29.09.2005., četvrtak

ain't that a kick in the head... (2:27, Robbie Williams, Swing When You're Winning, 2001)

Idem sutra u Rovinj na dva dana (poslovno) pa se pripremam u uredu.

Slušam ove vijesti i čini se kako ćemo napokon krenuti u pregovore s EU, no ne zbog individualnih zasluga nego zbog strateškog interesa da se turska priključi europskoj zajednici. Ako pregovori počnu, vjerojatno će Ivo odmah promijeniti dio udžbenika kako bi se znalo tko je tome direktno zaslužan, no najtužnije je to što ćemo po tko zna koji put, ravno ispred nosa imati dokaz kako EU više treba nas nego mi nju, te kako je naše približavanje toj zajednici izraz njihove dobre ili loše volje.

U posljednjih nekoliko dana u saboru se raspravlja o reviziji pretvorbe i privatizacije, a moglo se čuti kako je 95% svih privatizacija bilo provedeno mimo zakona. Danas su HDZovci u verbalnom napadu (sa samo njima znanim razlozima) izišli s tezom kako privatizicija nije niti blizu nelegalna kako se mislilo (ili tako nekakva formulacija)? WTF?
Kuda to vodi? Gdje ti ljudi žive? Eto i Šuker je neki dan ustvrdio kako će u cijelosti zaustaviti rast vanjskog dugovanja, dok istovremeno ispadamo 118 na listi konkurentnosti svjetske banke (iza srbije, albanije i mnogih drugih zemalja od kojih za neke sigurno nikada niste ni čuli). Jedino zapošljavanje koje se događa je u državnoj upravi...

Na malo vedriju notu. Prije kojih desetak dana kupio sam si dugo traženi DVD Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi. Ovo je film koji je meni jako zanimljiv iz puno razloga, a jedan od njih je svakako taj što je snimljen u Zagrebu, točnije na obroncima Sljemena, a u njemu glume i mnogi hrvatski glumci (Livio Badurina, Tomislav Maretic, Mare Mlacnik, Srdjan Soric, Mladen Vasary, Zeljko Vukmirica, Branko Zavrsan, Ljubo Zecevic, Sven Medvesek, Vili Matula - ovo je bio copy&paste da ne bi mislili kako sam se pretrgao tražeći glumce).

Za one koji nisu znali R&G su dva lika koji se pojavljuju u Hamletu u času kada Hamletov stric šalje s dvora po njegova dva najbolja prijatelja kako bi došli i uvjerili se da li je Hamlet doista lud ili ne. Ova dva lika se pojavljuju u svega dvije-tri scene na po nekoliko sekundi i sasvim sigurno su vam dosada promakli. U ovome filmu, hamlet je pak sporedni lik koji se pojavljuje u dvije-tri scene i totalno je irelevantan za radnju samog filma. A film je baziran na predstvai Tom Stopparda koji je pak jedan od najpoznatijih dramaturga u engleskoj, sudjelovao je na drugim poznatim filmovima poput Brazil ili Sheapskpeare in love (ako Vas interesira detaljni popis možete ga naći ovdje).

Anyway, R&G je komedija apsurda i meni je iznimno smiješan od početka do kraja, i za razliku od same drame koju kada čitate imate i napisano koji lik govori koji tekst - u samome filmu do samoga kraja (pa ni onda) niste u stanju skužiti koji je koji. R&G su mrtvi je meni nepresušan izvor citata za moje emailove ali i blog.

Ako imate priliku (što je vrlo nevjerojatno) svakako pogledajte ovaj film i poginite od smijeha.

Misao dana:
Whatever became of the moment when one first knew about death? There must have been one. A moment. In childhood. When it first occured to you that you don't go on forever. It must have been shattering, stamped into one's memory. And yet, I can't remember it.

hr.digg|prijavi

- 18:52 - Komentari (8) - Isprintaj - #

26.09.2005., ponedjeljak


it always comes as a surprise... (6:07, Pet Shop Boys, Bilingual, 1996)

Gledam danas vijesti i uočavam oprezni optimizam dragog nam premijera koji ipak očekuje napredak u razgovorima s EU, a odluka o čemu bi morala pasti u nedjelju nakon Carlinog posjeta Zagrebu u petak.

Famozni akcijski plan kojeg se često spominje po mojem mišljenju uopće ne postoji, jer da postoji tada bi u najboljoj tradiciji svih ostalih državnih tajni odavno bio objavljen na stranicama Nacionala ili Globusa. To što dosada nije uspio iscuriti govori samo o tome kako on postoji za EU potrebe te kako se povremene akcije, koje su potencijalno dirigirane direktno iz premijerovog kabineta samo maska u pokušaju da se odsimulira neka stvarna aktivnost na temu hvatanja Gotovine. Iskreno sumnjam da je Gotovina u Hrvatskoj iz jednostavnog razloga što se njegovi plakati nalaze na svakom ćošku, što ga se spominje praktički svakodnevno i sva je šansa da bi prije ili kasnije netko od lokalnih (a fala bogu svi znaju za nagradu koja bi uslijedila) iskoristio Gotovinu kako bi se domogao gotovine.

No jučer se provukla još jedna mala vijestica koja je prošla pomalo nezapaženo a to je da Hrvatska neće postati dijelom NATOa prije 2008 godine. Ovo me ne zabrinjava previše jer mi nije jasno što bi s ulaskom u NATO uopće postigli? Obzirom da su sve susjedne zemlje u NATOu ili na najboljem putu da to postanu, nije mi jasno od koga bi nas ta alijansa trebala braniti i zašto? Ne vidim da je to bilo što drugo nego NATOv mehanizam za regrutiranje naše vojske na poslovima sličnima onime u Afganistanu, a uskoro vjerojatno i u Iraku ili na nekom drugom, politički osjetljivom i opasnom području. Pristupanje NATOu ujedno znači i opremanje po njihovim standarima što pak uključuje i popis nekih dobavljača koji su takvu opremu u stanju isporučiti. Nije da sam neki ljubitelj ruske ili kineske tehnologije, no ne vidim razloga zašto ne bi i njihova oprema (u nedostatku vlastite) nama bila prihvatljiva. Ako bih mogao birati, bio bih protiv pristupa hrvatske NATOu jer ne vidim jasnog "benefita" niti razloga zašto bi pristupili tom savezu, osim da nam negdje u Briselu objese zastavu pa neka se viori, ionako je (ružna i) nerazumljiva, djelomično liči na nizozemsku, pa barem neka si prolaznici misle od kuda je ta zastava stigla.

Ako me pitate, nisam baš niti za EU, barem ne u ovome času jer su granice jedina stvar koja nas štiti od europske zajednice u koju tako jako hrlimo. Zamislite situaciju gdje nema granice između nas i njih? Kao prvo, stotine raznih predstavništava koje u ovome času ne služe ničemu drugome nego da se brinu za kojekakve uvoze i izvoze postale bi totalno nepotrebne jer EU znači slobodan protok ljudi i roba. Nakon toga, ima tu i cijeli niz nekih proizvodnih grana koje preživljavaju samo zato jer smo mi ovdje, a oni tamo preko granice (probajte se sjetiti samo priče o BATu koji podvijena repa ovih dana odlazi iz hrvatske - što je pak posebna tema, a koji je doslovce prvoga dana Slovenskog članstva u EU objavio kako svima u ljubljanskoj tvornici duhana daje nogu i gasi proizvodnju). Naši ljudi nadalje pojma nemaju kako su iznimno neproduktivni, i da u istoj jedinici vremena, na identičnoj opremi prosječni europljanin (pa makar on svog poslodavca koštao daleko više, iako mislim da je i to dobrim dijelom iluzija za domaće potrebe) proizvede daleko više. Ako mi ne vjerujete, pitajte bilo kojeg gastarbajtera kako se radi u njemačkoj i koja je razlika u radnome tempu tamo i ovdje, što tamo možete ili ne možete raditi na radnome mjestu, a što je dozvoljeno kod nas? Razlike će biti zastrašujuće i vjerovali to ili ne, nakon 300+ godina kapitalizma ova ekipa preko grane samo čeka da nas pojede za doručak, ne zato što im nismo simpatični ili zato što smo nesposobni, nego jednostavno zato što je život preko grane daleko suroviji nego što to izgleda, pa makar se dućani činili osvjetljenijima, zaposlenici veselijima a trava zelenijom.

Ukratko, NATO me ne zanima uopće (a imam i nekih vojno-industrijskih kompleksa iz ne tako davnog djetinjstva), a iako bih jednoga dana htio biti građanin EU nikako ne bih volio da to bude u ovome desetljeću (a kako stvari trenutno stoje nemam ni nekog pretjeranog razloga za brigu).

Misao dana:
Depression is merely anger without enthusiasm.

hr.digg|prijavi

- 22:21 - Komentari (3) - Isprintaj - #

24.09.2005., subota

candyman... (3:43, Siouxsie & the Banshees, Twice Upon A Time: The Singles, 1992)

And now, something completely different...

Danas sam u kinu gledao "Charlie and the chocolate factory" te ga toplo preporučam svima. Ovaj film je poseban po tome što ga je napravio Tim Burton, a on je sam po sebi vjerojatno nesposoban napraviti "normalni" film te iza sebe ima cijeli niz drugih čudnovatih urdaka. Jedan od najboljih je svakako "Nightmare before Christmas" kojeg sam odavno kupio na DVDu i uvijek ga rado pogledam (sjećam se kako sam ga prvi puta gledao u onome kinu na čošku Ilice i Frnkopanska, čini mi se da se zvalo Jadran).

Druga zanimljiva stvar je glumac Johnny Depp koji je pak posebna priča i u posljednje vrijeme sam gledao nekolicinu njegovih filmova i razvio afinitet prema filmovima u kojima glumi. Za razliku od ostalih filmova u kojima uvijek glumi neke polukomične likove, u ovome filmu ga je teško za prepoznati iako je od samoga starta totalno očigledno koju od uloga on glumi.

Uskoro stiže još filmova od Burtona (po americi je bilo brdo najava) i to napravljen po Nightmare before Christmas receptu pa se unaprijed veselim.


Misao dana:
I have a problem when people say something's real or not real, or normal or abnormal. The meaning of those words for me is very personal and subjective. I've always been confused and never had a clearcut understanding of the meaning of those kinds of words.

hr.digg|prijavi

- 21:40 - Komentari (6) - Isprintaj - #

23.09.2005., petak

aeroplane... (3:56, Björk, Debut, 1993)

U nedostatku pametnijega, imam copy&paste sa boingboing:

JetBlue emergency landing: life imitates Snowcrash
From Neal Stephenson's Snow Crash:

[Hiro] turns off all of the techno-shit in his goggles. All it does is confuse him; he stands there reading statistics about his own death even as it's happening to him. Very post-modern. Time to get immersed in Reality, like all the people around him.

And from CNN:

The airliner circled Southern California for hours, crippled by a faulty landing gear, while inside its cabin 140 passengers watched their own life-and-death drama unfolding on live television. [...] [Pia] Varma, 23, and other passengers said the plane's monitors carried live DirectTV broadcasts on the plane's problems until just a few minutes before landing at Los Angeles International Airport.


Snowcrash ili "potpuni raspad" kako je to Algoritam preveo je knjiga Neala Stephensona koja je proglašena Neuromancerom devedesetih, a za one koji nisu znali Neuromancer je knjiga koja je po prvi puta (u osamdesetima) definirala pojmove poput cyberspacea, avatara i tome slično. Na mojoj sada već preopterećenoj polici za knjige postoji posebno mjesto za antologijske knjige, a neuromancer i snowcrash su definitivno dvije od tih (skupa s nedavno spomenutim America gods).

Ako niste još pročitali Snowcrash tada to morate učiniti vrlo brzo jer je to jedna doista dobra i zabavna knjiga (iako, preporučam originalnu verziju jer je tijekom prijevoda knjiga izgubila dosta na snazi). Snowcrash se dobrim dijelom bavi i analogijama koje bi se mogle rastegnuti i na blogiranje, tako da bi i sebe lagano mogli pronaći u toj knjizi.

Misao dana:
The same social mores that exist in the real world persist in cyberspace! That all the pathologies present in the real world are present in cyberspace by virtue of the fact that we are the agents of the pathologies! And when I say "we," I mean the part of us that can squeeze through the keyhole into cyberspace. That's the very interesting point, that cyberspace, I call it the mirror of the third eye, because boy does it show us what you really are! Because if you look in there, and you see dragons and demons and devils, then I know what you are full of, because what you are doing is you are seeing yourself.

hr.digg|prijavi

- 11:15 - Komentari (5) - Isprintaj - #

22.09.2005., četvrtak

book review [*]... (2:07, Johnny Cash, Unearthed Disc 1, 2003)

Tijekom mojeg prethodnog putovanja uspio sam nadoknaditi malo čitanja koje sam drastično zapostavio u posljednjih nekoliko mjeseci. Za vrijeme mog faktulteta (koji je objektivno bio dosta davno), nekako su me prisilili da svaku večer čitam po pola sata-sat, da bi se to kasnije pretvorilo u naviku i nakon nekog vremena u problem jer ne bih bio u stanju više zaspati bez obaveznog čitanja.

Nadalje, jedan sam od ljudi koji je apsolutno u stanju čitati više knjiga istovremeno, tako da ih je pored kreveta uvijek nekoliko, a zahvaljujući mojoj memoriji sasvim mi je svejedno koju knjigu čitam ili koliko je vremena prošlo od prethodnog čitanja iste knjige. Stranica dvije i totalno sam se ponovno ufurao u tematiku. Knjigu koju čitam određeni dan odabirem najčešće po raspoloženju, nekada mi odgovara "tehnički SF" (to je SF tipa Arhura Clarka gdje glavni lik sa ključem br. 17 pokušava otvoriti kučište faznog torpeda prije nego što se zbog greške u proračunavanju putanje zalete u rascjep vrijeme_kontinuuma), čisti "SF" (gdje glavni lik sjeda u svoj astromobil i sa djevojkom odlazi u binarni sunset), fantasy (koji je u pravilu comic, gdje sanduk od mudre kruškovine pojede elfa na rječnoj obali Ankh Morporka), ili thriller (u kojem glavni junak izlaže svoj život pogibelji pokušavajući iz Hong Konga kojeg sada vode kinezi prošvercati tajne podatke koje su otkupili i odmetnuti ruski generali u pokušaju da isceniraju treći svjetski kako bi povratili CCCP na staru slavu).

Knjige koje volim čitati su najčešće science fiction ili fantasy, no u nedostatku "odobrenih" pisaca prebacio sam se i na thrillere i razno razne špijunske i kriminalističke romane. No knjiga koju čitam mora biti od meni prihvatljivog pisca, a njih pronalazim onda kada nemam više knjiga od do tog časa odobrenih pisaca i onda u knjižari (najčešće Algoritmu, tamo sam toliko knjiga kupio da imam i stalni popust) nasumce odaberem koju knjigu te ako mi se svidi opis na posljednjoj strani tada kupim - ako knjiga prođe čitanje slijedeća taktika je pokupovati sve knjige dotičnog autora.

Ono što me posebno smeta u posljednjih nekoliko godina je navika modernih hiperproduktivnih pisaca koji u stvari uopće ne pišu knjige, oni naime napišu priču na dvadesetak stranica koje onda profesionalni pisci razrade na nekoliko stotina. Nakon toga padne koja redaktura i knjiga je vani, a autor izbacuje nove naslove svakih šest mjeseci.

Misao dana:
I went to a bookstore and asked the saleswoman, "Where's the self-help section?" She said if she told me, it would defeat the purpose.

hr.digg|prijavi

- 23:17 - Komentari (3) - Isprintaj - #

don't worry about the government... (3:00, Talking Heads, Popular Favorites 1976-1992: Sand in the Vaseline Disc 1, 1992)

Danas sam imao okršaj sa državnom upravom, pa umjesto da ja pišem nešto o tome imam puno bolju ideju a to je cut&paste jednog eseja koji govori o tome kako bi jedna država u stvari trebala funkcionirati.

Misao dana:
Will the Boom Continue?

“Dubai has truly let the cat out of the bag. There’s no doubt in my mind that in the next 10 years, other Dubai look-a-likes will spring up around the world, variations on a theme. For most countries, it’s either that, or plan on becoming a petting zoo for those who do.”


by Doug Casey

As a longtime anarchist, I’m of the opinion that the best government is no government at all. The fact that Hong Kong has been, until recently, just a "night watchman" state is responsible for its spectacular success; it (was) as close to a political ideal as exist(ed) in today’s world.

But, perhaps because of some atavistic genetic coding, humans generally seem to want somebody in charge, a father figure who can give them the illusion of security and somehow guarantee that they live in the best of all possible worlds. It’s often been said that a benevolent dictatorship is the best practical form of government, and that may be true, as long as the dictator stays benevolent; generally, however, only the most flawed type of person actually gets to be a dictator. There are exceptions, of course, like Lee Kwan Yu of Singapore who, despite his somewhat laughable and idiosyncratic attempts at social engineering, not only did an excellent job, but found an able and non-corrupt successor. I do know that “democracy”, a vastly over-rated, currently quite fashionable and widely misunderstood system, is not the answer.

Dubai’s Sheikh Rashid, who ruled from 1958-1990, said: "What’s good for business is good for Dubai." He not only talked the talk, but walked the walk. His son, Sheikh Mohammed, is apparently at least as business-oriented. They intelligently directed revenues from their oil, when it still flowed, to prime the pump, and then let the market do its thing. Can things change? Of course. This is a hereditary monarchy, and the next Sheikh (like the next U.S. President, for that matter) could be a psycho. But I rather doubt it will happen in Dubai. This country is literally run like a corporation, with the Sheikh acting as the Chairman. The aristocracy is the other directors, and the 100,000 citizens the shareholders. Any serious deviation from a proven corporate culture simply wouldn’t be tolerated.

A benevolent dictatorship that’s run like a profitable business, not a dictatorship, actually can work.

People are, in most ways, very conservative. Sometimes I want to say stupid. One definition of stupidity is doing the same thing - like socialism - over and over again, and expecting different results. Another definition of stupidity is the ability to learn something - like “capitalism works” - only very, very slowly. You’d think that after enough people had been to the United States in its halcyon days, all the world would have wanted to model itself after America. But nooo… they stupidly kept buying into every cockamamie socialist scheme that came down the pike from Europe.

It was argued that, somehow, America was anomalous, or that its success was due to something other than its free market practices. So America acted as an example to individuals, but not to other states. Hong Kong - basically a barren rock, devoid of any resources other than poor opportunity seekers and the free market - wasn’t planned as a free market entrepot, but anyone could see how successful it was. Singapore, watching Hong Kong, was probably the first country in the modern world to consciously adopt capitalism (albeit in a rather paternalistic and adulterated form) to achieve success. Then, in the early ‘80s, China started copying Singapore: a socially and politically circumscribed free market. Far from ideal, but an outstanding success nonetheless.

Dubai will be, I predict - this is easy because it already is - the most successful city in world history because it is, in most ways, the freest. But what’s more important is that as leaders of other countries - especially small, poor ones - visit the place, they will increasingly see that they have no alternative but to emulate it. Dubai has truly let the cat out of the bag. There’s no doubt in my mind that in the next 10 years, other Dubai look-a-likes will spring up around the world, variations on a theme. For most countries, it’s either that, or plan on becoming a petting zoo for those who do.

What’s happening in the Emirates makes me think that even when things go bad in the United States - and if they go bad in China - the world economy will still continue apace. The reason is that any leader of a backwater country who sees what’s happening here will understand that if a boom can be created in an absolute desert in the world’s most notoriously unstable region, then it can be created anywhere. For all anyone knows, the leader of some fly-blown place in Africa, Asia, the South Pacific, the Caribbean, or Latin America is even now planning on replicating the success of Dubai.

But Dubai is important in another way. It’s an example to the Arab world that they can do something as spectacular as has ever been done - and do it without the deus-ex-machina device of oil. Arabs that see Dubai can view themselves and their culture on a level with the Europeans, Americans, and Orientals, not just as some “camel jockeys” that got lucky by sitting on a pool of oil somebody else discovered and developed.

The success of Dubai is due, partly as a result of this ongoing change in self-perception by Arabs, to the withdrawal of their money from America. Because of the absurd War on Terror, anyone from the Middle East who keeps substantial capital in the U.S. has to be an imbecile. But where, then, to put their money? Before Dubai, there was no place within the Arab culture that was safe. Now there is. It’s safer than America, and much more profitable.

And, lastly, Dubai shows the West in general, and America in particular, that Islam in general, and Arabs in particular, are not necessarily their enemies any more than any other culture. Of course the Bush regime will disregard the lesson.

I wish I’d gone through Dubai pre-9/11, before property prices doubled. I would have bought a few apartments off the plans of a new high rise on the beach, and urged you to do the same. I still think property is going a lot higher, despite the immense supply, simply because Dubai is still only for the people from the Mid-East and the sub-continent. It’s barely been discovered by Europeans, less by Orientals, and not at all by anyone in the Americas. But it will be. So property is going higher. If you don’t yet have a bolthole outside your home country, this is an excellent time, and Dubai is an excellent place to secure one. With purchase of property comes a permanent residence visa, a valuable document in today’s world. That’s first on the list.

If you’re in any business that has interests abroad, this place is in a class with any other for buying, selling, trading, outsourcing, or you-name-it.

If you’re looking for a good location for an offshore company, or a secure bank account, look in this part of the world or the Orient. These people aren’t going to be pushed around by the U.S. and other declining powers.

Most important, call your travel agent and take a look. I’ve always thought trying to deal in the financial markets without knowing more than your neighbor was no better than gambling. Your neighbor is most likely a rube whose idea of international travel is a jaunt to Mexico, or maybe England. It’s critical to know what’s happening in the rest of the world, first hand, or you’re in no better position than your neighbor. It’s a variation of the old rule in poker: if you can’t figure out who the mooch is after a half hour, then it’s you. And when it comes to this part of the world that describes most Americans.

Your homework assignment, should you choose to take this seriously, is to get on a plane. Soon.

hr.digg|prijavi

- 15:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.09.2005., utorak

dare to be stupid... (3:25, Weird Al Yankovic, "Wierd" Al Yankovic's Greatest Hits, 1988)

Gledam jučer dnevnik i poslije dnevnika nam se ponovno ukazao Ivo.

Ivo me fascinira jer je on u proteklih skoro pa dvije godine preuzeo ulogu tumača ne samo povijesti nego i trenutnih zbivanja, pa kada god se desi neka svinjarija onda on spremno domaršira na HTV i narodu lijepo, svima razumljivim riječima objasni što se u stvari dogodilo. Nisam imao snage pratiti njegovo izlaganje, ali sam siguran kako će nakon jučerašnje bombe Hrvatska izići snažnija, ljepša i nikada bliže EU nego nakon te eksplozije, te je naše povijesno prijateljstvo s velikom britanijom od jučer samo čvršće i dublje.

(dio koji po mojem mišljenju odiše ironijom i sarkazmom sam radi lakšeg prepoznavanja podebljao)

Misao dana:
The sun never sets on the British Empire. But it rises every morning. The sky must get awfully crowded.



hr.digg|prijavi

- 15:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #

19.09.2005., ponedjeljak

on my way home... (5:09, Enya, The Memory Of Trees, 1995)

Eto mene u mom crnome uredu.

Subotnje jutro sam proveo u poljskom kvartu Chicago-a obavljajući posljednji shopping, a potom sam se relativno rano uputio na aerodrom gdje sam čekao večernji let. Na check-inu zaustavila me ljubazna gospođa iz Lufthanse i ponudila 600 EUR gotovine i 700EUR bonova samo da odustanem od leta i ostanem još jedan dan u gradu. Nažalost, unatoč primamljivoj ponudi nisam baš bio voljan produžiti putovanje za jedan dan pa sam krenuo kući.

Temperatura u americi je bila cca. 26 stupnjeva, u frankfurtu me dočekao sunčani dan i 16 stupnjeva, a u zagrebu kiša i 10 stupnjeva. Te toliko da se kuži razlika i da stvari stavim u perspektivu.

Nakon aerodroma putovanje do ureda (da pokupim auto) je trajalo više od dva sata radi krkljanca na zaobilaznici. Totalni gubitak vemena.

Misao dana:
I may not have gone where I wanted to go, but I think I have ended up where I intended to be.


p.s. ima još jedna bitna razlika između US i nas ovdje a koja nije bila toliko očigledna dok sam bio tamo; naime jutros sam se silom prilika parkirao u importane centru te sam na putu do izlaza prošao kroz shopping centar gdje ljudi u velikim količinama puše; u US pušenje je skoro pa zabranjeno i u zgradama jednostavno nije dozvoljeno, te je vrlo teško čak i na ulici pronaći ljude koji šeću i puše


hr.digg|prijavi

- 11:47 - Komentari (3) - Isprintaj - #

17.09.2005., subota

I'm going back home... (2:50, Nina Simone, Nina Simone Gold, 2004)

Moje desetodnevno putovanje se bliži kraju i sutra ujutro moram pakirati kofere i iseliti se iz sobe a navečer ukrcati na avion i krenuti kući. Četrnaest sati putovanja i sedam vremenskih zona; 21 sat u totalu.

Putovanje je bilo zanimljivo i posjeti Chicago-u je sasvim sigurno novo iskustvo koje je unatoč mojim dosadašnjim putešestvijama uspjelo iznjedriti neka nova iznenađenja (ovo je bila zanimljiva rečenica). Svakako najznačanija stvar koju sam uspio "zavrtiti" je jedna donacija od cca. 50.000USD koja će unatoč mojem zgražanju ipak završiti u rukama državnog proračuna. Iako sam stisnuo zube i začepio nos, utješno je to što sam u mogućnosti kontrolirati te novce te da idu u u sustav prosvjete koji ovakve donacije očajno treba.

Sreo sam i mnogo zanimljivih ljudi, neke od njih sam poznavao i ranije a neke samo preko interneta. Upoznao sam se sa običajima koji ovdje vladaju i iako sam se vrlo brzo navukao na starbucks, nikako da se naviknem da me svako malo netko priupita "how are you doing" bez ikakve najave ili provokacije.

Amerika je zemlja u kojoj je možda rasizam nestao ili je potisnut, no segregacija je više nego očigledna. U desetak dana nisam uspio vidjeti bijelca kako vozi podzemnu ili autobus, a ekipa koju sam nalazio po restoranima vrlo često zna engleski manje od mene.

Chicago je prekrasan grad, ogroman i u njema ima puno toga za vidjeti. Posljednja tri dana sam posjećivao samo muzeje i za neke od njih vam objektivno treba cijeli dan da bi ih pregledali.
Žao mi je što nisam uspio voziti se malo izvan grada, izlet na House on the rock je ostao nerealiziran, no to ćemo ostaviti za neku drugu priliku.

Prehrana je ovdje sasvim OK, s potencijalom da bude odlična no vjerojatno nisam uspio pronaći dobra mjesta. Ameri vrlo ozbiljno shvaćaju odreske i tu smo na istoj valnoj duljini. Pivo im je jadno, no zato su kolači dobri na putu za odlični. Jedan koji sam probao u jednom od restorana zove se "death by chocolate", dok sam u starbucksu u nekoliko navrata pojeo "decadent chocolate brownie" u kojem se nalazi impresivna količina čokolade.

Sutra je dan za light-shopping, za sitnice za ekipu iz ureda i dvoje mojih najdražih kod kuće.

Misao dana:
I went into a clothes store the other day and a salesman walked up to me and said, "Can I help you?" and I said "Yeah, do you got anything I like?" He said, "What do you mean do we have anything you like?" I said, "You started this."



p.s. ako na letu natrag bude interneta, updateati ću blog s 13km visine :)

hr.digg|prijavi

- 03:50 - Komentari (4) - Isprintaj - #

15.09.2005., četvrtak

black and white boy... (4:00, Crowded House, Together Alone, 1993)

Obavio sam poslovni dio svog putovanja i sada se koncentriram na turistički dio. Chicago je sjajan grad i ima puno zanimljivosti. O millenium parku sam već pisao no to mjesto me iz nekog čudnog razloga fascinira i svakoga se dana tamo vraćam. Jutros sam prvo posjetio akvarij koji je ogroman i u kojem se nalaze zbirke riba, rakova i ostalih mekušaca iz cijelog svijeta. Pogledao sam i zanimljivi show sa beluga kitovima (ili bijelim kitovima) te delfinima. Odmah nakon toga prošetao sam se do planetarija za kojega kažu da je najveći na svijetu, no u jednome času sam prije petnaestak godina bio posjetio jednoga u poljskoj koji mi se činio većim. Volim planetarije iako je sadržaj u njima manje više uvijek identičan (u onome zagrebačkom sam bio posljednji puta u siječnju ove godine i preporučam svima da ga posjete).

Sutra imam na redu muzej nauke i industrije kojeg sam u stvari htio posjetiti danas ali sam stigao dvadesetak minuta prije zatvaranja tako da su me upozorili da se radi o muzeju kojem posjet traje cijeli dan i da u dvadeset minuta ne mogu stići daleko od ulaza. Ako kojim čudom budem tamo brzo gotov, posjetiti ću i antropološki muzej u kojem se čuva skelet najvećeg do sada pronađenog t-rex-a.

U petak ne znam što ću raditi no na rubu sam da potegnem putovanje od 210 milja sve do House on the rock. Kuća na stijeni je jedno vrlo čudno mjesto samo po sebi i između ostaloga tamo se nalazi i najveći vrtuljak na svijetu; no razlog zbog kojeg bih ja htio otići i to vidjeti je knjiga Neil Gaimana koja se zove American Gods. Neil Gaiman je jedan zanimljivi pisac koji nema baš previše toga iza sebe, a kojeg sam prvi puta čitao kada je pisao u kolaboraciji sa Terry Prattechetom na knjizi "Good Omens" (također knjiga koju toplo preporučujem). American Gods je jedna vrlo mračna knjiga u kojoj nema niti previše mrtvih niti nekih osobitih horror elemenata, no bez obzira na to je mračna i depresivna. Na mojoj polici kod kuće, a na kojoj se trenutno nalazi cca. 500-600 knjiga postoji posebno mjesto za "važne" knjige i American Gods je jedna od njih - a teško mi je točno objasniti zašto.

Misao dana (ovaj puta dugačka):
"`I can believe things that are true and I can believe things that aren't true and I can believe things where nobody knows if they're true or not. I can believe in Santa Claus and the Easter Bunny and Marilyn Monroe and the Beatles and Elvis and Mister Ed. Listen--I believe that people are perfectable, that knowledge is infinite, that the world is run by secret banking cartels and is visited by aliens on a regular basis, nice ones that look like wrinkledy lemurs and bad ones who mutilate cattle and want our water and our women. I believe that the future sucks and I believe that the future rocks and I believe that one day White Buffalo Woman is going to come back and kick everyone's ass. I believe that all men are just overgrown boys with deep problems communicating and that the decline in good sex in America is coincident with the decline in drive-in movie theatres from state to state. I believe that all politicians are unprincipled crooks and I still believe that they are better than the alternative. I believe that California is going to sink into the sea when the big one comes, while Florida is going to dissolve into madness and alligators and toxic waste. I believe that antibacterial soap is destroying our resistance to dirt and disease so that one day we'll all be wiped out by the common cold like the Martians in War of the Worlds. I believe that the greatest poets of the last century were Edith Sitwell and Don Marquis, that jade is dried dragon sperm, that thousands of years ago in a former life I was a one-armed Siberian shaman. I believe that mankind's destiny lies in the stars. I believe that candy really did taste better when I was a kid, that it's aerodynamically impossible for a bumblebee to fly, that light is a wave and a particle, that there's a cat in a box somewhere who's alive and dead at the same time (although if they don't ever open the box to feed it it'll eventually just be two different kinds of dead), and that there are stars in the universe billions of years older than the universe itself. I believe in a personal god who cares about me and worries and oversees everything I do. I believe in an impersonal god who set the universe in motion and went off to hang with her girlfriends and doesn't even know that I'm alive. I believe in an empty and godless universe of causal chaos, background noise, and sheer blind luck. I believe that anyone who claims to know what's going on will lie about the little things too. I believe in absolute honesty and sensible social lies. I believe in a woman's right to choose, a baby's right to live, that while all human life is sacred there's nothing wrong with the death penalty if you can trust the legal system implicitly, and that no one but a moron would ever trust the legal system. I believe that life is a game, that life is a cruel joke, that life is what happens when you're alive and that you might as well lie back and enjoy it.' She stopped, out of breath."
~ American Gods by Neil Gaiman

hr.digg|prijavi

- 03:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

13.09.2005., utorak

master and servant... (4:30, Depeche Mode, Depeche Mode 101 (Disc 2) [Live], 1989)

Jedan od detalja koji me fascinira ovih dana je neograničena ljubaznost i susretljivost osoblja na svim razinama; odnos prema kupcima ili posjetiteljima je toliko "customer oriented" da je to donekle zabrinjavajuće. Prije neku večer, stao sam u Barnes&Noble u red za kavu (imaju tamo već prethodno spomenuti starbucks) i lik koji je nešto tamo prao nije me primjetio nekih dvadesetak sekundi. Kada je svrnuo pogledom i mene uočio samo se stresao i ispričavao na daleko i široko zbog njegovog propusta.

Naravno, emocionalna težina njegove isprike nije teža od maslačka - no svakako godi da ti se ljudi osmjehnu i ispričaju, iako možda uopće nisi u pravo niti si tu ispriku zaslužio, pa čak i kada ti se u lice ispričavaju ili te gađaju nepotrebnim ljubaznostima za koje znaš da su samo ispričane iz nekog employee manuala kojeg drže pod stolom i valjda svako jutro prije posla moraju pbavezno po tisuću i prvi puta pročitati. Godine takve dresure stvoriti će iz njih ljude koji ne samo da znaju ispričati se i ustupiti kada je potrebno, nego će i sami nemilosrdno tražiti kvalitetnu i dobru uslugu.

Bio sam obećao i neke fotke, pa eto ih slijede (pazi, slike su velike rezolucije i teške su do cca. 800kb):

Prva slika je famozni "the bean" u millenium parku u downtown chicago-u. Skulptura je teška 110 tona, napravljena od nehrđajućeg čelika i uglancana je poput ogledala. Obzirom da sam Chicago snimao preko "graha" u slici se neminovno nalazim i ja sam.

Druga slika je night skyline centra grada snimana sa navy pier-a. Navy pier je kao što samo ime kaže mol na kojem pristaju veći brodovi, no isto tako se tamo nalazi i ferris wheel, vrtuljak, childrens museum i koješta drugoga. (fotka je snimana iz ruke te je pomalo mutna ali se ipak razaznaju sve bitne građevine).

U millenium parku koje je za pola milijarde dolara sagradio njihov ekvivalent našeg milana bandića nalazi se i koncertna dvorana na otvorenom. Dvoranu je dizajnirao poznati arhitekt Frank Gehry i akustika je nevjerojatna, no daleko bitnije od toga je da tijekom koncerata (a večeras je također bio jedan) ljudi izvade deke, legnu se na travu promatraju koncert dok poneki čak razvuku i opremu za piknik. Sve skupa ima jedan nevjerojatno "feels like home" osjećaj koji je naravno totalno neutemeljen jer mi nemamo nešto takvoga, no da imamo sasvim sigurno da bih i ja bio jedan od onih koji bi se izvalili na travu gledali u nebo i slišali simfonijski orkestar.

Posljednja slika je slikana sa Soldiers field parka koji je u neposrednoj blizini istoimenog stadiona (gdje su koliko razumijem svirali stonesi prije neki dan), ulovio sam downtown chicago s oblacima kako proždiru nebodere.

Vrijeme je ovdje jako dobro, danas je u 18h navečer bilo oko 33C i sutra ne obećaju ništa bolje. Kao što sam spomenuo ranije problem je ne samo u vrućini i iznimnoj vlazi nego i u tome što u svim zgradama imaju uključene klima uređaje zbog kojih se nakuplja inje na staklima. Ja kod sebe znam pretjerati s klimatizacijom, no ova ekipa ovdje to radi još za red veličine intenzivnije od mene.

hr.digg|prijavi

- 07:25 - Komentari (7) - Isprintaj - #

12.09.2005., ponedjeljak

where the streets have no name... (5:37, U2, Joshua Tree, 1987)

Ima još dva detalja koja sam uspio zaboraviti u mom jutrošnjem postu (koji je po zagrebačkom vremenu jučerašnji).

Dakle, ovdje apslutno svatko tko drži do sebe ima ipod-a, te iako ga nužno javno ne pokazuju iPod je karakterističan po svojim bijelim slušalicama tako da ga je objektivno teško sakriti. Na Michigan eveniji postoji i Apple store u kojem ću uz malo sreće sutra ili prekosutra pokušati nabaviti jedan iPod nano za ekipu iz zagreba. Ukratko, ako držite do sebe nema smisla po ulici ili podzemnoj hodati bez iPod-a.

Druga stvar koju sam zaboravio a koja me je vrlo iznenadila (bez osobitog razloga) je što sam napokon skužio kako ameri označavaju ulice. Naime, po filmovima sam to čuo stotine puta no nikada nisam skužio sistem koji se krije iza toga, a sistem je strašno jednostavan (rekli bi, prilagođen amerikancima). U osnovi grad je podijeljen na blokove, svaki blok počinje s novom stoticom. To znači da ako imate blok zgrada one počinju s brojem 2, no slijedeći blok neće nastaviti tamo gdje je zadnji stao nego na broju 102, drugi sa brojem 202 i tako dalje. Jedan blok je širine otprilike 200 metara i 8 blokova ide u jednu milju (ili 1600m), tako da ako se nalaziš oko broja 300 a želiš otići na broj 3300 znaš da te dijeli 30 blokova ili skoro četiri milje udaljenosti. Ulice su ponekada numerirane a ponekada imaju ime, no brojevi ulica se uvijek odnose na centar grada, tako da će 22 ulica uvijek biti 22 bloka od centra.

Jučer je u gradi bio koncert Rolling Stonesa, danas je u glavnom parku bio koncert Chicago sypmhony orchestra, a kroz koji dan će biti willie nelsonov koncert. U ovom gradu ljudi znaju kako živjeti.

Misao dana:
I went down the street to the 24-hour grocery. When I got there, the guy was locking the front door. I said, "Hey, the sign says you're open 24 hours." He said, "Yes, but not in a row."


hr.digg|prijavi

- 06:16 - Komentari (3) - Isprintaj - #

11.09.2005., nedjelja

born in chicago... (3:05, Paul Butterfield Blues Band, Blues Brothers 2000, 1996)

Nepunih 36 sati nakon što sam sletio u chicago našao sam samog sebe kako svratim do starbucksa po kavu koju potom u velikoj papirnatoj šalici polako srćem na putu do konvencije.

Chicago je sjajan grad i jedan od rijetkih koje sam imao prilike vidjeti, a vidio sam svašta, u kojem bih sebe mogao zamisliti na duže vremensko razdoblje. No, ima mnogo razlika koje zbunjuju ili koje nisam baš očekivao. Primjerice, ameri za prizemlje kažu da je prvi kat (što bi se moglo pokazati kao kritična informacija u knjižari ili npr. liftu).

Kava je ovdje očajna, toči se na hektolitre i nema nikakvog okusa i nema dodataka koje možete upotrijebiti da bi je poboljšali. Iz nekog razloga, Starbucks kava je daleko bolja no u njihovoj kavi ima toliko silnih dodataka da od originalne kave vjerojatno jako malo ostane. Probao sam do sada pet-šest vrsta i ima dobrih i boljih, no u svakom slučaju starbucks je zarazan (barem na mene koji nisam osobiti potrošać tog proizvoda).

Pivo je očajno, to je u stvari više isprika za pivo nego pivo. Pivo ima samo vizualni izgled pive, ali nema niti pjene u očekivanoj količini, boja je OK no nedostaje miris i definitivno okus. Pivo ima 3% alkohola i najjače koje sam probao je razorčaravajuće slabo. (nešto malo više o američkoj pivi možete pročitati na stranici na kojoj John Cleese oduzima amerikancima njihovu slobodu).

Klima uređaji; ovdje ne postoje termostati i čini se kako klima uređaji imaju samo dva settinga i to high i very high. Klime pušu na sve strane i na mjestima je doista hladno. Navečer kada dođem do hotela ekipa koja mi posprema sobu naravno stavi klimu upaljenu tako da soba djeluje poput frižidera.

Podzemna i općenito javni gradski prijevoz je nevjerojatno efikasan, donekle čist - a u podzemnoj sam naletio i na reklame u tunelima kraj kojih kada prolazite čini vam se kao da vam pokazuju film.

Hrana je vrlo dobra, do sada sam jeo samo odreske po kojima je Chicago poznat i za razliku od mnogih drugih zemalja ovdje odreske shvaćaju vrlo ozbiljno baš kao i ja. Moram samo pronaći lokaciju na kojoj poslužuju ogromne odreske (navodno postoji mjesto na kojem odrezak dobiješ besplatno ako ga pojedeš cijeloga). Tipičan odrezak je 12 unci (pojma nemam koliko je to ali vjerojatno negdje oko 250 grama), a u katalogu od hotela naletio sam na jedno mjesto koje poslužuje 64oz odreske.

Ovdje ima i debelih ljudi, no kada mi doma kažemo nekome da je debeli to je apsolutno ništa u odnosu na ekipu ovdje, debelim ljudima ovdje iz roza samo vire glava i ruke i pogled na tu ekipu je u osnovi strašan iako ih ima iznimno puno.

Pokušati ću sutra/prekosutra uploadati neke slikice pa da vidite neke od detalja iz Chicago-a.

Misao dana:
Elwood: It's 106 miles to Chicago, we've got a full tank of gas, half a pack of cigarettes, it's dark and we're wearing sunglasses.
Jake: Hit it.

hr.digg|prijavi

- 16:00 - Komentari (5) - Isprintaj - #

08.09.2005., četvrtak

learning to fly... (4:53, Pink Floyd, A Momentary Lapse of Reason, 1987)

Eto mene u dalekoj zemlji, na mom notebooku je 5:46 ujutro dok je na mobitelu 10:46, ili 7 sati razlike.

Sutra (ili danas, ovisi kako gledate) imam day_off, moram odjuriti u downtown chicago i pokupiti credentials za konferenciju, malo se orijentirati i navečer imam prvu "službenu" večeru.

Cijelo putovanje je prošlo pomalo dosadno, uspio sam pročitati dvije knjige (btw. iznimno sam nesretan mojim čitanjem posljednjih mjeseci jer umjesto knjiga/dvije tjedno spao sam na knjigu/dvije mjesečno što mi je all_time_low), a iako u Lufthansinom magazinu piše da su svi interkontinentalni letovi opremljeni sa FlyNet internet pristupom, na mom avionu wireless mreže nije bilo tako da nisam mogao blog updateati sa 11km visine (što bi valjda bilo neko spomena vrijedno dostignuće).

Anyway, moj hotel ima free internet access koji očigledno radi, spojio sam se u ured, pregledao emailove i kao najbolja fora šljaka i moja VOIP telefonija tako da sada možemo reći kako je najudaljeniji zagrebački telefon u dalekom Chicago-u. To bi mi dramatično smanjilo troškove telefona, kojeg ionako imam namjeru držati isključenim.

Misao dana:
"Bother," said Pooh, as the Klingons opened fire.

hr.digg|prijavi

- 05:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #

06.09.2005., utorak

I'm leaving now... (3:07, Johnny Cash, American III: Solitary Man, 2000)

Odlazim sutra na daleki put, idem u obećanu zemlju u kojoj svatko može biti predsjednik:

There's a place where a kid without a cent
He can grow up to be president.
A magic kingdom filled with Barbie dolls

If you've got the time we can make it a good time.

Americanos - Blue Jeans and Chinos

Coke
Pepsi and Oreos - Americanos.
Movies and heroes in the land of the free


A kako vidim posljednjih godina to je točno kod njih i problem, jer doslovce svaki bedak može (i postao je) predsjednik. Kaže mi web site od hotela da ću imati "fast internet access" u svojoj sobi, a kako umjesto notebooka nosim Ipaq (i iPod) probati ću koji puta updateati blog remotely. Složio sam si i VOIP pa (teorija kaže) mogao bih i telefonirati jeftino tj. po zagrebačkim impulsima. Iako pod nogama imam stotine tisuća kilometara, a zemljopisna karta je prepuna been_there_done_that oznaka - malo sam ipak uzbuđen.

Misao dana:
Sometimes I lie awake at night, and I ask, 'Where have I gone wrong?' Then a voice says to me, 'This is going to take more than one night.'



hr.digg|prijavi

- 18:30 - Komentari (4) - Isprintaj - #

04.09.2005., nedjelja

life: the movie... (7:18, The Walkabouts, Ended Up A Stranger [UK], 2001)

Gledao sam večeras Las Vegas, lagano zabavnu seriju (sapunicu za muški rod) koja mi onako dobro leži jer ima finog humora, tu i tamo neke akcije, a sve skupa u kvalitetnoj produkciji. No, gledajući seriju palo mi je nešto napamet. Zašto filmovi (i serije) tog tipa nikada ne pokazuju što glavni likovi rade izvan radnog vremena. Uvijek ih gledamo u tom kasinu kao da su tamo inventar - mene zanima što se događa ujutro, gdje idu na ručak, što rade kada moraju kružiti oko zgrade jer ne mogu pronaći parking, zašto nikada usred jurnjave ne moraju odjuriti na wc?

Btw. prije nekog vremena sam gledao Island (remake Loganovog bijega), film je osrednji na putu do jadnog a Ewan McGregor ne razmeće se baš nekim glumačkim umijećem ili karaktertom u kojeg se ufurao; ona djevojka je definitivno simpatična ali niti izdaleka dovoljno da bi spasila film. Priča je ravna nuli, produkcija manje više ok, glumci dakle osrednji. Detalj koji me je uopće sjetio na taj film je onaj kada Ewan ili njegov klon ili njegov original (zavisi kako gledate) ugasi neki TFT monitor, a ovome se slika pretvori u točkicu i ugasi.

Kada ste zadnji puta vidjeli televizor na kojem actually možete vidjeti da se prilikom paljenja ili gašenja slika pretvori u točkicu na sredini ekrana? Zašto su to stavili i koji genije je smatrao da je to važan efekt kako bi film izgledao realnijim. Tko ide u kina da uopće zna da su se televizori nekada tako gasili?

I kada smo već kod toga, zašto ljudi na mobitele stavljaju zvonjavu analognih telefona kada takvih telefona gotovo više da i nema; klinci takve telefone jedino još mogu vidjeti u školama. To je kao priča s konzervama coca&cola-e na kojima je nacrtana boca.

Misao dana:
I went to a restaurant that serves "breakfast at any time." So I ordered French Toast during the Renaissance.

hr.digg|prijavi

- 21:45 - Komentari (5) - Isprintaj - #

like a hurricane... (4:44, Neil Young, The Unplugged Collection Vol.1 2, 1993)

Za tri dana idem put amerike, točnije u Chicago gdje ću se minimalno baviti turizmom (imam svega dva i pol free dana), većinu ću vremena provesti u jednom od njihovih konvencijskih centara, a "na marginama konferencije" ću vjerojatno ispijati američko pivo i ostali ponuđeni alkohol s malim kišobrančićima te jesti steakove u impresivnim i za srce vjerojatno zabrinjavajućim količinama (hoću pojesti onaj famozni t-bone iz crtića pa makar poginuo u procesu).

Ah, da, održati ću i predavanje o Hrvatskoj (actually to je tzv. panel breakfast), zemlji prilika i neograničenih mogućnosti za potencijalne investitore i sve one s pretjerano debelim džepovima. Imam sjajan koncept i ako ljudi ne umru od smijeha tijekom moje prezentacije vjerojatno ću ih dovoljno zaintrigirati da navrate u naš kvart svijeta. Sresti ću i neke VIPove iz moje branše i provesti neke privatne minute s njima u razgovoru (nešto slično kada gledate na dnevniku mesića i njegove goste kako su pristojno prekrižili noge i razgovaraju s jednog naslonjača na drugi).

Spavam u nekom Quality Innu što mi se čini sumnjivo zato jer ako baš morate potencirati neku osobinu svog hotela kroz njegovo ime (a da to nisu npr. toplice) onda je to u najmanju ruku čudno. Cijena spavanja i "kontinentalnog doručka" je 90USD i to je u odnosu na ostale hotele skandalozno malo. No obzirom da se radi o hotelu blizu aerodroma sa 24 hours free shuttle service nadam se da je to prenoćište poslovnjaka (kažu da imaju i very fast internet access in each room).

Gledam CNN malo intenzivnije nego inače i fascinira me stanje u New Orleansu - ono što je najbolja fora od svega, a što se može primjetiti u određenim situacijama kao što je to sada ili npr. prije desetak godina kada su bili neredi u LAu - kako je to zemlja kojoj je nekakva revolucija skoro pa na vratima jer se bezvlađe, zakon jačega, pištolji i snajperi pojavljuju svako malo. Iako Michaela Moora smatram malo pretjerano desnim, čini se kako dobar dio njegovih koncepata imaju uporište.

Mislio sam si kupiti segway no nemam novaca pa ništa od toga, vjerojatno ću nešto novaca potrošiti na knjige, CDove i DVDove (imam si namjeru kupiti Indecision 2004, Stewarta inače možete gledati u global editionu na CNNu subotom u 21:30 ili nedjeljom čini mi se u 23:30 - no jučer ga nije bilo).

Jučer je umro predsjednik američkog ustavnog suda, lik koji je zadrti desničar i koji je poznat po svojem neslaganju sa Roe vs. Wade (odlukom koja je legalizirala abortus u americi), impeachmentu Clintona i slavnoj odluci o zaustavljanju brojanja glasova na Floridi (ovo sa tim brojanjem je genijalna stvar i tu situaciju kao i obrazloženje morate proučiti da bi shvatili kako pravo i pravda mogu samo u rijetkim situacijama biti na istoj strani). Obzirom da je nedavno još jedna sutkinja ustavnog suda dala otkaz (koja je nominalno također republikanka ali je često bila tzv. "swing vote") Bush će iskoristiti priliku da sud popuni konzervativcima poput njega samoga.

Na sajmovima i konvencijama obično šećem sa ruksakom kako bih spremio sve silne papire; no sugerirali su mi da to u ovome času nije možda dobra ideja, osobito ako mi u sredstvima javnog gradskog prijevoza budu virile žice od Ipoda iz ruksaka.

Misao dana:
[Clip of President Bush addressing national guardsmen in Idaho]: "Nineteen individuals have served both as guardsmen and as president of the United States, and I'm proud to have been one."
"Ah, the first rule of public speaking -- always start with a joke." --Jon Stewart

hr.digg|prijavi

- 09:45 - Komentari (7) - Isprintaj - #

03.09.2005., subota

wedding bells... (1:19, Original Soundtrack, Angels & Insects, 1995)

Jučer navečer bio sam na jednom vjenčanju između jedne lokalne (rodom iz posavine, s one druge obale) i jednog nizozemca (također lokalnog, s tom razlikom što u njegovom kraju nema rijeka nego brdo kanala pa je teško reći s koje je on točno obale - no bilo kako bilo na njegovoj obali se ne govore strani jezici što je za tu zemlju vrlo, vrlo čudno).

Ujutro su mladenci obavili vjenčanje u općini, a navečer u crkvi. Iako je dotični protestant, ceremonija je identična jer se obavlja u cijelosti za onaj dio para na koji se savjet odnosi.
Nakon vječnja smo otišli u restoran gdje se krenulo jesti i piti. Od posavaca sam znao što mogu očekivati, a nizozemci su mi bili interesantni kako bih vidio kako reagiraju na naše lokalne dobre (i ostale, ne nužno tako dobre običaje). Ekipa se uklopila prilično dobro, a prvo kolo se zaplesalo prije glavnog jela. Bilo je tu i vriske i rupčića u zraku, razdrljenih košulja, alkohola u potocima i bilo je očigledno kako su nizozemci zbunjeni ali su iz pristojnosti prihvatili tempo (kojeg su naravno jedva izdržali).
Mnogi od njih nizozemsku napuštaju rijetko, i nekako sam uvjeren kako im je put do Zagreba kroz Austriju (i sve te silne planine koje su viđali samo na slikama) bio zabavan, ostatak vremena su proveli u Opatiji (koja je u natuknicama slična njihovoj obali) i na plitvicama koje su ih (očekivano) očarale.

Bend koji je svirao u pozadini ali preglasno, nosio je čudne šarene košulje s bijelim šeširima, dok je vođa benda nosio cipele (bez žniranaca; imam neku fiksaciju na žnirance i svako tko nosi cipele bez žniranaca, uz potencijalne ženske izuzetke, odmah se sroza ugledom u mojim očima) od nekakve bijele kože a koje su završavale u takvoj špici toliko daleko od noge da bi svaki iole zainteresirani policajac navedeni obuvni predmet mogao konfiscirati kao neprijavljeno oružje.

Sve u svemu, još jedan događaj na kojem se beskrajna energija potrošila na silne sitne detalje (poput razdragane dječice koja su po direktivi morala imati bijele balone), umjesto da se njih dvoje koncentriraju na doista bitne stvari u životu koje će im kroz koju godinu biti neizmjerno važnije od prethodno spomenutih balona.

Želim im sve najbolje, a poznavajući ih, vidim da do toga neće lagano doći.

Misao dana:
That's what's so stupid about the whole magic thing, you know. You spend twenty years learning the spell that makes nude virgins appear in your bedroom, and then you're so poisoned by quicksilver fumes and half-blind from reading old grimoires that you can't remember what happens next.

hr.digg|prijavi

- 08:52 - Komentari (3) - Isprintaj - #

01.09.2005., četvrtak

take care of business... (2:05, Nina Simone, Nina Simone - Gold, 2003)

Ovih dana promakla je svima jedna mala i slatka privatizacija koja je vjerojatno u rangu priče s Liburnijom.

Naime EPH se domogao Slobodne Dalmacije i biti će zabavno proučiti kako se to u stvari dogodilo.

Prva čudna stvar s tom cijelom prodajom (objektivno to nije privatizacija jer je slobodna već bila privatizirana, dakle govorimo o prodaji) je ta što su pregovori trajali više od godinu i pol dana, odnosno od predaje obvezujuće ponude do potpisa ugovora proteklo je osamnaest mjeseci. Meni se to čini jako dugačko, osobito ako znamo da nekakav ekonomski horizont u businessu je cca. 3 godine ili 36 mjeseci.

Ugovorena cijena je bila nekih 24 milijuna kuna + 130 milijuna bonusa koji su se putem izgubili jer su se tijekom natječaja mijenjali uvjeti, odnosno pronašli su u knjigovodstvu stvari za kojih je bilo obećano da ih nema.

Ukratko, EPH je kupila tridesetak posto slobodne za 24 milijuna kuna. Nekako vjerujem da ako samo porojite nekretnine koje ova tvrtka posjeduje da ćete doći do daleko veće cifre pa čak i ako u toj brojci odvojite tih tridesetak posto. Osim nekretnina, Slobodna posjeduje i maloprodajni lanac kioska koji je dominantan u dalmaciji, a tu su i neke novine koje sa sobom nose određeni udio na tržištu.

No, 30% nije dovoljno za apsolutnu kontrolu i pasti će dokapitalizacija od cca. 80ak milijuna što će udio povećati na više od 70% i apsolutnu kontrolu tvrtke. Ovo je prostor za manipulacije jer će se dokapitalizacijom kupiti koješta počevši od nove tiskare. EPH je jedan od najvećih potrošaća tiskanih materijala i oni nemaju svoju tiskaru, dok su kapaciteti Vjesnika i Radina u Zagrebu okupirani njihovim tiskovinama.

Ukratko, sa 24 milijuna kuna EPH je dobio prostore koje bi objektivno platili više, još jedno izdanje i tržišni udio, te maloprodajni lanac kao šećer na kraju - a u sve to skupa će ulupati 80 milijuna kuna na tiskaru koju ionako trebaju.

Najtužnije u cijeloj priči je to što je ta trgovina jedna od najboljih stvari koja se Slobodnoj mogla dogoditi, pa iz tog razloga se nitko i ne buni.

Sve je dakle stvar perspektive.

Misao dana:
If a man is standing in the middle of the forest speaking and there is no woman around to hear him, is he still wrong?

hr.digg|prijavi

- 09:15 - Komentari (6) - Isprintaj - #

< rujan, 2005 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Mračni blog od 3. ožujka 2006. godine posluje na novoj adresi:

http://mrak.org



Osvježite svoje bookmarke i podesite svoje RSS feedove.

Bestseler 2.0 blogerska mreža

u slučaju panike
mracni.blog(a)gmail.com




Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Dijeli pod istim uvjetima.


0