Ruke u vis!

Vratimo se nekoliko dana unatrag. U ponediljak sam dobio vizu za Zimbabwe i već u utorak, 23. svibnja, sam jahao na svojoj Hondi prema Zimbabweu, preko zapadnog Mozambika. Do grada Tete u Mozambiku imao sam nekih 370 km i put je prošao neloše. Krajolik je bio prekrasan a na jednoj dionici se spustila takva magla da sam morao usporiti na nekih 30-40km/h. Naravno, kao šef Motorobi Film Company-a, he, he, malo sam snimao i slikavao. Što se tiče prelaska preko granice, nisam imao nekih problema iako mi karnet ne vrijedi za Mozambik. Međutim, carinici u Mozambiku su mi dali jedan papir koji moram predati pri izlasku iz zemlje i to je to.

Što se tiče grada Tete u Mozambiku jedino što je, po mom mišljenju, interesantno je to što se nalazi na rijeci Zambezi i ništa više. Ali sam zato smještaj platio nevjerojatnih 20 dolara za sobu bez kupatila. Obišao sam 6-7 lodgeva i vjerovali ili ne to je najjeftinije što sam našao. A šta mogu, platio sam i to je to. Sutra dan, ranom zorom uputio sam se za čemerni Zimbabwe i tu su naravno počele i prve zajebancije sa Zimbabweanskom birokracijom. Vozim ja tako, vozim, laganini kroz prekrasne predjele Mozambika i tako stignem do granice. Na strani Mozambika sam riješio papirologiju za nekih 15 minuta, te se uputim na stranu Zimbabwea.

Medjutim dok sam još bio na strani Mozambika neki tipovi su me pitali trebali mi goriva. Kako sam već imao informacije da je kriza goriva u Zimbabweu upitam pošto litra benzina a oni meni 3 dolara. Naravno, ja im se zahvalim i kažem da mi je to preskupo a oni meni da u Zimbabweu neću naći gorivo. A ništa! Ja ću riskirati. Imam goriva do Hararea a u tamo ću valjda naći goriva. Nakon što sam sredio carinu i platio 20 dolara osiguranje za mjesec dana u Zimbabweu, promjenio sam i mozambijske Metikose u zimbabwenaske dolare. Ovakav vam je tečaj otprilike.

Za 1 dolar dobije se oko 25-27.000 mozambijskih Metikosa a najveća novčanica je, mislim, 500.000 Metikosa. E, ali oni u Zimbabweu, e oni su stvarno domišljati. Zamislite, 1 dolar je po službenom tečaju 'ko zna koliko a na crnom tržištu je oko duplo veći. Trenutno se za 1 američki dolar dobije 250.000 zimbabwe dolara. Ali najluđa stvar je, koliko sam primjetio, da je najveća novčanica u apoenu od 50.000 (oko 0.20 dolara). Sad zamislite kad sam promjenio u Zimbabweu 100 dolara, dobio sam kilo novaca odnosno 25 miliona Zimbabwe dolara, i to 500 novčanica od 50.000. Kakav će biti tečaj idući mjesec, to vjerovatno ni sam Bog ne zna jer je inflacija u Zimbabweu nekih 100000000000000000000000% godišnje a tiskara koja štanca novce radi vjerojatno u 13 smjena zbog prevelikog obima posla. Ako ništa, veselila me činjenica što sam preko noći postao milioner. Ljudi, ja sam bogat, ha, ha!

Kao što rekoh, promjenim ja te Metikose u Zim dolare, doduše malo me zajebu za par dolara ali nema veze nisam ni ja cicija, sjednem na motor i uputim se prema izlazu sa carine kad me zaustave dva policajca u civilu i kažu mi da parkiram. Ja parkiram a oni meni da su oni iz Interpola i da moraju provjeriti moje dokumente. Ja im najnormalnije dam dokumente a oni krenu sa "pametnim" pitanjima a "najpametnije" pitanje je bilo gdje mi je potvrda od hrvatske policije da je motor moj i da mogu putovati s njim. E, ostao sam šokiran kad me to upita. Ma odakle im inspiracija? Međutim nakon nekih pola sata mog ubjeđivanja da takve potvrde u hrvatskoj ne postoje oni me puste i ja tako napokon uđem u Zimbabwe.

Inače, kad sam carinike pitao da li u Zimbabweu ima goriva, oni meni da ima i da se ništa ne trebam sekirati, da su to samo priče da nema goriva itd. Ništa! Tako ja, dok sam vozio prema Harareu, stanem u jednom mjestu na benzinsku pumpu, kad ono, nema goriva. Stanem u drugo mjesto opet nema goriva ali tamo neki šverca na crno a meni se učinilo skupo dati mu 1,25 dolara za litru pa produžim dalje i tek u četvrtom mjestu oko 50km prije Hahrarea dođem ja na pumpu, kad, kaže meni čovik koji radi na pumpi da nema u aparatu goriva ali da on ima na crnjaka u svojoj kancelariji. I ja se i on pogodimo za 2.400.000 Zim dolara za deset litara (to je nešto manje od 10 US dolara). Uzmem to gorivo i produžim za Harare.

Mogu reći da je Zimbabwe, kao zemlja, prekrasan. Po dolasku u Harare, zaključio sam da je i Harare prekrasan grad kojeg svakom toplo preporučujem za posjetiti. Ima dosta lijepih i velikih građevina a čuo sam podatak da u Harareu nema divlje gradnje. I da to nikome ni ne pada na pamet jer da ruše bez pardona. I stvarno, vidi se da je grad planski napravljen. Čak sam vidio na nekim mjestima i biciklističku stazu uz cestu što me oborilo s nogu jer ipak, budimo načisto, ovo je Afrika. Mislim grad je stvarno lijep, uredan i prostran, međutim nema goriva i po tome se može zaključiti da je nešto trulo u državi Zimbabwe. U Harareu sam se smjestio u jedan jeftiniji lodge po imenu Home To Home. Sobu bez kupatila platio sam 3.5 dolara ali nova cijena od sljedećeg ponedjeljka je 4 dolara.

Čim sam se smjestio otišao sam potražiti Dinka Paulina, našeg čovika koji je danas također stigao u Harare gdje će ubuduće i raditi. Sa Dinkom sam bio u vezi preko e-maila pa sam ga tako i našao. Naravno, odmah je pala priča o ovome i onome, i Dinko mi je reče da ima ovdje jedan naš doktor koji živi sa svojom obitelji već dosta godina pa da sutra odemo do njega. No međutim, sutradan sam ja otišao prvo napraviti đir po Harareu i potražiti goriva. Nakon što sam obišao 5-6 benzinskih pumpi na kojima sam dobio odgovore da nema goriva, dođem na jednu pumpu i vidim imaju gorivo. Baš dobro, kažem. Kolone auta u redu čekaju a sistem kupovine je isti kao i u kurvaluku. Prvo plati pa jebi (čitaj - toči). Odeš lipo i platiš koliko misliš uzeti s tim da se prodaje na 5 litara a to znači možeš kupiti 5, 10, 15, 20, 25 itd. Ne možeš kupiti 13 litara koliko sam ja htio, je li.

Platim gorivo, provrzmam se preko reda, natočim gorivo i vratim se u lodge. Dok sam se vozao po Harareu stavio sam kameru na motor da malo i snimim. Međutim, kad sam stigao u lodge, sretnem tipa iz Nigerije koji je ovdje radi nekih švercerskih mafatluka i ja ga zamolim da pođe sa mnom malo u grad da me slika s motorom itd. OK kaže tip i mi odemo i naravno upadnemo u samo takvu pizdariju. Naime, vidim ja jednu lipu plavu zgradu i kažem tom nigerijcu po imenu Silvester da me slika. Kad me slikao dođe policajac i taman da me još jednom slika, policajac kaže da se tu ni slučajno ne smije slikavati i povuče remen aparata i Silvester uslika drugi put asfalt. U taj momenat dođe još jedan pandur u civilu i uzme aparat Silvesteru i kaže meni da dođem sutra po njega. Ja ga upitam šta je problem a on meni i Silvesteru da smo uhapšeni. Drž livo drž desno i bogami, privede nas policija...

Nastavak sutra.

Niks Benzinen!

Stiga sam brate u Zimbabwe. Sutra, prekosutra šaljem pravi mail kad "opalim" koju sliku i dokopam se normalnog interneta. U Zimbabweu nemiri! Nestašica je goriva. Sranje! U Harareu se da pronaći ali van Hararea se, izgleda, može nabaviti na crno. Tako sam ja nekako skonta. Vozim se na benzinskim parama, a bude li problema, morat ću smisliti nekakav drnč kako bi se domogao Zambije. Da bar imam pedale... Ako neko slučajno ide prema Zimbabweu neka ponese par kanti benzina, moj brat će platit račun, he, he. Pozdrav svima, poglavito biciklistima!!!

P.S.

Evo idem pronaći onog priku iz Tuzle, Dinka Paulina.

Malawi, klap! drugi put!

Cili dan sam se zajebava sa osiguravajućim društvom da mi daju zeleni karton da bi mi na kraju rekli da će me taj čarobni komadić papira koštati 350 dolara na što sam im ja rekao da me ugrizu za govno. Pa ta nisam toliko lud da platim taj iznos. I da sam Bill Gates, što je previše, previše je. Više mi se isplati na svakoj granici platiti nekih desetak dolara i neće me koštati više od stotinjak dolara svi afrički zeleni kartoni. Nakon osiguravajućeg društva na red je došlo pilanje u ambasadi Zimbabwea di su me pitali i ovo i ono i slali me i tamo i onamo. Nisam samo ja bio u srijedu dosta zauzet. Izgleda da je i predsjednik Malawija bio također dosta zauzet jer se cili dan vozikao po gradu a to znači da je svako malo neki dio ceste kuda bi predsjednik prolazio bio blokiran.

E onda se dogodila jedna zanimljivost. Vozim ja, vozim, kad, policajac me zaustavi i kaže da moram čekati dok predsjednik ne prođe. Ništa! Ja ugasim motor i čekam, kao i svi ostali u koloni iza mene. I čekam ja tako, čekam, nekih 20 minuta i napokon počmu prolaziti presjednik, njegova pratnja, policija i svi koji su već u zaštiti predsjednika. Međutim čim su oni svi prošli i čim je policajac dao znak da se može početi voziti ja sam nabio gas i uputio se nizbrdo prema mostu. Kako se taj momenat još nitko nije uključio u promet osim mene ispalo je kao da sam i ja u pratnji predsjednika a da stvar bude luđa kako je bilo mnogo ljudi sa strane koji su stajali poredani uz ulicu i gledali presjednikovu povorku kako prolazi ti svi ljudi kad sam ja prolazio počeli su vikati i navijati i pozdravljati me naravno iz zajebancije jer je ispalo kao da je i Mzungu (bijelac) u pratnji predsjednika.

Sve u svemu uvijek se nešto interesantno dogodi. Za informaciju, Malawi je veličine dvije Hrvatske, ima oko 11 miliona stanovnika i 11% HIV pozitivnog stanovništva. Glavni grad Lilongwe ima oko pola milijuna stanovnika. Koliko znam, u Malawiju se nalaze samo dvojica hrvata. Jedan je misionar za kojeg sam pokušavao dobiti na telefon i taman kad sme uspostavila veza nakon 14 sekundi se i prekinula. Shvatio sam samo to da je čovjek predaleko da bi se susreli. Drugi hrvat u Malawiju je Robert Skejić, ha, ha. Nema ni jednog drugog na vidiku. Eto, to bi moglo biti to o Malawiju.

Nadam se da će mi Zimbabwe danas izdati vizu a onda, pravac Harare preko Mozambika. Ako mi kažu da moram čekati još koji dan zahvalit ću im se i reći da mi vrate moju putovnicu te idem odmah za Zambiju. Nema smisla stvarno više dangubiti u Malawiju i trošiti pare a i krajnje je vrijeme da se pođe dalje. Čujemo se za koji dan opet. Naravno, sve ovisi ima li interneta ili nema na dotičnom mjestu gdje se zateknem.

Pozdrav od Motorobija.

Malawi, klap! prvi put!

15.05.2006. sam stigao u Lilongwe, glavni grad Malawija. Od Nthata Bay do Lilongwea ima oko 300 kilometara i cesta je skroz uredu. Rekao bi da Malawi ima onako neloše ceste za afričke uvjete a i Lilongwe mi se svidio kao grad što se tiče rasporeda. Cijeli grad je prostran i nema neke gužve. Čim sam stigao, smjestio sam se u jedan mali hotelčić (10 dolara soba) i otišao malo u ophodnju po gradu. Otišao sam i na internet koji po satu naplaćuju između 2-3 dolara što je ipak koliko toliko prihvatljivo. S druge strane, mogu reći da mi je Lilongwe, što se tiče zabave, jako dosadan grad.

Nema nimalo šušta ni gušta u njemu. Nikakav šušur, nikakav "muving". Takav sam stekao dojam u ovih sedam dana mog boravka ovdje. Uvečer je na ulicama poprilično mrtvo. Navodno je predsjednik zabranio ljudima da peku i prodaju hranu na ulici uvečer pa je možebitno zato relativno mrtvo. Nisam primjetio ni da su vikendom barovi nešto popunjeni. Ima doduše bijelaca u Lilongweu, čak neki drže i barove ali nema mi jednostavno atmosfere za dobru zabavu. Što se tiče cijena ovoga i onoga, to je sve sličan kupus kao i u Tanzaniji s tim da mi je Tanzanija kao zemlja, mnogo zanimljivija od Malawija ali sve je stvar osobnog mišljenja. Sreo sam ja i jednog belgijanca koji mi je rekao da je njemu Malawi turbo odličan a Tanzanija bezveze.

Što se tiče mojih snimateljskih aktivnosti, mogu reći Urbi Et Orbi da sam neloše bio aktivan i ovdje u Malawiju. Prvo dok sam išao od Nthata Bay do Lilongwea, montirao sam kameru na motor i snimao malo putem. U Lilongweu sam, u četvrtak, kružio po gradu da pronađem kamermana dobrovoljca koji će snimati mene po gradu. Pronaći Malawćanina koji je u stanju baratati video kamerom nije bilo nimalo lako. Jer, mnogobrojni su se nudili da bi snimali za čuvenu Motorobi Film Company međutim da bi snimao za Motorobi Film Company moraš posjedovati kacigu za motor i proći prijemni ispit držanja kamere a da ti ne ispadne iz ruke. Vjerujte mi, naći čovjeka koji će zadovoljiti oba ta kriterija je ekvivalentno izračunu atomske formule za svemirski let do Plutona.

Ipak, negdje prije skretanja za Neptun, ja sam ga pronašao u kancelariji jedne firme. Čovik je imao kacigu (policija kažnjava vožnju bez kacige oko 15 dolara) a nakon što sam mu ja objasnio kako da snima i slikaje te nakon što je on to demonstrirao ispred mene ja sam zaključio da je položio prijemni ispit i mi smo se uputili na posao. Tako smo napravili par snimki i snimaka po Lilongweu. Mislim da je odrađeno neloše iako sa onim iz Tanzanije, za sada, se ništa nemože mjeriti. Nakon obavljenog posla kamermana sam nagradio s 3,5 dolara i tu je naša uspješna suradnja i završila. A i u srijedu se također dogodila jedna zanimljivost. Cili dan...

Nastavak sutra...

Imaš vizu, Muzungu?

Dakle, gdje sam ono stao?? Aha, Stigoh ja tako u Malawi. Rekao bih u najgore vrime pošto je kišna sezona i slabo ima bijelaca. Odmah pri ulasku u Malawi, na granici, upita me policajac imam li vizu. Ja mu kažem da nemam jer, kako su mi rekli u ambasadi Malawija u Dar es Salaamu, dobije se na granici pa mi je stoga nisu ni htjeli izdati u ambasadi. Kad ono, kaže meni policajac da se na granici ne može dobiti viza. Pa što ćemo sad?? pitam ja. Momentalno sam zaključio bude li me slao nazad 1000 km u Dar es Salaam po vizu da ću mu reći Prika, odoh ja za Zambiju ionako mi je relativno blizu granica. Na svu sriću policajac mi napiše jedno pismo i reče da moram, kad dodjem u Malawi, otići u Mzuzu u imigracijski ured da mi daju vizu.

Naravno, da ne bi ja pomislio kako se nešto promijenilo u pola godine mog odsustva iz Afrike tako je policajac, nakon što mi je objasnio šta mi je činiti, počeo žicati bakšiš. I ja naravno da ne gubim dragocijeno vrijeme dam mu 200 Kwacha (oko 1,60 dolara) i odem ća. Ma zamisli! U ambasadi ti ispričaju jednu priču a na granici to ništa ne važi nego ti ispričaju opet neku drugu priču. Međutim, ja sam već debelo navikao da je to Afrika a u africi te ništa ne može iznenaditi jer ništa i nije normalno, bar po mom svaćanju. Sve u svemu nije to ispalo ni toliko loše jer sam u Mzuzu-u platio vizu samo nekih 21 dolar a ne kako su mi prvobitno rekli u ambasadi Malawija u Dar es Salaamu, 70 dolara. Što bi se reklo na mostu dobiješ - na ćupriji izgubiš!

Naime, tko bi rekao da su u Malawiju tako ažurni policajci. Vozim se ja po Karongi, vozim, a kako sam tek stigao i smjestio se u sobu i kako sam bio malo i umoran nisam imao volje staviti kacigu na glavu dok sam se vozio prema obližnjem internet caffeu. Da stvar bude kompletna niti sam surfao jer je cijena interneta u Malawiju, kako sam već spomenuo u prošlom postu, izgleda po zlato a uz to me je i policija zaustavila jer sam se vozio bez kacige i opalila mi nekih 15 dolara kazne. A što se tiče interneta, izgleda da su u Malawiju, barem što se tiče ovih manjih mjestačaca (nisam još stigao u Lilongwe pa neznam kako je tamo), dosta lukavo riješili internet.

Internet se naplaćuje po telefonskoj tarifi tako da je praktički jednaka cijena minute razgovora i minute interneta. Tako ta minuta interneta u Mzuzu izađe oko 0,80 kuna a u Karongi skoro troduplo više. Tko zna koji je tamo opravdani razlog za to. Za afričke prilike to je užasno skupo. Međutim, najveće iznenađenje sam, što se tiče interneta, doživio u Mzuzu-u. Jer OK je što moraš platiti korištenje interneta i to košta koliko košta ali kad mi je naplatila 150 Kwacha (oko 1 dolar) jer sam koristio i USB stik, nisam znao bi li plakao ili se smijao ili pojeo nju i taj kompjuter skupa sa cijelim internetom. Ma je'l čitate vi ovo??? Majko moja di sam ja ovo. Zamisli, korištenje USB stika dodatno se naplaćuje u tom internet caffeu.

Eto to su neki prvi utisci o Malawiju. Kako sam već pisao, nakon Mzuzu-a sam otišao za Nthata Bay jer je navodno to neko ludilo mjesto na jezeru Malawi. Mogu potvrditi da je mjesto zanimljivo osim, što sam ja došao u pogrešno vrijeme u Malawi pa nema baš nešto bijelaca ali to sad više nije ni važno. A plus toga jednostavno tako mi je put diktirao pa sam mogao birati ili sad u Malawi ili vjerovatno nikad a mozda ni tad. U Nthata Bay-u htio sam odsjesti u najpopularnijem "konačištu" Njaya Lodge ali ima do njega oko 5 kilometara krvničkog makadama popraćenog uzbrdicama i nizbrdicama od entilijun posto. A i blata, naravno, ima u izobilju tako da sam na pola puta bio prisiljen odustati jer mi motor nije mogao ići uzbrdo po takvom ekstremnom blatu. Kasnije sam sreo jednog južnoafrikanca koji je prije par godina također zbog prekrasnog puta do Njaya Lodga odusta sa svojim motorom.

Pa nije mi jasno. Mjesto onako zanimljivo, turistički dosta razvikano itd, a nisu u stanju par kilometara puta asfaltirati. Stvarno su divlji. Stoga sam se ja smjestio u Big Blue Lodge. Sobu bez kupatila platio sam oko 4 dolara s tim da je ta ista soba kad je sezona minimalno 6 dolara. Što se tiče hrane može se jesti za 2-3 dolara. Nadalje, da bi napravio par slika i snimaka angažirao sam momka iz Big Blue Lodga. Nakon što sam doživio zamalo srčani udar dok sam mu objasnio di, šta i kako sa fotoaparatom i kamerom uspio sam nešto i snimiti. Njegove usluge sam platio 3 dolara. Phfmmm! Pa to je nevjerojatno. Ma u africi je sve za nevirovat, a svaki moj dan u africi je takav.

I evo, napokon stigoh u Lilongwe, glavni grad Malawija. Našao sam smještaj i otišao u potragu za intrernetom. Nakon kraće potrage sam ga i našao da bi ovo što vi čitate napisao i poslao par slika. Ovde je internet ipak jeftiniji nego u Mzuzu-u i sat košta oko 2,5 dolara što je naravno, drastično skupo za afričke prilike ali ipak za nas bijelce prihvatljiva cijena. Neznam samo hoće li mi i ovdje naplatiti korištenje mog USB stika?! Šta vi mislite? Sad još moram izvaditi vizu za Mozambik i Zimbabwe, snimiti situaciju i FZRRRMMMMMM! Prašim dalje!

Pozdrav od Motorobija iz kišnog Malawija!

Krštenje Masaja

Evo mene, ja stiga u Mzuzu, jednom malom gradiću u Malawiju. Jedva sam se uspio dokopati interneta koji je, za vašu informaciju, skuplji nego muda od deve. Žurim za Nthata Bay pa ću tamo opaliti još koju sliku i snimit malo video materijala.

Jedan brzinski osvrt na protekli tjedan. Kh, kh! Daklem, 01. 05. 2006. stigao sam u katoličku misiju Dakawu kod don Nikole i don Dražana. Kod njih sam proveo desetak nezaboravnih dana. Mogu slobodno reći da sam se nasnimao u tih desetak dana više nego Metro Goldwin Mayer, Warner Bros, 20th Century Fox, i svi ostali Mickey Mousi iz Hollywood-a. Naime, pomalo prestaje kišna sezona pa se otvara sezona sjetve riže. Misionari su zadovoljni što se tiče kiše jer kako kaže don Nikola, Bog je poslao dosta kiše pa će i riže više biti.

U misiju je došao u goste i jedan talijan. Odaziva se na ime Enrico a tu je u svojstvu da pomaže misiji. Osim što sam obilazio razna poljoprivredna dobra, uhvatio sam se i snimanja na veliko a Bogu hvala imao sam što i snimiti. Možda je najzanimljiviji detalj bio krštenje Masaja u crkvi u Sokoineu, mjestu oko 15 kilometara udaljenom od Dakawa. Običaji su i više nego neobični. Nakon što je don Dražan krstio i poškropio sa svetom vodom te pomazao sa uljem krštenike, James (poglavica Masaia) i još dvojica uglednih Masaia ulili su svetu vodu u svoje Masajske čuture i sa granom škropili po krštenicima i ostalim župljanima u crkvi.

Nakon mise opet revija. Kupim ja nekoliko vrećica bombona da poslije mise podijelim "dičurliji". Nastade živa strka, pa to nije za virovat. Sjatio se mali milijun malih afrikanaca, a za ne falit, i njihove mame oko mene i svi pružaju ruku. Gimme! Gimme! Booooombooons!!!! Na kraju je toliki pritisak bio na mene da sam trenutno potpisao kapitulaciju a bomboni su nestali "u tili čas". Čak ni poglavica James, koji je gledao uredovati za vrijeme moje diobe bombona, nije mogao uvesti red među djecom. Ali nema veze.

To djecu i čini djecom, zar ne?!. Nakon preživljene diobe bombona odvezli smo Jamesove žene i djecu, kojih ima Boga pitaj koliko, sa pick-up-om u njihovo selo i tamo nastavili ćakulali sa njima a ja sam naravno snimao zanimljive detalje. K'o u kaubojskim filmovima. Što se tiče poglavice Jamesa, on je, za razliku od svojih žena koje su otišle kući, otišao u gostionicu popiti koje pivo, da dođe sebi, mislim.

Nadalje, u srijedu sam se uputio prema jugu odnosno prema Malawiju, gdje se trenutno i nalazim. Na putu za Malawi svratio sam u misiju Ujewu u kojoj su do prije par godina sa don Antom Batarelom bili takodjer i don Dražan i don Nikola dok se nisu odvojili i otišli u Dakawu osnovati župu. S obzirom da je don Ante Batarelo u medjuvremenu otišao na odmor ostao sam samo dva dana u Ujewi da obiđem misiju. Misija je baš ogromna. Osim poljoprivrednih dobara tu je i škola i bolnica itd a u susjednom mjestu Rujewa napravili su ogromnu crkvu.

Eto toliko u najkraćim crtama jer ima toga još koliko hoćeš ali ovdje su nervozni jer sam okupirao jedini kompjuter. Pozdrav od Motorobija iz Malawija.

P.S.

Znate li možda gdje je Malawi?! Atlas afrike u ruke pa u potragu!!!

Sinoć primih SMS poruku od Robija:

Nasnima san se vise nego holivud u zadnjih 7 dana. reci svima da san odlicno. U utorak idem za rujewu a oko petka za malawi itd. poslat cu ti mail cim se dokopam interneta@

Kako sam već prije napisao, Robert je ponio sa sobom i video kameru kako bi jednog dana imali i pokretne slike iz afrike. Pošto je s kamerom još uvijek na "vi" a kako je i sam rekao, snima non-stop da "uv'ati ruku". Kako je počeo sve mi se čini da će Maxell i TDK morat radit i četvrtu smjenu da bi namirili njegovu potrebu za mini DV kazetama. I sigurno će biti interesantnih i neobičnih kadrova. Ono što njemu padne na pamet teško da može kome drugome. Znam ja njega ka' svoj džep. Tko zna, možda nam je Robi neotkriveni Quentin Tarantino.

Što se tiče novih postova i slika, a to vas najviše zanima, imajte strpljenja jer naš Kolumbo s vremena na vrijeme zna biti u nezavidnoj situaciji. Internet je ponekad nedostupan naročito kad si izvan iole urbanih sredina. A tek kad si u džungli među gospodom lavovima, ha?! Vidite da je ovaj put poslao SMS poruku iz, šta bi se reklo, tri p.. m... . Očito su i tamo veća moda mobiteli nego internet, kao i kod nas, je li?! Šta je tu je. Za danas imate sličicu sa malim crnim afrikančićima koje je Robert vjerojatno nagovorio da mu za potrebe njegovog filma otpjevaju neki hrvatski ultralaki zabavni hit tipa "Moja štikla". To ja samo nagađam....

Pozdrav do slijedećeg posta!

Tanzanijska kuhinja

Evo priče evo slika. 24. travnja 2006. uputio sam se nazad u Tanzaniju da nastavim putovanje po afričkom kontinentu. Prvo Split - Zagreb, pa sutradan Zagreb - Amsterdam. Tu sam prenoćio kod svog prijatelja Nevena koji živi u jednom mjestu udaljenom 30 km od Amsterdama. Mjesto se zove Edam a poznato je po tome što se tu nekad odvijao pazar sira pa se čak i sirevi zovu po njemu (svi ste čuli za Edamer). Tako sam bar ja nekako razumio Nevena. 26.04.2006. u 10:25 avion je poletio iz Amsterdama za Dar es Salaam.

Uvečer, negdje oko 21 sat po tanzanijskom vremenu, avion je sletio u Dar es Salaamsku zračnu luku gdje me je dočekao Željko Jurišić. Kod njega sam ostao slijedećih pet dana. Što se tiče puta sve je prošlo manje-više dobro, osim što sam ostao lakši za nešto manje od 700 dolara. Za nesreću, imao sam višak prtljage pa su me "oderali" u Zagrebu i Amsterdamu. Naravska stvar, u Dar es Salaamu sam isto imao birokratskih troškova. Interesantno, kako te svatko želi legalno opljačkati a sve u ime nekog zakona i nekakvih propisa. Ljudi, ako mislite ići na ovakvo putovanje ponesite podeblju "pernicu" jer nikad neznate koja je slijedeća stani-pani situacija. E sad, šta je tu je. Glavno da sam stigao živ i zdrav.

I tako ja i Željko napokon stigosmo u njegovu kuću. Kako je već bilo 23 sata, popili smo po koju pivu i pravac spavanje. Ja sam tu noć prospavao kao beba ali zato je jutro osvanulo kao u kakvom akcijskom filmu. Naime, spavam ja kad ono oko 9 sati ujutro neko mi ulazi u sobu i nešto šuška. Ja se onako kroz san okrenem i vidim kuhara. U prvi mah sam pomislio da mi je napravio doručak te da me došao probudit. Ja mu promrmljam da mi se još spava i neka se ne brine za mene nego neka sjedi i odmara ako hoće. Nakon jedva jedne minute opet dodje kuhar u sobu baš do mog kreveta i počme me buditi. Okrenem se i vidim kuhara sa trakom oko usta i svezanih ruku s ledja. U prvoj milisekundi nisam ni skontao sve. Ali već u drugoj milisekundi sam zbrojio dva i dva te skonta da se odvijala pljačka i da me kuhar i prvi puta budio da ga odvežem a ne radi doručka.

U trećoj milisekundi iskočim ti ja iz kreveta trenutno spreman za obračun s bandom, bacim oko na laptop, kameru itd te momentalno zaključim da lopovi nisu ulazili u moju sobu. Odem u kuhinju, uzmem nož i odvežem kuhara. Kuhar je potom nazvao Željka i Dijanu a oni policiju. Ustvari, šta se zbilo. Lopovi su izgleda baratali informacijom kako svi ujutro idu iz kuće. Djeca u školu a roditelji na posao i da u jednom momentu ostaje kuhar sam u kući. Tako su lopovi kulturno pokucali na vrata kapije i prestavili se kao policajci. Kad je kuhar otvorio kapiju oni su ga sčepali i svezali. Dok su ga vezali pitali su ga ima li još netko u kući? Kako sam ja igrom slučaja stigao večer prije kuhar je rekao da ima. Da stvar bude ludja, kuhar se čak dobro snašao i rekao da sam naoružan do zuba. Još je u njihovom žargonu nadodao nešto u stilu "pištolji su mu prokleto nisko" i da prvo pucam a onda pitam "tko je?!". Pljačkašima se, kad su to čuli, poremetio cijeli plan i program te su zbrisali bestraga. Vjerovatno nisu imali muda riskirati glavu.

Sve u svemu, turbo zanimljivo prvo jutro u Tanzaniji a i sva srića što lopovi nisu ušli u kuću jer je opće poznata stvar da ja spavam kao top. Stoga stvarno ne bi imali problema da me zaskoče na spavanju i opljačkaju. Osim, naravski, ako se ja pri tom ne bi probudio. U tom slučaju, brale, bilo bi strke. Ili bi ja bježao od njih ili oni od mene, zavisi kakav bi bio omjer snaga. Srićom, nikakvo zlo se nije desilo.

Nadalje zbog administracije u Tanzaniji paket sam uspio predignuti tek u subotu. Stoga sam tek u nedilju navečer završio servis na motoru. Promjenio sam obje gume, ulje, filtere, svjećice i kilere. U ponedjeljak, 01.05.2006 uputio sam se za Dakawu kod don Nikole i don Dražana. Kod njih mislim ostati oko sedam dana a onda prašim dalje prema jugu. Inače, još traje kišna sezona u Tanzaniji i sve je zeleno a banane i papaje u vrtu don Nikole rastu kao da su drogirane.

Do slijedećeg javljanja, pozdrav!

Robert je stigao u Dar es Salaam i poslao vrlo kratak mail. Kaže da se "živ ispizdija" na putu i da će za koji dan napisati pravi post s pokojom sličicom. Trenutno je u fazi servisiranja motora pa nema vremena za ništa drugo. Spomenuo je još i to da se prvo jutro dogodila pljačka a da je on bio Clint Eastwood. Tako nešto. Uglavnom živ je i zdrav.

Čitamo se za dan-dva-tri!!!