|
Svojom brodicon tuka je od juga valovito more. Dugi valovi mrsili su mu se pod provu i uzdizali ga, da bi već u idućem trenutku uzmakli pod krmu, ostavljajući ga da ka tica leti u pjeni između neba i mora.
Smjehuljak mu je titrao na usni. Volio je valove. Bio je potomak stare ribarske loze u kojoj su tajne o ribama i moru prelazile sa dida na dite na sina,na ćer kako god zajedno s prezimenom.
Tog dana namjeravao je baciti mrižu i udario je pravac prema hridima u zavjetrini s vanjske strane otoka. Ušavši u mirnije more, uspori i upusti se u zadivljeno promatranje surih klisura svoga otoka i zastrašujuće golih hridi što strše iz zapjenjenih valova. Još od onog dana kad ga je dida kao curetka,ka sina po prvi puta doveo na ovo surovo lijepo mjesto, prizor bi ga ostavljao bez daha. Otada se mnogo puta zapitao je li ikako moga umaknuti sudbini svojih predaka i biti išta drugo doli ribar. Ribarski život njeogovga dida bio je težački i blagoslovljen kruhom sa sedam kora, što u prijevodu znači – tvrdim – ali, njegov je, činilo mu se, bio još i tvrđi. Ribe više gotovo da nije bilo. Urođeno opčinjen morem i potragom za srebrnim bićima iz dubina, stope njegovih predaka ipak su vridile za jedini obasjani put kojim mu valja veslat.
Južni vjetar bučio je sada u daljini, rušeći se niz hridi i sušeći slane izbrazdane stine nadvijene ponad tamnoplavog mora.
- Ako igdi postoje sirene, onda je to na ovon mistu. – započeja je, za te trenutke uobičajeni razgovor sa samin sobon. Na spomen tih bića , bljesnuše oči njegove malene ćeri što svjetlucaju čudnim sjajem dok joj čita „Malu sirenu“ prije spavanja. Opčinjena tom pričom, jednom ga je naprosto stisnula za ruku, odlučna da ne popusti, sve dok nije iznudila obećanje da će upravo njoj prvoj reći ako ikada ugleda jednu takovu morsku divojčicu . Sjetila se pritom i prigode kada joj je dida smrknut nakon ribarenja silazeć sa brodice i doviknuo:
- Za koju godinu vjerojatniji će nam ulov bit sirena nego pošteni bokun ribe!
Nasmije se i za sebe pomisli - sirene su izgleda naša budućnost. U našoj konobi sve je više bonkulovića sa željom za dobrom ribom, a moja mriža sve je praznija. Da san prijatelj sirena, možda bi mi ukazale na još koje dobro misto. Malena raste, mora misliti na budućnost, jer, tako mi svega, ribarica ne može bit!
Stigao je na svoje tajno mjesto koje je nekoć izdašno davalo ribu i zaustavio brodicu. U namjeri da dohvati mrižu, bacio je još jedan udivljeni pogled na hridi obrubljene morskom pjenom. Na časak mu se učini kao da u moru vidi crnu peraju.
- Ma nije moguće! Pa nisu valjda već do ovdi stigli?! – i stane pažljivije promatrati zapinjeno misto.
Sad je već bio gotovo siguran da vidi siluetu podvodnog ribolovca koji je, s vrimena na vrime, nestaja negdi u dubini.
- Ja sam potpuno lud čovik šta se još ovime bavin, zaludu mi fakultet i svo blago ovoga svita, ali ovoga doista ne razumin. Šta triba čovika natirat da krene po ovakvom vrimenu gubit glavu na ovako surovom mistu? Sigurnije mu je i udobnije, a na kraju i jeftinije sist u neku konobu i omastit brk dobrom ribom nego izlagat život na milost i nemilost moru!
I vrati mu se osjećaj s kojim je u one dane odlazio od kuće u svoje dubine. Ošine ga iznova sjenovito tihi, zabrinuti pogled njegovog dida i, hineći mirnoću, drhtavom rukom punio svoju lulu pred kominom. Sjetio se tamnih osjećaja s kojima bi tada, ljuljan valovima, navlačio crno ronilačko odijelo, poput grobara što se svakog dana nanovo sprema ukopati svoju ljubav u najdublju dubinu mora.
Tik do prvog urona bio je gotovo siguran da će napokon i on s njome ostati u tamnom bezdanu. Tek kada bi ugledao neki tračak svjetlosti, bljesak veće ribe negdi iz dubine, napustile bi ga crne misli i tada bi zaranjao, konačno slobodan od sebe samog. Napuštala bi ga tada njegova napuštenost; i samoća; i tuga i ostajala bi samo gola čežnja za tim srebrnim bićem, jedinom svetinjom što u tom posebnom času svojom svetošću može vratiti izgubljeno, napuniti prazno, oživjeti neprežaljeno.
Nepomično je promatrao crnu siluetu kao da gleda sebe sama i, odjedamput, snažno poželi upoznati čovjeka koji roni na mjestu njegove donedavne pokore. Lakim pokretom upali motor i krene prema ribolovcu.
- Dobar dan – glasno vikne u vjetar i pričeka da ribolovac podigne glavu – bacit ću mrižu ovdi livo, da se ne bi upleo. Jel ti smeta? – brižno upita i u istom času pomisli kako li glupo zvuči njegovo pitanje.
Ribolovac, ometen, naglo istrgnut iz svog samotnjaštva polako uzvrati iz pjene:
- Ne smeta.
Mlad je. Glas mu je gotovo ditinji – pomisli ribar.
- Nego, jesi li vidio štogod ribe?
- Gofove... ali sad ih od buke tvog motora više nema.
- Oprosti. Nisam ti tija pripasti ribu, ali ni tebe pokupit mrižon. Tu sam nekoć i sam ronio. Malo niže imaš dobro misto za zubace.
- U redu je, hvala. – piskutavo odvrati ribolovac i jasno pokuša završiti razgovor vraćajući glavu ispod površine.
- Nego, imaš li časak vrimena da mi pomogneš nać dvi izgubljene vrše? Podilit ćemo ribu! – i u tom trenutku ribar se začudi samome sebi zašto čovika ne pusti na miru. Da li je to zbog toga što mu je njegov glas zvučao ditinje i u njemu probudio iznenadni osjećaj brige? Ili zbog neke vlastite grižnje savjesti? Na trenutak uspije jasno dočarati kako je bilo njegovom didu dok ga je gleda kako, bez riči, puni torbu olovima, uzima pušku i duge crne peraje i odlazi sam, ruku pod ruku sa svojom tugom, tek lako kimnuvši glavom u znak pozdrava, moguće posljednjeg. Kako li mora biti ocu udovcu vidjeti svoga sina u toj bezizlazno bolnoj koži!?
Ribolovac je nekoliko trenutaka u tišini, kroz masku, gledao u njega. Osjećao se istrgnutim iz svog mira, obešćašćenim u svojoj samoći i intimi. U bljesku misli prebirao je slike najudaljenijih pučinskih otoka prema kojima će sigurno zaploviti ne bi li tamo konačno pronašao svoj izgubljeni spokoj. Teškom mukom pregrmi ljutnju i sa upola progutanom smetnjom u grlu vrlo polako upita:
- No, dobro. Gdje su ti vrše?
- Popni se, odvest ću te do njih.
Majmune! – okomi se ribar u mislima na samoga sebe – sad si se stvarno uvalija! Jedva da san kakav-takav i dida i otac svojoj malenoj, a sad ću još i solit pamet nekom ludom klincu kojeg sam doslovce iščupao sa pučine i kome je sol ionako u krvi. Odlično! Šta još reć? Da sam i sam bija takav? I da vjerojatno jesan? I da ću uvik bit?
Ribolovac se preko boka uspne na čamac uz tiho i posprdno „e, pa, dobar dan“ i ne skidajući maske, pognute glave, pričeka da ribar upali motor. Ribaru je djelovao skrušeno i ranjivo i nije mogao a da se ne zapita što ga tjera na ovakve napore. Jer, sudeći po sebi, siguran je da na ovo misto dolaze samo teški tragači, oni u bitci sa samim sobom i čitavin sviton.
- Čini mi se da obadva idemo za nečim većim od ribe roneći na ovakvom mistu? – prozbori ribar.
- Može bit – pognuto uzvrati ribolovac.
- Kako si se uopće počeja bavit ronjenjem?
- Malo po malo, uz nekoga tko zna, pazeći da ne zaglavi u dubini.
- I sada misliš da već možeš sam?
- Mora se tako.
- Mora se, da, ako nema druge. Ali što ti na to kaže tvoj učitelj?
- On mi pomaže, iz dubine.
Ribar shvati i utihne. Vjetar je stao mijenjati smjer i valovi su bivali sve veći. Stigli su na misto di bi mogle biti vrše i ribolovac s brodice bešumno sklizne u more, uhvati zraka i uroni u plavetnilo. Ribar ga je čekao, zamišljen i zagledan u dubinu. Potresla ga je spoznaja da je tom krhkom momku netko stradao u moru i da ima neke nerješene račune s dubinom. To nikako nije dobra pozicija. Tuga se u moru pretvara u opasno breme, u uteg viška koji svojom težinom olako vodi prema dnu i tek pri izronu možeš osjetiti koliko si daleko od površine i koliko te predugo tvoje breme zadržalo u polutami. I sam je probijao granice svoje izdržljivosti ne bi li pobjedio smrt ili izgubio život, tada mu je bilo svejedno. Ribolovac iznenada izroni prenuvši ga iz razmišljanja i preda mu konop kojima su vrše bile vezane jedna za drugu. Sa smješkom mu dovikne:
- Mislim da ćemo imati problematičnu podjelu ulova!
U jednoj od vrša bila je orada od umalo dvije kile.
- I? Kako ćemo sad kolega? – vragolasto se nasmije.
- Ništa lakše – odvrati ribar - bit ćeš moj gost na večeri. Jel pošteno?
- Pošteno. Ionako nemam s kime večerati na ovome otoku. Možeš li me sad vratiti do mog gumenjaka? Dosta je za danas.
Uskoči u brodicu i protegne se uočivši pritom lakoću pokreta kojom je ribar upalija motor. Vrati mu se nato u sjećanju lik oca i dida, starog pučinskog vuka, kako bi, s iskrom u oku i pleplanulim osmjehom na licu isprva pogledao negdje prema horizontu, potom brzinom svjetlosti upalija motor, pa duboko uzdanija, da bi već na kraju uzdaha bija i dušon i tilon di mu je pogled još maločas počivao. Živio je život najvećom mogućom brzinom i tek u rijetkim minutama provedenim u dubini našao bi oduška i njegovo vrijeme načas bi stalo. Sve dok jednom, u nedostižno dubokom plavetnilu, nije stalo zauvik. Strese se.
- Malo si prozeba? – iz misli ga prene ribar – Ohladi čovika more, i dušu i tilo.
- Ma, nikad mi nije bilo bolje – osmjehne se sjetno ribolovac.
- Bacit ću još mriže. Uzmi oradu i dođi do mene i mojih u osan. Gradele će biti spremne. Ovako sam se riješio i čišćenja ribe. – namigne i pruži mu od mora vlažni papirić s adresom.
- Lukavo. A da me prepoznaš bez ove gume na meni, evo, ja ću ponit ružmarina – dobaci ribolovac.
Dogovoreno. I hvala ti za vrše. Znaš da se mi podvodni teškog srca namačemo bez odijela.
Niz kamenom popločanu uličicu širio se lak miris dima nošen ljetnim povjetarcem i svojim viticama nježno dodirivao portune stoljetnih kamenih kuća. Točno u osam sati netko zakuca na teška drvena vrata. Mladi ribar pohita iz dvora i otvori portun, ali ostane kao ukopan na mjestu, u čudu raširivši oči. Na vratima je, smješeći se, stajala visoka, vitka djevojka, s pladnjem u ruci, na kojemu je svjetlucala velika orada ukrašena svježe ubranim ružmarinovim grančicama.
- Sirena? – shvativši svoju veliku zabludu prošapće ribar.
- Mm, recimo... podvodna ribolovka. – uzvrati ona osmjehnuvši se sramežljivo i lagano zadrhteći, kao da je već spremna otići.
- Sirena. – zaključnim tonom ponovi ribar i toplo se nasmije. - Dođi. Moran te upoznat s nekim tko će večeras biti najsretniji na svitu. Izgleda da u bajkama ipak ima istine!
Ribolovka prikorači prag i zauvik postade sirena.
|
