Osvjedočeni sam ljubitelj ljutog fish paprikaša, pilećeg paprikaša, perkelta od kunića, pohanog šarana, suhih proizvoda od mesa, čvaraka, kobasica, kulena, šunke, slanine, raznih slastica, kolača, torti i mnogo drugih divnih i ukusnih jela koje nisam spomenuo, a koje mi draže nepce i na sam spomen. Tako sam se hranio od kad znam za sebe, pa sve dok nisam otkrio morske plodove, promijenio prehrambene navike i izbalansirao kontinentalnu i primorsku kuhinju. Naravno, i dalje sam ljubitelj ljutog i svega navedenog, što sam uvijek objašnjavao svojom madžarskom krvi, no postao sam i izraziti ljubitelj plodova mora. To je zasigurno zbog morske vode koje sam se napio u više navrata na brojnim izletima uz more, prilikom udaha u potpuno krivo vrijeme dok sam plivao... Ali to je već neka druga priča. Za neki drugi blog koji će se baviti mojim sportskim “podvizima” :)
No, vratimo se sveopćem oduševljenju plodovima mora... Jednog jesenskog vikenda, prije malo više od četiri godine, prilikom posjete dragih prijatelja, male R i Pepa, ostao sam potpuno oduševljen jednim jelom od mrkača, koje je chef Pepo pripremio, doslovno, za polizati i prste i tanjure.
Za one slabije upućene, mrkač ili, na standardnom hrvatskom, muzgavac je glavonožac, a najbliži mu je srodnik hobotnica, na koju i neopisivo liči i za koju ga, nepažljivo oko vrlo često može zamijeniti. Rod su mu i sipa, lignja i totan. Mrkač i hobotnica su sličnog vrećastog izduljenog oblika tijela s osam jednakih krakova oko usta. Za razliku od hobotnice, mrkač na krakovima ima jedan red pipaka. Krakovi su u presjeku okrugli, a duljina im je od tri do pet puta veća od duljine tijela. Krakovi i tijelo su mu obavijeni sluzavom kožom. Mogao bih o mrkaču, tom malom lukavom predatoru iz potaje, iz perspektive biologije, pisati još, ali vratimo se gastronomskim užitcima koje mi evocira i njegov sam spomen njegovog imena, jer što se većine gurmana tiče, na pitanje kakva je mrkač životinja, odgovor je jednostavan - ukusna.
Dok je spremao jelo, chef Pepo je bio koncentriran i ništa ga nije dalo omesti. Najprije je očistio oko 2 kg mrkača koji su bili zaleđeni nekoliko dana, da bi bili meki. Nakon mrkača očistio je oko 2 kg krumpira, narezao ga na ploške i posolio. Za vrijeme dok se krumpir lijeno odmarao u zdjeli, očistio je 5 većih glavica crvenog luka i uz pomoć ribeža naribao ga na tanke rezance, slično pripremi kupusa za salatu. Vrijeme odmora krumpira je završilo, pa ga je chef Pepo krenuo slagati u lim za pečenje viših stranica i to tako da je otprilike trećinu krumpira složio uz jednu stranu lima, pa je do krumpira složio polovicu očišćenih mrkača, pa polovicu naribanog luka, pa opet trećinu krumpira, pa drugu polovicu mrkača, pa drugu polovicu luka, da bi, na kraju, složio i preostalu trećinu krumpira uz drugu stranu lima za pečenje. To je izgledalo kao torta sa tri kore, sa filom od mrkača i luka između svake kore, ali gledano sa strane.
U svaki red krumpira je ugurao po dva lovorova lista i grančicu ružmarina. Tako složeno jelo je zalio sa 2-3 decilitra finog crnog vina i izdašno začinio maslinovim uljem. Zatim je lim prekrio aluminijskom folijom, da bi svi sokovi ostali unutra i sljubili međusobno u nezaboravnu aromu i stavio ga u pećnicu na 200°C. Nakon otprilike 90-120 minuta pečenja pod folijom, chef Pepo je maknuo foliju i lim vratio u pećnicu na još 30 minuta da višak tekućine ishlapi i da se sve još malo zapeče.
Ne moram vam posebno opisivati stanje i nestrpljivost svih prisutnih koja je dostigla vrhunac samo od miomirisa kojim se je kuća potpuno ispunila onog trenutka je Pepo izvadio lim iz pećnice i svečano objavio da bakanalije mogu početi.
Uz, gotovo pa orgazmički užitak objedovanja Mrkača ŕ la Pepo, lagano smo ispijali pravu vrbničku Žlahtinu koja nam je decentno hladila nepca u kontrapunktu s iskonskim okusima, koji su nas kao vjetrovi Odiseja, vodili na putovanja Mediteranom na jednak način kao što je Prousta odvodio u djetinjstvo okus kolačića Madleine.
Dok smo se chef Pepo i ja odmarali u, slobodno mogu reći, post koitalnom polusnu izazvanim ukusnim obiljem koje smo upravo blagovali, naše drage djevojke su ispekle palačinke koje su nadjenule marmeladama raznih vrsta koje je moja supruga vrijedno spremila. Bilo je tu svega. Od marmelade od šljiva i čokolade, preko marmelade od bobica bazge, marmelade od jabuke i buče sve do, moje omiljene, marmelade od malina...
I dan danas, kad se sjetim te fešte od mrkača, ne znam gdje nam je to sve stalo.
Čista misterija.
P.S.
Pozdrav maloj R i Pepu :)
Oznake: hrana
