Osvjedočeni sam ljubitelj ljutog fish paprikaša, pilećeg paprikaša, perkelta od kunića, pohanog šarana, suhih proizvoda od mesa, čvaraka, kobasica, kulena, šunke, slanine, raznih slastica, kolača, torti i mnogo drugih divnih i ukusnih jela koje nisam spomenuo, a koje mi draže nepce i na sam spomen. Tako sam se hranio od kad znam za sebe, pa sve dok nisam otkrio morske plodove, promijenio prehrambene navike i izbalansirao kontinentalnu i primorsku kuhinju. Naravno, i dalje sam ljubitelj ljutog i svega navedenog, što sam uvijek objašnjavao svojom madžarskom krvi, no postao sam i izraziti ljubitelj plodova mora. To je zasigurno zbog morske vode koje sam se napio u više navrata na brojnim izletima uz more, prilikom udaha u potpuno krivo vrijeme dok sam plivao... Ali to je već neka druga priča. Za neki drugi blog koji će se baviti mojim sportskim “podvizima” :)

No, vratimo se sveopćem oduševljenju plodovima mora... Jednog jesenskog vikenda, prije malo više od četiri godine, prilikom posjete dragih prijatelja, male R i Pepa, ostao sam potpuno oduševljen jednim jelom od mrkača, koje je chef Pepo pripremio, doslovno, za polizati i prste i tanjure.

Za one slabije upućene, mrkač ili, na standardnom hrvatskom, muzgavac je glavonožac, a najbliži mu je srodnik hobotnica, na koju i neopisivo liči i za koju ga, nepažljivo oko vrlo često može zamijeniti. Rod su mu i sipa, lignja i totan. Mrkač i hobotnica su sličnog vrećastog izduljenog oblika tijela s osam jednakih krakova oko usta. Za razliku od hobotnice, mrkač na krakovima ima jedan red pipaka. Krakovi su u presjeku okrugli, a duljina im je od tri do pet puta veća od duljine tijela. Krakovi i tijelo su mu obavijeni sluzavom kožom. Mogao bih o mrkaču, tom malom lukavom predatoru iz potaje, iz perspektive biologije, pisati još, ali vratimo se gastronomskim užitcima koje mi evocira i njegov sam spomen njegovog imena, jer što se većine gurmana tiče, na pitanje kakva je mrkač životinja, odgovor je jednostavan - ukusna.

Dok je spremao jelo, chef Pepo je bio koncentriran i ništa ga nije dalo omesti. Najprije je očistio oko 2 kg mrkača koji su bili zaleđeni nekoliko dana, da bi bili meki. Nakon mrkača očistio je oko 2 kg krumpira, narezao ga na ploške i posolio. Za vrijeme dok se krumpir lijeno odmarao u zdjeli, očistio je 5 većih glavica crvenog luka i uz pomoć ribeža naribao ga na tanke rezance, slično pripremi kupusa za salatu. Vrijeme odmora krumpira je završilo, pa ga je chef Pepo krenuo slagati u lim za pečenje viših stranica i to tako da je otprilike trećinu krumpira složio uz jednu stranu lima, pa je do krumpira složio polovicu očišćenih mrkača, pa polovicu naribanog luka, pa opet trećinu krumpira, pa drugu polovicu mrkača, pa drugu polovicu luka, da bi, na kraju, složio i preostalu trećinu krumpira uz drugu stranu lima za pečenje. To je izgledalo kao torta sa tri kore, sa filom od mrkača i luka između svake kore, ali gledano sa strane.

U svaki red krumpira je ugurao po dva lovorova lista i grančicu ružmarina. Tako složeno jelo je zalio sa 2-3 decilitra finog crnog vina i izdašno začinio maslinovim uljem. Zatim je lim prekrio aluminijskom folijom, da bi svi sokovi ostali unutra i sljubili međusobno u nezaboravnu aromu i stavio ga u pećnicu na 200°C. Nakon otprilike 90-120 minuta pečenja pod folijom, chef Pepo je maknuo foliju i lim vratio u pećnicu na još 30 minuta da višak tekućine ishlapi i da se sve još malo zapeče.

Ne moram vam posebno opisivati stanje i nestrpljivost svih prisutnih koja je dostigla vrhunac samo od miomirisa kojim se je kuća potpuno ispunila onog trenutka je Pepo izvadio lim iz pećnice i svečano objavio da bakanalije mogu početi.
Uz, gotovo pa orgazmički užitak objedovanja Mrkača ŕ la Pepo, lagano smo ispijali pravu vrbničku Žlahtinu koja nam je decentno hladila nepca u kontrapunktu s iskonskim okusima, koji su nas kao vjetrovi Odiseja, vodili na putovanja Mediteranom na jednak način kao što je Prousta odvodio u djetinjstvo okus kolačića Madleine.

Dok smo se chef Pepo i ja odmarali u, slobodno mogu reći, post koitalnom polusnu izazvanim ukusnim obiljem koje smo upravo blagovali, naše drage djevojke su ispekle palačinke koje su nadjenule marmeladama raznih vrsta koje je moja supruga vrijedno spremila. Bilo je tu svega. Od marmelade od šljiva i čokolade, preko marmelade od bobica bazge, marmelade od jabuke i buče sve do, moje omiljene, marmelade od malina...

I dan danas, kad se sjetim te fešte od mrkača, ne znam gdje nam je to sve stalo.

Čista misterija.

P.S.

Pozdrav maloj R i Pepu :)

Oznake: hrana

Jedne godine pri kraju prošlog stoljeća, na sasvim običan zimski dan, supruga i ja smo se se uputili preko granice u posjetu prijatelju. U Sloveniju u mjesto Potok, samo 2 km od graničnog prijelaza Brod na Kupi.

Moj prijatelj živi u Rijeci, ali često vikendom odlazi u starinu. Tada sam ga poznavao tek neko vrijeme (nekih godinu i par mjeseci ), ali sam znao da je veseljak i čovjek za feštu. Dobričina. Kako je tada on tek nedavno upoznao svoju djevojku, tako je to bila prilika za bolje upoznavanje i druženje.

Vrijeme je bilo hladunjavo, a temperatura tek nešto malo iznad nule. Taman da nam se, u bunkeru prijateljevog auta, pivo ohladi baš onako kako treba. Za razliku od okolice, u kući grijanoj na drva, nosili smo kratke rukave.

Sreća je da smo došli, jer, kako nam je napomenuo po dolasku, neće biti viška piva, koju bi, inače, morao vratiti u mali lokalni dućan. Društvo za ispijanje piva bilo je u punom sastavu. Otvorili smo boce i nazdravljanje je krenulo. Naravno, u moru najsmiješnijih zdravica kojih smo se mogli sjetiti, nazdravljanja svemu i svačemu, nazdravili smo i njegovoj djevojci koja ne pije alkohol, jer se nazdravlja osobi, a ne piću :)

I tako, riječ po riječ, uz jedno tonu smijeha i od davnina poznatu činjenicu da pivo ne popravlja samo raspoloženje već i apetit stigao je i trenutak kada je valjalo nešto i prigristi. Zameziti. Onako, usput. Red priče, red grickanja, red smijeha...

Nije nas ni pitao, nego kao da nam je pročitao misli, izvadio je friški bijeli kruh (još je bio vruć i kora mu je pucketala dok ga je rezao) iz male pekare u Brodu na Kupi, u kojoj peku najbolje žemlje koje sam ikad probao, ali o njima možda neki drugi put. Iskreno, mislio sam da bi mi, uz pivo, i sam kruh bio dovoljan, ali kad sam taj isti kruh probao sa zasekom, ta mi misao više nije padala na pamet. Kruh bez zaseke više nije imao smisla. Nikad. Bila je to ljubav na prvi zalogaj. Mislim na kruh, zaseku i sebe. Menage a trois, koji ću upražnjavati često, ali ne i prečesto da mi ne dosadi. Kad zaseki dodamo i savršeno ohlađeno pivo (i to na prirodnim načinom u bunkeru automobila) dobijemo čaroban spoj okusa koji drago nam društvo baci u jednostavan gastro-delirij.

Zaseka je, u stvari, prema receptu koji sam dobio od prijateljeve mame, vrsta paštete spravljena od slanine, češnjaka i svinjske masti. Priprema je brza i jednostavna - 300 g kuhane, pečene ili dimljene slanine narežemo na sitnije komade i sameljemo u mašini za meso (popularnoj flajšmašini), s nekoliko češnjeva češnjaka. Jednako dobar, a sigurno brži i jednostavniji rezultat možemo dobiti i korištenjem kuhinjskog multipraktika.

Kad je smjesa dovoljno usitnjena, tj. kada, da se moderno gastronomski izrazim, dobije finu kremastu strukturu, prebacimo je u zdjelicu i prelijemo otopljenom svinjskom masti. To se je radilo u stara vremena da bi zaseka mogla dulje stajati. Ja sam, osobno, izbacio mast i pojednostavio recept do kraja, jer zaseka i tako ne izdrži dovoljno dugo da se stigne pokvariti. Plane i nestane u trenu.

Uh... od ovog prisjećanja na uspomene i okuse sam baš ogladnio... Idem namazati malo zaseke na tostirani raženi kruh i sve zaliti pivom ohlađenim u podrumu. Pa i vrijeme je da se počne konzumirati zimska, jača hrana. Jučer je pao prvi snijeg :)

Oznake: hrana

postoji jedan mali otok u tirenskom moru, stromboli, nedaleko sicilije i na njemu je vulkan, koji ima svoju konstantnu aktivnost više od 2000 godina. Otok je zapravo vulkanski stožac koji strši iz mora 926 metara uvis, površine samo 12,5 km2. Na otoku živi oko 500 stanovnika koji se bave poljoprivredom i ribarstvom. Zadnja veća erupcija bila je 2002. godine kada je izlijevanje vulkana prouzrokovalo manji tsunami, a procjenjuje se da je najveći val bio visok 10 metara.
nemam namjeru pisati mnogo o otoku i vulkanu i njegovim erupcijama nego o jednom jelu sa kojim vulkan djeli isti naziv. priznajem da za otok nisam čuo dok nisam probao to jelo i onda ga išao guglat. tada sam shvatio zašto dijele isti naziv.
prvi puta sam strombole probao prije 15-ak godina, kad mi ih je supruga pripremila i oduševio sam se jelom i od toga dana su mi među top 10 jela koje sam probao. postoje razne varijacije stombola, sa lisnatim tijestom, sa tijestom za pizzu, sa raznim nadjevima i vjerujem da su svi odlični ali ja znam jedan recept i takav nisam našao na netu.
najprije je potrebno umijesiti tijesto od 2,5 dcl vode, 3 žlice djevičanskog maslinovog ulja, 1žličica soli, 400 gr oštrog brašna i 1 žličica instant kvasca, pustiti da odstoji jedan sat. dok se tijesto diže potrebno je pripremiti nadjev. 250 gr bijelog mesa od piletine izrezati na kockice veličine 1-1,5 cm, 250 gr sira (gaude ili nekog drugog topljivog sira) izrezati na kockice kao i meso, 2 veće glavice crvenog luka izrezati na krupnije komade. tijesto razvaljati na pobrašnjenoj površini, približne debljine prsta i na razvaljano tijesto rasporediti narezano meso, sir i luk i 4-5 žličica maslaca. sve posoliti po ukusu i jače popapriti. zatim sve zarolati u štrucu i prebaciti u lim za pečenje, koji je predhodno premazan uljem. zagrijati pećnicu na 180 C i peći 35-40 minuta.
tek kad se onako toplo prereže,vidi se zašto je ovo jelo dobilo naziv po vulkanu. istopljeni sir curi kao lava, a para koja se stvorila od sočnog mesa i luka kuhanog u utrobi štruce, uzdiže se u vis kao dim prilikom erupcije vulkana.
na gornji stranu štruce prilikom serviranja može se staviti žlicu-dvije hladnog kiselog vrhnja da omekša koru.
osobno više volim kad se stromboli ohlade jer tek tada dolazi do izražaja papar kojeg je potrebno staviti više,na nadjev, da se onako baš osjeti i sočnost crvenog luka rezanog na krupnije komade.
uz strombole mi najbolje ide lovranski bambus, što je kombinacija bijelog vina i kole (coca-cola).
možda jednom posjetim otok da provjerim njihov način spremanja strombola i da im prenesem svoju verziju.

Oznake: hrana