master and servant... (4:30, Depeche Mode, Depeche Mode 101 (Disc 2) [Live], 1989)
|
Jedan od detalja koji me fascinira ovih dana je neograničena ljubaznost i susretljivost osoblja na svim razinama; odnos prema kupcima ili posjetiteljima je toliko "customer oriented" da je to donekle zabrinjavajuće. Prije neku večer, stao sam u Barnes&Noble u red za kavu (imaju tamo već prethodno spomenuti starbucks) i lik koji je nešto tamo prao nije me primjetio nekih dvadesetak sekundi. Kada je svrnuo pogledom i mene uočio samo se stresao i ispričavao na daleko i široko zbog njegovog propusta. Naravno, emocionalna težina njegove isprike nije teža od maslačka - no svakako godi da ti se ljudi osmjehnu i ispričaju, iako možda uopće nisi u pravo niti si tu ispriku zaslužio, pa čak i kada ti se u lice ispričavaju ili te gađaju nepotrebnim ljubaznostima za koje znaš da su samo ispričane iz nekog employee manuala kojeg drže pod stolom i valjda svako jutro prije posla moraju pbavezno po tisuću i prvi puta pročitati. Godine takve dresure stvoriti će iz njih ljude koji ne samo da znaju ispričati se i ustupiti kada je potrebno, nego će i sami nemilosrdno tražiti kvalitetnu i dobru uslugu. Bio sam obećao i neke fotke, pa eto ih slijede (pazi, slike su velike rezolucije i teške su do cca. 800kb): Prva slika je famozni "the bean" u millenium parku u downtown chicago-u. Skulptura je teška 110 tona, napravljena od nehrđajućeg čelika i uglancana je poput ogledala. Obzirom da sam Chicago snimao preko "graha" u slici se neminovno nalazim i ja sam. Druga slika je night skyline centra grada snimana sa navy pier-a. Navy pier je kao što samo ime kaže mol na kojem pristaju veći brodovi, no isto tako se tamo nalazi i ferris wheel, vrtuljak, childrens museum i koješta drugoga. (fotka je snimana iz ruke te je pomalo mutna ali se ipak razaznaju sve bitne građevine). U millenium parku koje je za pola milijarde dolara sagradio njihov ekvivalent našeg milana bandića nalazi se i koncertna dvorana na otvorenom. Dvoranu je dizajnirao poznati arhitekt Frank Gehry i akustika je nevjerojatna, no daleko bitnije od toga je da tijekom koncerata (a večeras je također bio jedan) ljudi izvade deke, legnu se na travu promatraju koncert dok poneki čak razvuku i opremu za piknik. Sve skupa ima jedan nevjerojatno "feels like home" osjećaj koji je naravno totalno neutemeljen jer mi nemamo nešto takvoga, no da imamo sasvim sigurno da bih i ja bio jedan od onih koji bi se izvalili na travu gledali u nebo i slišali simfonijski orkestar. Posljednja slika je slikana sa Soldiers field parka koji je u neposrednoj blizini istoimenog stadiona (gdje su koliko razumijem svirali stonesi prije neki dan), ulovio sam downtown chicago s oblacima kako proždiru nebodere. Vrijeme je ovdje jako dobro, danas je u 18h navečer bilo oko 33C i sutra ne obećaju ništa bolje. Kao što sam spomenuo ranije problem je ne samo u vrućini i iznimnoj vlazi nego i u tome što u svim zgradama imaju uključene klima uređaje zbog kojih se nakuplja inje na staklima. Ja kod sebe znam pretjerati s klimatizacijom, no ova ekipa ovdje to radi još za red veličine intenzivnije od mene. |
