom snagom
vječno njišu morske trave
I u hladnom tom pejzažu
njen je sedef poput hrama
gdje se čudna svjetla slažu
a izbija samo tama
Njezin biser sja se dugom
i treperi poput rose
o životu vječnom, dugom
dok joj more plete kose.
