David i Golijat!!!

Prvo ću reći rješenje. Početkom ovog mjeseca Robert je prešao na novu e-mail adresu robert@motorobi.com dok je ona stara robert.skejic@vip.hr otišla u vječna lovišta. A u čemu je problem?! E pa, stvari stoje ovako. Robert je dugogodišnji pretplatnik VIPNET-a i sve svoje račune je uredno podmirivao svih ovih godina. Krajem kolovoza pretplata je stavljena u stanje mirovanja jer je glupo plaćati mjesečnu naknadu, oko 100 kn, za broj koji se trenutno ne koristi. Uz pretplatu Robert je koristio i Vip-ovu mail uslugu tako da je uz pretplatnički broj +385915022420 imao i spomenutu e-mail adresu robert.skejic@vip.hr. Stavljanjem pretplatničkog broja u stanje mirovanja (koje se također moralo platiti, zamislite!!!) gospoda "Glembajevi" iz Vip-a su bez ikakvog prethodnog upozorenja Robertu istovremeno ugasili i mailbox. Tako je učinjena nepopravljiva šteta jer je Robi ostao bez svih mailova i adresa koje su mu bile jedini kontakt sa "normalnim svijetom". I stvarno je na nekoliko dana Robert bio odsječen od ostatka svijeta. Sramota za Vip!!! Pokazali su svu svoju bijedu jer sjaja nema.

A kao "snaga komunikacije", kako sami sebe vole nazivati, očito neznaju da je mailbox od 10MB prahistorija interneta. Poglavito u vrijeme DSL-a, T1, T3 or higher tehnologija i kada jedan Yahoo daje po defaultu 1GB velik mailbox. Vidit ćemo šta predlaže pravna struka. A ja poručujem snagatoru Vip-u - Tko se zadnji smije najslađe se smije!!!

I ne zaboravite, robert@motorobi.com je novi mail.

Npr. u kampu gdje smo spavali nemaju europski kondut (WC) negu ćućavac. I ne prodaju pivo. Zamislite! A u Keniji u Masai Mara imaju europski WC i prodaju pivo. Mislim da je to vrlo bitno ako se netko bavi turizmom. S druge strane u Serengetiju kao i u drugim nacionalnim parkovima imate luksuzne hotele da vam pamet stane i u njima je stvarno sve prva liga. U Serengetiju sam napokon prvi put vidio najljepšu životinju što za mene postoji u africi a to je leopard. Vozimo se mi, kad ono vidim ja dva se auta parkirala uz put kraj nekog busa (grma). Odmah sam pretpostavio da je neka zvijer ali sam prvo pomislio na lava pošto njih ima najviše od svih zvijeri. Međutim nije lav nego, leopard leži u sjeni jednog stabla i odmara se. Bio sam na udaljenosti od oko 20-25 metara i opalio sam preko 200 slika u nešto više od pola sata vremena koliko sam ga gledao. Sada mi je žao što nisam potrošio na foto aparat barem 5000 eura kad sam ga kupovao a ne ovaj moj od 700 eura (Canon G5). Ne mogu reći da je loš, dobar je to aparat ali nema veliki zoom a to je veliki problem kad se slikaju životinje.

Međutim ne trebam ništa kukati jer ja nisam imao pojma o ničemu kad sam polazio na put što se tiče slikavanja nego trebam biti sretan što sam kupio i ovog digitalca i zahvalan mom bratu koji me je "upilao" da moram kupiti digitalni fotoaparat i laptop. Jer da mi nije bilo brata, ja bih na put kroz Afriku pošao sa idiotom od 40 eura što bi onda značilo da sam ja još veći idiot od tog idiota. U svakom slučaju nadam se da će biti nekoliko zanimljivih slika Leoparda, do sada neviđenih u National Geographic-u, he, he. Što se tiče ljepote leoparda, teško je to opisati samo riječima. Šlagiraš se kad ga vidiš u divljini, u njegovom prirodnom staništu, kako leži pa se digne i prošeta, a na njemu prekrasno krzno. Inače nisam znao da je leopard jako osjetljiva životinja. Naime bez problema može zaklati jednu hijenu ili psa ali nikad neće ući u direktan sukob sa dvije hijene ili dva psa iako je on jači i od njih. Ali ima jedan drugi problem a to je, dovoljno je da pas ili hijena povrijede malo leoparda i leopard ce vjerovatno uginuti jer mu rane od ugriza psa ili hijene neće zarasti. Ma zamisli, tko bi rekao? Bar sam ja tako čuo.

Nadalje u Serengetiju sam vidio i dva geparda koji su mi ipak bili daleko, preko 50 metara, pa sam ih samo gledao i opalio sam ja opet nekoliko slika ali mislim da neće biti ništa od tih slika zbog velike udaljenosti. A gepardi, kao i lavovi izgledaju mi kako klošari pored jednog prekrasnog leoparda. Želim da kažem kako su gepard i lav lijepi ali za moj ukus leopard je najljepša zvijer u africi. I naravno, uz leoparda, geparde i lavove, vidio sam ja u serengetiju i ostalu ekipu: žirafe, bufala, slonove, divlje svinje, trilijun rogatih životinja, zebre itd. Međutim, jednu životinju još nisam vidio u africi iako sam obišao 5 nacionalnih parkova a to je nosorog. Ustvari vidio sam ja u sirotištu za životinje u Nairobiju bebu nosoroga ali nisam još vidio u prirodi u nacionalnom parku nosoroga, pravog, velikog. Ali nema veze, pronaći ću ja negdje i nosoroga, već. Ima još guslit do južne afrike. I još nešto sam zaboravio reci dok sam se vraća iz Serengetija slikao sam se sa nekoliko Masaia.

Inače na ovoj relaciji od izlaza iz Serengetija do Karatua ima Masaia i njihovih sela koliko hoćete s tim da u selo nisam ulazio jer su mi tražili 50 dolara pa sam ja kriomice izvanka slikao selo. I za te njihove fotografske usluge platio oko 20 dolara. Eto sad imam slika i sa Masaima. A kao što rekoh već, Masaia ima u Tanzaniji koliko hoćete. Eto, toliko za sada. Negdje oko Velike Gospe idem dalje prema jugu posjetiti još dvojicu naših misionara a onda dva dana u Dodomu pa u Dar es Salam i Zanzibar. Inače u Dar es Salamu se nalazi jedna hrvatska firma Enikon i jedni naši hrvati drže vrlo poznat restoran u Dar es Salamu "Simona", pa ću ja to sve naravno ići posjetiti a kako stvari stoje trebao bi se naći i sa Nevenom Slavujevićem, inžinjerom što radi u Tulawake Goldmine kraj Kahame gdje sam ja prije par mjeseci već bio gost dva dana u rudniku zlata. Pozdrav svima od Motorobija iz Tanzanije.

Dakle 30.07.2005. godine pošao sam odmah za Arushu, a ne za Mombasu pa onda za Aurushu, jer sam zaključio da me u Mombasi nema šta posebno zanimati. Na granici sa Tanzanijom opet sam imao sreće. Naime u mom karnetu nema ni Tanzanije ali službenica nije gledala pa je "zdimila" pečat. Baš dobro! I tako, stigao sam oko 15 h u Arushu i smjestio se u Masai Camp. Čim sam se smjestio nazvao sam našeg misionara don Velimira Tomića na mobitel. Inače, kupio sam tanzanijsku karticu za mobitel da mogu komunicirati s ostatkom svijeta, moj broj je +255 74 831 01 83 pa tko me želi kontaktirati, neka izvoli na ovaj broj. Kad je don Velimir čuo da sam ja na telefonu oduševio se i rekao mi da moram navratiti obavezno do njega. Tako sam ja sutra zaprašio za Karatu, selo oko 170 km od Arushe odmah na ulazu u Ngorogoro krater.

Kad sam stigao, don Velimira trenutno nije bilo ali on je već izdao zapovjedi da ja dolazim i da me se posluži i usluži kao kralja i tako je i bilo. Dok sam ulazio sa motorom u Roda Misiju grmio je Thompson iz CD playera, a čim sam parkirao motor odmah su se kuhar i čistačica ustrčali da mi ponesu stvari u sobu koja je namjenjena za mene. Soba je prva liga. Ogroman krevet i lipo kupatilo u sobi. Međutim ja povlačim slijedeći potez. Čuvši da grmi Thompson ja kažem kuharu lako ćemo mi za stvari, nego, rodijače otvori pivo da ja sjednem i malčice uživam. Sad će neki "napredni hrvati" komentirati ala ovoga, ovaj sluša Thompsona ili tako već nešto ali kad nakon toliko vrimena stigneš na drugi kraj planete i čuješ zvuke iz svoje domovine, onda ti sve paše. A meni Thompson uvik paše. I tako dok je došao don Velimir ja sam već popio 5-6 zidarskih piva. Šta da kažem?! Don Velimir je bio oduševljen kad je vidio da putujem iz domovine i da se na viziru nalazi crveno-bijela šahovnica.

Odmah mi je rekao da mu je malo neugodno što mi to mora reći ali da u njegovoj misiji ne mogu ostati duže od dvista pedeset trilijardi godina. Da stvar bude luđa, don Velimir je odmah nazvao i druge hrvatske misionare u Tanzaniji i rekao im za mene pa me sada i oni očekuju. U svakom slučaju, gostoprimstvo hrvatskih katoličkih misionara u Africi se nastavlja nesmanjenom žestinom i nema riječi kojima bi mogao opisati koliko su mi svi naši misionari koje sam susreo po Africi izašli u susret. Tako sam ja već nekih desetak dana u don Velimira i spremam se polako negdje za Veliku Gospu zaprašiti prema jugu do slijedećih naših misionara koji me također očekuju. Što se tiče gostoprimstva što mi ga je pružio don Velimir, o tome nema riječi. Živim kao kralj u njegovoj misiji. Inače misija mu je jedan kroz jedan, Što jest jest, zasadio je dosta stabala, veliki travnjak a inače Roda Mission je okružena s jedne strane šumom a sa druge strane ogromnim poljem pšenice.

Za vrijeme mog boravka kod don Velimira otišao sam u posjet Ngorogoro krater i Serengeti. Don Velimir mi je sredio dosta povoljno auto kako se nije moglo ići preko agencije jer su sve bile prebukirane. Ali nije svako zlo za zlo. Ja sam ovom shemom prošao povoljnije i bio sam u autu što je opet odlično. Što se tiče Ngorogoro kratera i Serengetija, priroda i životinje su mi super kao i u svim parkovima gdje sam bio do sada. A bio sam u Akageri (Ruanda), Queen Elizabeth (Uganda), Masai Mara (Kenija) Ngorogoro krater (Tanzanija) i Serengeti (Tanzanija). Kako sam već rekao, svi su parkovi super. Što se tiče površine Serengeti je daleko veći od ostalih gdje sam bio. Reći ću i to da je Serengeti čak i najskuplji, kako mi se čini, od svih parkova gdje sam bio. Ali imam jednu veliku zamjerku a to je što se tiče usluge.

(nastavak u idućem broju)

Masai Mara

Chris je vrhunski školovan mehaničar te popravlja u europskom stilu i auta i motore te raspolaže sa svim mogućim alatima. Ovo što sam sad rekao obavezno neka zapamti svatko tko misli putovati sa autom ili motorom kroz ove dijelove afrike. Nije loše znati za Chrisa (nemojte miješati, igrom slučaja se isto zovu i ovaj nijemac bajker i ovaj nijemac mehaničar u Nairobiju). Nadalje, bajker Chris je sutradan otputovao dalje prema Etiopiji i Sudanu a englez bajker Simon, on putuje sličnom rutom kao i ja stim da je on pošao prije nekih desetak mjeseci iz engleske i išao je zapadnom stranom preko Maroka, Mauritaniusa, itd do Čada a onda natovario motor u Nj'djameni za Addis Abebu pošto je malo škaljiva ruta preko Centralnoafričke Republike i južnog Sudana do Etiopije. Inače Chris vozi Yamahu a Simon Hondu Dominator. S obzirom da smo ja i Simon ustanovili da smo na istoj valnoj dužini po pitanju mnogih stvari mi smo se dogovorili da zajedno idemo u Masai Mara Park i lipo uplatili 225 dolara za dvi noći i tri dana. U tu je cijenu uračunato sve živo i mrtvo: hrana, ulaz, spavanje u kampu, prijevoz.

Dan prije nego smo otišli u Masai Mara odveli smo naše "konje" u Chrisa na pregled. I naravno, kako sam ja sivonja, ne bi ja bio ja da nisam opet slomio vidu. Naime, nešto mi je stalno klapuckalo s lijeve strane motora kad bi nabio malo jači gas te ja lipo otvorim poklopac od prednjeg zupčanika i vidim da se na poklopcu guma odlijepila. Kad sam ustanovio šta je problem išao sam usput provjeriti i pritegnuti dvije vide što drže osigurač prednjeg zupčanika i kako sam stezao kao sivonja lipo sam slomio jednoj vidi glavu. Sva srića Chris mi je to sredio odnosno odvidao tu slomljenu vidu bez problema pošto je opremljen sa svim i svačim u garaži. Ujedno mi je pregladao motor i reka da je sve u redu i da samo pičim. Njegove usluge sam platio 20 dolara. Simon je imao u Mauritanijusu udes sa motorom pa je Chris imao malo više posla oko njegovog ali doveo mu je motor u red, nema šta.

U posjetu Masai Mara bili smo tri dana. Bilo je odlično. Vidio sam prvi dan dvije lavice na udaljenosti oko 5 metara. Sutradan sam vidio jednu lavicu sa mladunčetom a prekosutra lava. Sve su beštije bile na nekih 5 metara od auta. A auta imaju veliki šiber krov pa se naravno, popenješ se na noge i gledaš kroz šiber. Zanimljivo je kako lavovi ne jebu živu silu. Naprimjer lavice se izvale na put i neće da se pomaknu a naravno nitko nije lud ići zamoliti lava da se makne. Osim lavova vidio sam standardno mnogo rogatih životinja, slonove, žirafe, nilske konje, jednog velikog krokodila itd. Nema šta, obožavam ići u nacionalne parkove i gledati životinje kao Miško u zološki vrt gledati majmune kad dođe u Beograd (onaj iz filma Ko to tamo peva, obavezno pogledati). To se ne može opisati kad vidite lava u prirodnom staništu kako sjedi pa se onda digne i malo se prošeta pa onda opet sjedne i počme zijevati. Fascinantno! Što se tice Masaia, tu se baš i nismo usrećili.

Što se tiče Masaia i posjeta njihovom selu u svrhu fotografiranja, od toga nije bilo ništa. Izgleda da je ovim Masaima što žive u i kraj nacionalnih parkova turizam udario u glavu pa pucaju cijene za slikavanje ili za posjet njihovom selu i više nego što je realno po nekom mom mišljenju. Tražili su da svatko dade po 1000 kenijskih šilinga (oko 14 dolara) a nas je bilo 17 to znači da im damo skoro 240 dolara (4 prosječne kenijske plaće) za pola sata boravka posjeta njihovom selu. Svi skupa koji smo bili u ovoj grupi isključivo iz principa nismo htjeli posjetiti selo. Nekad sam jednostavno takav. Neću iz principa nešto da uradim. Plus toga ja sam se tih kuća od blata nagledao po africi za sto života i masajske su manje više slične kao i od drugih ljudi. Sve je to ista arhitektura, bratstvo i jedinstvo. Glavni razlog zašto sam ja mogao nonšalantno da odbijem Masaje u Masai Mara u Keniji, iako stvarno želim i imam namjeru da napravim koju sliku i sa Masaima, je to što ja svakako idem u Tanzaniju a tamo kao i u Keniji ima Masaia koliko hoćeš. Možebiti još i više pa mi tako nije toliko bilo bitno da se tramakavam s njima u Keniji kad to mogu i u Tanzaniji. Tako da sam se u Keniji samo nagledao Masaia ali slikao ih nisam. Dva dana poslije ja sam zaprašio za Tanzaniju a Simon za Ugandu. Možda se nađemo u Dar es Salamu za mjesec dva.

(nastavak u idućem broju)

Di smo ono stali?!

18.07.2005. rano jutro oko 10 h pozdravio sam se sa fra Mirom i zaprašio za Keniju. Od Mbarare do Nairobija ima nešto više od 900 km i ja sam potrošio tri dana jer se nisam htio forsirati. Na nekim dijelovima nema asfalta a na nekim djelovima je asfalt, malo je reći, očajan pa se nisam tako htio patiti nego sam tri dana vozio do Nairobija. Ono što se kaže, požuri polako. A plus toga nije mi nigdje priša. Put je prošao neloše osim što su me opet zajebavali na granici Ugande kad sam izlazio, zbog mog karneta u kojem nema pola afričkih država skoro, možda i više. Inače opet sam stao popiti piće na ekvatoru u Ugandi i dok sam pio piće priđe mi tip i pita me na hrvatskom odakle putujem itd. Zamislite, tip je rođen u Švedskoj kao i ja s tim da on i dan danas živi u Švedskoj a vozi turistički autobus za jednu švedsku firmu po africi. Mogu reci da mi je taj "zemljak" dobro došao jer smo se sreli opet u Upper Hill Campsite u Nairobiju i on mi je zamjenio dolare.

Uvalili su mi u Ruandi stare dolare u banci a sranje je u tome šta skoro svugdje u africi i u skoro svim bankama u africi (barem u ovom dijelu gdje sam se nalazio zadnjih 7-8 mjeseci) neće da primaju stare dolare. Najstarije šta će primiti to je čini mi se dolari proizvedeni 2001. godine a imao sam doživljaj na Ruandskoj granici kad mi nisu htjeli primiti ispod 2003. godine proizvodnje. Zato svi vi koji mislite ići u afriku obavezno ponesite najsvježije dolare (sa pazara, zelene pijace, ha, ha). Tako je meni moj zemljak koji se zove Edvard, kao i moj brat, zamjenio moje stare dolare i dao mi nove novento, pošto njemu to nije problem plasirati u Švedskoj gdje, kao u svim normalnim državama, nitko ne gleda kad je novčanica proizvedena. Kad sam stigao u Nairobi odlučio sam ostati nekih desetak dana i u tih desetak dana posjetiti Masai Mara nacionalni park u Keniji i izvaditi vizu za Tanzaniju. Zanimljivo, čim sam došao ponovo u Upper Hill Campsite gazda me se momentalno sjetio i odmah mi rekao kako su prije par mjeseci bili neki hrvati u kampu i da im je puštao hrvatsku muziku koju sam mu ja bio snimio kad sam bio u ovom kampu prvi put prošle godine u studenome. Treba reći da u kafiću od kampa još stoji na zidu mala hrvatska zastava koju sam mu ja također poklonio.

Evo kako je prošlo tih mojih desetak dana u Keniji. 20.07.2005 oko 15 h stigao sam u Nairobi i smjestio se opet u Upper Hill Campsite. Ono što je zanimljivo za taj dan je to što sam ja uplovio u kamp pola sata prije nego su počele demonstracije u Nairobiju koje su se održavale oko 1-2 km od Upper Hill Campsite u centru Nairobija. Naime zbog prevelike demokracije i doslovce nikakve korupcije u Keniji, ha, nezadovoljno stanovništvo organiziralo je demonstracije i tražilo promjene u vlasti i ustavu. Vlast je na te demonstracije odgovorila na najdemokratskiji mogući način. Izvela je policiju i konjanike na ulicu i lipo počela sa pendrekanjem tako da je nekim demonstrantima prisilo demonstriranje. Cijeli taj kulturni događaj prenosila je televizija pa sam ja lipo u kampu u kafiću uz pivo gledao taj dugometražni igrani film i sve to komentirao sa gazdom kampa i još nekima koji su sjedili za istim stolom za kojim sam i ja sjedio.

U kampu sam upoznao dva bajkera. Jedan je nijemac, zove se Chris i već je pet godina na putu sa motorom. Inače taj nijemac obožava putovati po pustinji i mogu reći da mi je dao dosta korisnih informacija u slučaju da meni padne na pamet otići se vozati po Sahari iako koliko sebe poznajem ja baš ne obožavam loše puteve. Vozim lošim cestama jedino kad nemam izbora. Drugi bajker je englez i odaziva se na ime Simon. Njih dvojica ne putuju zajedno nego su se sreli u Chrisa u kampu pa su došli u Upper Hill na večeru tako sam ih i ja sreo pošto su vidili moj motor. Inače svatko živ tko putuje po africi sa motorom mora znati za Chrisa što radi kao glavni serviser u BMW servisu u Nairobiju. Naime Chris (ovaj drugi) je takodjer nijemac i jedini servis na području istočne afrike gdje možete servisirati i popravljati sve motore zapadne proizvodnje i japanske je upravo Chrisova garaža u njegovoj kući u Nairobiju.

(nastavak u idućem broju)

A???

Robi se stacionirao u Dar es Salamu te sad kruži okolo-naokolo, obilazi naše hrvate koji žive i rade u Tanzaniji, što je dokaz da nisu svi o'šli u Njemačku, ha, ha. Jedan od njih imenom Neven Slavujević, je trenutno u Hrvatskoj na odmoru. Po njemu ću Robertu poslati neke sitnice i novi laptop. Trenutno baš instaliram raznorazne programčiće da Hadžiji malo olakšamo život! Ha! Živili!!!