6. dan - Imotski - Zagreb
11.09.2016.Buđenje prije 7, spremanje i odlazak na Modro jezero.
Dolazimo na Modro jezero a još nisu počeli naplaćivati niti ulaznicu (20,00 kn) odlučujemo se spustiti do samog jezera. Divno jutro, nije vruće, sunce ugodno grije što bi više.
Gledam stazicu odozgora i već kalkuliram kakav će biti povratak, ali nema veze idemo polako i uživamo.
fenomen krša ...
Modro jezero voda je jasno modre boje zbog čega je i jezero dobilo ime. Ima elipsast oblik, a do njegove bistre i čiste vode od vidilice vode kamene serpentine.
Kad smo se spustili do jezera niti u jednom trenutku nisam požalila što smo se odlučili spustiti do samog jezera, ali mi je žao što nisam ponijela badić i ručnik kako bi se okupala u jezeru
Voda je ugodne temperature, a ta staklasta površina mami na plivanje.
Modro jezero u jutarnjim satima bez more turista neprocjenjiv užitak.
Vremenski spuštanje 15 minuta, vraćanje 25 minuta ( naravno to smo mi ljudi u godinama
).Pijemo kavicu u kafiću na ulazu (15,00 kn).
Motiv na stolu u kafiću
Sjedamo na motor i odlazimo do Crvenog jezera (sva sreća što se do njega ne može pješačiti).
Crveno jezero se nalazi 1,5 km sjevernozapadno od grada i istinski je fenomen krša. Njegove stjenovite obale su gotovo vertikalne i uglavnom su crvenkaste boje pa je po tome jezero i dobilo ime.
Onako pružiš ruku i odjednom se po tebi prolije nešto… to se može dogoditi samo meni .... najprije ona kap u oko sad me lastavica u letu „obilježi“ kaže mm to ti je sreća… ma koja sreća kad si pokakan
Doručak- pakiranje i povratak u Zagreb
Nama je bilo divno. Biti će nam drago ako netko pronađe inspiraciju te se odluči posjetiti mjesta u kojima smo bili.
Pozdravljam Vas do slijedećeg tipkanja iskreno se nadam da će to biti putopis iz Baranje.
Oznake: Ljetovanje.., putovanje, imtski, modro jezero, crveno jezero, motor
komentiraj (0) * ispiši * #
3.9. Route 69. – Logarska dolina – Celje
09.09.2016.Ruta :
Zagreb – Zaprešić –Zabok – Krapina – Macelj – Ptuj – Pesnica - Šentlj – Route 69. – Bleiburg – Eisenkappel-Vellach - Jezerski vrh do Planšarskog jezera – pa nazad – Pavličevo sedlo – Logarska dolina – Celje – Šentjur – Košnica – Bistrica ob Sotli – Bizeljsko – Brežice – Dobova – Zaprešić - Zagreb
Pitanje u petak : Kamo na jedan dan? Idemo se voziti? … odluka je pala idemo u Austriju na divnu cestu br. 69. Kreće se u rano jutro prema Mariboru u pravcu Graza. Ne vozimo autocestom i uživamo u krajoliku. Po ne znam koji put zaključujem kako je Slovenija jako uređena zemlja.
Naš GPS savršeno pronalazi sve sporedne cestice a meni nedostaje vožnja makadamom. Dolazimo u Austriju jurimo prema Route 69. 
Naša prva točka kafić Route 69. prvi smo gosti naručujemo kavicu i mineralnu, cijena prava sitnica 6 €.
Dok ispijamo kavicu ekipica pristiže što potvrđuje da je Route 69. omiljena destinacija svih bajkera.
Krećemo dalje i u jednom trenutku nalazimo se u moto koloni… onak jesmo li na moto skupu.
Krajolik je divan oko nas se izmjenjuju austrijska sela. Na poljima je suncokret, kukuruz, hmelj, narančaste tikve su u uredno složenim redovima. Stvarno je divno i nije mi žao što se samo vozimo.
Kratko zaustavljanje u Eisenkappel-Vellach
Plan nam je posjeta Logarskoj dolini i Rinkinom slapu… Cesta se vijuga kroz šumu, nadmorska visina cca. 1300 metara. Zelena boja je u puno različitih nijansi. Vozimo se preko Pavličeva sedla, silaskom s glavne ceste iza zavoja skriva se ulaz u Logarsku dolinu.
Ulazak u Logarsku dolinu je stvarno poseban btw. ulaznica za motor je 5 €. Pogled na gorske vijence koje započinje kamniško-savinjski gorski lanac vrijedan je vremena i prevoženih kilometara. Ulaskom u Logarsku teško je upiti svu tu ljepotu, mirise i zvukove prirode.
Prvi put se susrećemo s stadom višavskog goveda. Zaustavljamo se jer njihov neobični friz plijeni pažnju. Totalno skulirana vrsta, mi i fotkamo oni nas gledaju, bacaju se u blato i skroz im je ok.
Čuvaju ih električni „pastiri“ pa su sigurni od znatiželjnika koji bi i pipkali.
Nastavljamo put prema slapu Rinka, sparkiramo se, skidamo odjela i odluka idemo prvo na kavu i borovičku.
Nakon toga slijedi penjanje prema slapu.
Orlovo gnijezdo
Vraćamo se sa slapa i odlučimo nastaviti put prema Celju gdje ćemo u pizzeriu Diavolo na klopu.
Vožnja uz rijeku Savinju TOP J
Dolazimo u Celje, pizzeria Diavolo i naravno naručujemo pizzu Diavolo. Zaključak ok, ali nije kako je bilo prije nekoliko godina.
Povratak u Zagreb planiran preko Laškog prebacujemo na povratak preko Šentjura. Cesta odlična baš za divnu vožnjicu, nema puno prometa, nema policije i „VOZI MIŠKO!“
Polako nas hvata sumrak .. iza nas je prevaljenih 530 km pa tko kaže da smo stari za vožnju motorom
Oznake: Route69, putovanje, vožnja, motor, Logarska dolina, Celje, Austrija. jednodnevni izlet
komentiraj (0) * ispiši * #
5. dan Dubovik - Njeguši - Lovćenske serpetine - Kotor- Herceg Novi – Dubrovnik – Slano – Podgora – Trebimlja – Hutovo – Čapljina – Međugorje – Ljubuški – Vitina – Grude – Imotski
08.09.2016.Dan započinjemo klasikom dizanje prije 7 sati, ispijanje čaja, spremanje kofera, sebe i sad se ja naivno nadam brzo ćemo krenuti jer nas očekuje jako dugačak put, ali… Moj voljeni susreće domaćine i naravno pada kolač, kava i naš polazak se otegnuo…
Krećemo preko Dubovika i stvarno mislim da je šteta što moj muž nije našao neke kozje putove jer bi oni sigurno bili naši… mrzim uske ceste, mrzim makadam, mrzim zavoje… ali on to uredno bira pa tako i ovaj put.
Odjednom na takvoj uskoj, vijugavoj cestici iskače lokalni šerif i zaustavlja promet nema objašnjenja nema ništa, ali ne ide dalje slijedećih 10-ak minuta. OK skidamo kacige, jakne i odlučimo pojesti kroasane kupljene u Cetinju… odmah bi se tu nadovezala dva velika kroasana kao mali kruh i jedan manji pužić 1,40 €.
Nismo uspjeli ni prožvakati kroasane kadli isti šerif viče ajmo možete krenuti… vozimo se dalje i ponovno ogromno kamenje na cesti, iza nas juri bager, prolazi nas i razmiče kamenje. OMG ja sva s 55 upitnika iznad glave, ali dobro idemo brzo dalje kako ne bi ponovno morali stati i gubiti na vremenu.
Kako se voziti po Crnoj Gori a ne proći jedinstvene Lovćenske serpetine, vijugajući 25. puta s vrha prema dnu spustili smo se od Njeguša do Kotora. Put je uklesan u stijenama. Vrh je na 980 metara nadmorske visine i s njega se pruža divan pogled na Kotor...
Mali video „divnim“ širokim cestama.
Serpetine savladane spuštamo se u Kotor a na cesti totalni kolaps, gužva, turisti, biciklisti, ajme majko moja prva misao nema šanse danas obići sve planirano.
Probijamo se kroz kolone, obilazimo, zaobilazimo, sunce piči a mi kao da slušamo Hladno pivo sunce piči mi roštiljamo samo što smo mi ražnjići
Uspijevamo se probiti ali onda moramo malo odmoriti i popiti kavu. Pada jedna brzinska kavica (3 €) i jurimo prema granici.
Prva crnogorska kolone, kolone i samo kolone. Prolazimo mimo kolona pa što bude. Na taj način relativno brzo prelazimo crnogorsku granicu i nadamo se da će na HR biti manje gužve. Naše nade padaju u vodu vidjevši jedno 5 km dugačku kolonu.
MM ponovno prelazi, gura se, ubacuje ja gunđam i vozimo se mi ko veliki.
Blizina granice još gore ona jedna kolona račva se na 5 kolonica.
Niš stajemo baš ne bi bilo dobro da se do samog kraja guramo. Stojimo, čekamo, nitko nikud ne ide. Pada skidanje rukavice, kaciga, jakna… ma za popuniti ormar. Slijede nas motoristi iz Italije.
Vidjevši da naša kolona stoji selimo se u drugu, ubacujemo se, mm ostavlja mjesto za talijane. Kolona se miče, mičemo se i mi a bijesni vozač talijanki prelazi preko noge jer smo se gurali.
Šok,nevjerica… motorom se blokira automobil, nju boli, moj muž bjesni… e stvarno ko u filmovima.
Nakon nekog vremena prelazimo granicu i jurimo prema Dubrovniku.
Vani +30, puna oprema pa ajde ti šeći po Dubrovniku. Uglavnom moja malenkost je isplanirala otići na autobusni kolodvor, presvući se i opremu ostaviti na Autobusnom u garderobi. Moja jača polovica naravno gunđa, osporava moj plan da sad ne navodim detalje.. ali vozi. Dolazimo na AK odlazim u garderobu i dogovaram s simpatičnim gospodinom da će nam on čuvati opremu samo da idemo uživati u ljepotama Dubrovnika. Naravno simpatični gospodin je isto motorist i potpuno nas razumije
Super smajl na lice i idem MM priopćiti. Dok se on spremno bez kompleksa presvlači kraj motora ja odlazim u WC na presvlačenje (3 kn) naravno nisam imala sitno pa mi je aparat progutao sve 4 kn.
Odlažemo stvari, sjedamo na motor i pridružujemo se ludilu na cesti. Počinje kiša ma samo nam je ona nedostajala ali dobro, parkiramo se i kao pravi turisti idemo u obilazak zidina.
Pred zidinama MM se sjeti da je žedan pio bi vodu ulazim u kioskić i ostanem lagano u šoku Jana 0,5 l 22,00 kn.
Odlučujemo se prvo na šetnju zidinama, ulaznica 130,00 kn po osobi.
Moram priznati hodajući zidinama pitala sam sama sebe pa što mi je to trebalo platiš kako bi se gužvao s hrpom turista, pržio se na suncu. Svašta ponekad sama sebe iznenadim!
Završavamo s razgledavanjem zidina, okolice, mora i kamena i spuštamo se na Stradun. Bacamo đir po Stradunu.
Barokna crkva sv. Vlaha, zaštitnika grada Dubrovnika divna
Naravno već je 16 sati a nas još čeka dugačak put. Odlazimo po svoju opremu i krećemo dalje.
Mislim da bi potpuno suvišno bilo komentirati da je mm odabrao ceste toliko dobre da su na njima i lisice rijetki prolaznici. Na momente mi je bilo totalno scary, razmišljala sam kako bi bilo najpametnije zatvoriti oči i prespavati ovu vožnju. Jedina prednost na graničnom prijelazu nije bila gužva. Čak nisam imala volje niti fotkati taj dio puta.
Već se spušta mrak a mi dolazimo u Međugorje.
E sad što reći, hodamo u opremi, a ljudi nas gledaju kao marsovce… glad nas ubija i slučajno odabiremo restoran u kojem se ubijamo u hrani (30 €)
Želučići puni, noć pala a mi moramo još doći u Imotski. Sjedamo na motor, vozimo se scary cesticama, ali doslovce cesticama, u sebi se duboko nadam da nam neće nitko doći u susret…
Bez obzira na sve uspješno dolazimo u Imotski, parkamo se ispred apartmana a tamo mrkli mrak pola 12 nikoga nema. Mobiteli prazni, ja polu luda razmišljam kako ću baciti vreću za spavanje na parking i spavati. Spajam mobitel na motor kratko punim i zovem gazdu sva sreća dolazi za 10 minuta.
Konačno tuš, krevet, odmor..
Oznake: Ljetovanje.., putovanje, dubrovnik, stradun, Međugorje, imotski, motor
komentiraj (0) * ispiši * #
4. dan Mojkovac- Kolašin - Manastir Morača-Podgorica- Virpazar- Skadarsko jezero - Rijeka Crnojevića - Cetinje - Lovćen
07.09.2016.Ranojutarnje dizanje.... pokušavamo slijediti svoj ustaljeni životni ritam pa pijemo svoje čajeve i spuštamo se kod Igora i Biljane na kavu ..
Nakon ugodnog čavrljanja i ispijanja kave pakiramo stvari koje su nekim čudom konstantno van kofera … već mi živci lagano rade na pomisao slaganja stvari.
Puna ratna sprema, pozdravljamo se i krećemo. Nismo prošli niti 500 metara kad gospon policajac iskače pred nas. Oboje imamo upitnike iznad glave jer nismo mogli voziti sporije pa tek smo krenuli.
Uzima dokumente i priopćava nam da smo vozili prebrzo. Omg sam kaj se nisam srušila s motora jer smo dan prije tuda prošli s nekih 180 pa da nas je tad haltao ode mm u buksu ja na prislini rad.
Uglavnom dobivamo papir s kojim idemo u poštu platiti kaznu. Stanem u pošti sva nervozna jer znam da su nam oduzeli brdo vremena dođem na red uspijem platiti uplatnicu i što se desi NESTANE STRUJE.
Mislim da je svaki slijedeći komentar suvišan. Stojim, čekam dok su se oni dogovorili tko će se dignuti pa uključiti agregat.. vrijeme ide oni imaju vremena, a ja luda. I tako uspijem platiti kaznu, vraćamo se s potvrdom uzimamo dokumente i konačno krećemo dalje.
U Mojkovcu stajemo na brzinskoj kavi jer smo odlučili probati crnogorski doručak u Kolašinu u Vodenici.
Stižemo u Kolašin parkiramo se pred Staru vodenicu.
Naručujemo kajmak, uštipke, omlet s pršutom i naravno kačamak.
Cijene popularne kačamak 7 € uglavnom doručak plaćamo 21 €, za tu cifru mogli smo negdje i janjetinu pojesti...
Najgore u svemu što nam je kačamak kompletan ostao jer sam ja samo probala i nikako mi se nije svidio taj okus, omlet je bio toliko mastan da mi valjda u mjesec dana toliko masnog ne pojedemo i tako... najeli smo se kajmaka i uštipaka.
Nakon doručka krećemo prema manastiru Morača kojeg je osnovao knez Stefan iz dinastije Nemanjića u srednjem vijeku, 1252. godine.
Manastir je divan ali naravno nismo smjeli fotografirati unutrašnjost u kojoj se kriju brojne freske.
Vozimo se kroz Podgoricu, prelazimo Skadarsko jezero i kratko stajemo u Virpazaru.
Brzinska kava, voćna salata i krećemo na novu fensi cestu prema Rijeci Crnojevića…. Ne da sam gunđala nego se nisam gasila mislim da je mm isključio komunikaciju da me ne sluša jer sam već postala alergična na ceste širine 1,5 metar, makadam, zavoje i domaćine koji samo izlijeću iz zavoja.
Preživim i Rijeku Crnojevića i konačno stižemo u Cetinje. Naravno već je 16 sati... ponovno brzinsko tuširanje, navlačenje traperica i jurnjava prema Lovćenu.
Ulaznica za NP Lovćen 4 €.
Vozimo se i žalimo što nemamo više vremena za prošetati. Ujedno zaključujem da u zadnje vrijeme stalno žalim za nečim.. žao mi što nismo ovo vidjeli, što nismo ono vidjeli i tako svašta....
Divan je Lovćen...
Vozimo se prema Jezerskom vrhu na kojem je Njegošev mauzolej. Parkiramo se, bacamo pogled na stepenice koje vode prema istom i naravno krene penjanje…
Da sam tad znala da do gospona Njegoša ima 461 stepenica mislim da me ne bi vidio
S obzirom da smo živi došli do mauzoleja plaćamo 4 € ulaznicu i krećemo u obilazak
Malo uživanja u pogledu s vrha
Vraćamo se u apartman koji je bio odličan, nov, uredan, domaćini jako ljubazni, a ljubimac u dvorištu. (25 € noćenje)
Bacamo večernju šetnju po Cetinju.
Odlučujemo se na brzinsku večeru pizza i pivo
Mrtvi umorni pokušavamo odmoriti jer nas sutra čeka putovanje prema lijepoj našoj
Oznake: putovanje, Crna Gora, cetinje, lovćen, rijeka crnojevića, kolašin, mojkovac
komentiraj (0) * ispiši * #
Dan 3. Crna Gora *** kanjon rijeke Pive - Trsa - Žabljak - Crno jezero - Most na Đurđevića Tari
06.09.2016.Iz Sarajeva krećemo oko 8 sati, naoružamo se sendvićima od goveđeg pršuta, opraštamo sa Sarajevom i krećemo put Crne gore.
Zaustavljamo se u mjestu Brod na kavu.
Prvo mjesto za divljenje predivnoj Pivi
Fascinirali su me tuneli grubo usječeni u okorjele i krške stijene pa ih odlučujem snimati.
Ushićenost krajolikom prouzročila je zaboravljanje spuštanje naočala i vizira. U jednom od tunela prilikom snimanja u sredinu oka pogodila me kapljica hladne vode… bol, suze, crvenilo ajme majko moja zaboravila sam i Pivu i tunele.
Stajemo i naravno mm nije bitno moje oko nego odmah vadi fotić i krene fotkanje ali tko bi mu zamjerio kad je ipak sve lijepo
Nastavljamo put uske ceste penjemo se prema Trsi... mislim da žmirim i čekam ili probaj mobitelom snimati crnogorske tunele?
I što tipično žensko odabere? Naravno snimanje
Pa onako uletis u tunel i molis boga da nitko ne doleti iz suprotnog smjera... mrakić ... usko i vijugavo
Stižemo na Trsu i odlučimo popiti kavu u Eko selu Durmitor. Uz čekanje kave godi mala šetnjica divnim livadama i malo fotkanje.
Za one koji planiraju troškove kava 1 €
Dosta odmora, vrijeme brzo prolazi a mi moramo još puno toga obići. Mislim da niti jedna fotografija ne može prenijeti ljepotu tog predjela Durmitora od Trse do Žabljaka.
Vožnja po Durmitoru neprocjenjivo iskustvo... toliko divne prirode koju čovjek još nije uspio uništiti vrijedi pogledati ... popeli smo se na 2000 metara nv... diše se punim plućima... big like
Durmitorsko sedlo, prijevoj koji se nalazi na 1907 metara nadmorske visine. Smješteno je između Sedlene grede i Uvite grede moćno i upečatljivo.
Fotkano s mobitelom pa nije baš neki doživljaj.
Malo vožnje Durmitorom
Stižemo u Žabljak dočekuju nas naši ljubazni domaćini u Apartmanima Igor, smještaj 25 €.
Nakon brzinskog tuširanja, presvlačenja, brzinski ručak u obližnjem restoranu, ručak 27 €.
I dalje vodimo bitku s vremenom već je 17 sati, sjedamo na motor i jurimo na Crno jezero. Ulaznica 6 €.
Crno jezero, ledenjačko, nalazi se na visini 1416 metara. Oko jezera vodi stazica koja je ukupne dužine cca. 3,5 km. Nakon cjelodnevne vožnje moj muž i ja odlučujemo se na obilazak cijelog jezera. Na sredini kreće što nam je to trebalo ali junački
odradimo obilazak i bilježimo osim tih 3,5 još 2 km pješačenja.Crno jezero i iznad Mali medvjed .
Veliki i Mali Medjed, Savin kuk.
Još malo fotkica
Na žalost nije nam ostalo vremena za posjet Savinom kuku ali vozimo se prema Mostu na Đurđevića Tari. Susrećemo motoriste iz Beograda i po običaju odmah se razvija priča i fotkanje
Prije odlaska u apartman navraćamo na kombinaciju palačinki i pive
Ujutro nastavljamo put prema Cetinju žaleći što nismo isplanirali dva dana boravka u Žabljaku.
Oznake: putovanje, Crna Gora, žabljak, durmitor, motor, tara, piva, durmitorsko sedlo, priroda
komentiraj (0) * ispiši * #
Dan 2. SARAJEVO (1. dio)
04.09.2016.Dizanje u 8.00 jer vrijeme je neumoljivo… pijemo čaj u obližnjoj pekari kupujemo sendviće i jurimo prema prvoj točki Tunel spasa…
No najprije malo o sendvićima jer me konstantno pitaju koliko sve to košta.. uglavnom sendvići su bili od suhe govedina, sira i kajmaka u velikim pecivima, jedan sendvić 2,5 KM. Ja svoj sendivć nisam uspjela pojesti ostalo mi je skoro pola J
Dolazimo u Tunel spasa (ulaznica 10 KM) nailazimo na susretljivog mještanina i osobu koja je sudjelovala u izgradnji tunela…
Tunel je izgrađen ratne 1993. godine kopali su ga iz Dobinje i iz Butmira. Ogroman značaj tunela u potpunosti opravdava status jednog od najznačajnijeg spomenika grada Sarajeva.
Mislim kako je nepotrebno komentirati sadržaj meni je bilo teško i jezovito najprije gledati film o tim godinama a nakon toga razgledavati dio tog tunela.
Pozdravljamo se s ljubaznim domaćinom i krećemo na novu destinaciju Vrelo Bosne…
Za početak naravno vozimo se nedozvoljenom Velikom alejom i nadamo se da neki policajac neće iskočiti iza drveta …
Kad netko voli prirodu onda uživa u ovom dijelu izleta.
Vrelo Bosne smješteno je u podnožju planine Igman i stvarno zaslužuje biti ponos Sarajlija.
Za početak smo metalnog ljubimca odlučili zamijeniti vožnjom u fijakeru jer bez toga nebi bio potpuni doživljaj Velike aleje.
Velika Aleja je atraktivno šetalište od naselja Ilidža do Vrela Bosne, zasađeno stablima dužine 3,5 km zasađenih davne 1888. god i 1892. god. Pravi fijakeri su još 1895. godine posjetitelje prevozili Velikom Alejom do Vrela Bosne, a danas su turistička atrakcija.
Rijeka Bosna izvire iz nekoliko kraških izvora na nadmorskoj visini 492 m. Ljepoti pejzaža doprinosi i divna flora i fauna. Uglavnom nama je bilo pod obavezno za posjetiti.
Slijedeća destinacija Vodopad Skakavac …. Vozimo se, vozimo, nema ceste… makadam … mm uživa u vožnji, a mene jeza hvata… sve je dobro dok gledam svoju lijevu stranu, ali kad skrenem pogled u desno počinje panika… ajde okreni ne idemo dalje… jesi normalan pa da se srušimo s motora nitko nas neće naći… i tako brojim ja … čangrizam… ali bajker je uporan i viče ma daj se sredi nije to ništa sve je pod kontrolom..
Srećemo mještane oni viču ma pičite dalje nije problem malo je makadam…. Dolazimo do je sad kako da to nazovem birtije u drvenoj kućici izlazi vlasnik Dragan i viče kako imamo piće jer smo mu ukrasili krajolik
Sokić kod Dragana 2 KM.
Puni entuzijazma put nastavljamo pješice ali na žalost shvaćamo ukoliko krenemo prema Skakavcu možemo zaboraviti razgledavanje Baščaršije.
Sa žaljenjem odustajemo, vraćamo se kod Dragana i pijemo njegov soko od zovike. Meni presladak, mm super … Dragan ne želi naplatiti ali ne odustajemo plaćamo sok i krećemo prema vidikovcu Zmajevac.
Zmajevac se nalazi u iznad naselja Vratnik, pogled na grad je predivan. Sjeli smo u kafić i uživali u pogledu. U blizini se nalazi česma s hladnom vodom. Vjerujem da je pogled noću još divniji ali i ovaj dnevni je divan.
Dvije Coca-cole 8 KM.
S obzirom da je davno prošlo vrijeme za ručak jurimo na ćevape kod Zmaja jer nam je tako preporučio naš Sarajlija
Pronalazimo Ćevabdžinicu Zmaj unutra sve krcato, jedva pronalazimo mjesto za sjesti.
Naručujemo dvije miješane porcije ćevapa i suđukica i dvije cole. Malo čekamo ništa spektakularno a konobar donese 4 ćevapa da zamezimo dok ne stigne naša narudžba…
Jelo odlično +5 preporučujemo svima, a cijena 20 KM (80,00 kn)…
Nakon ćevapa naš prijatelj Sarajlija Fredi preporučio nam je slastičarnicu Jadranka. Vozimo se po Zagrebačkoj ulici ali nema broja kojeg tražimo. Na semaforu motorist na Husqvarni pitamo ga za slastičarnu i odgovor ne znam... nastavljamo se voziti kad isti motorist se vraća i juri za nama... sjetio se i vodi nas do slastičarne...
Hvala mu od <3 ...
Jedemo Boemke i odlazimo siti do apartmana ...
Malo fotkica našeg smještaja odnosno onoga što je svakom motoristu bitno... motor je u dvorištu, a apartman 5 min. hoda do Baščaršije. Dva noćenja 60 € , kome treba kontakt slobodno neka pita .
Brzinsko tuširanje, presvlačenje i jurimo do Baščaršije.
Oznake: Putovanja, Sarajevo, Baščaršija, vrelo bosne, motor
komentiraj (0) * ispiši * #
Dan 2. SARAJEVO (2. dio)
Iz apartmana spuštamo se prema Baščaršiji
Svratili smo na grob Alije Izetbegovića
Nezaobilazni Šebilj
Gužva na Baščaršiji
Kad smo planirali putovanje odlučila sam posjetiti Gazi Husrev-begova džamiju. Ova najmonumentalniju građevinu iz turskog doba ne samo u Bosni nego u cijelom Balkanskom poluotoku, osim Stambola i Edrene daje Sarajevu posebno gradsko obilježje.
Šadrvan (vodoskok) pred džamijom
Za ulazak u džamiju morala sam staviti maramu koju sam kao prava štreberica donijela sa sobom
Muzej „Gazi Husrev-beg“
Nakon džamije u katedralu Srca Isusova. Arhitekt Josip Vancaš, vanjska dužina 41,9 m, vanjska širina 21,3 m. Na žalost unutrašnjost nije dozvoljeno fotografirati.
Franjevac Kapucin toliko jednostavnosti i pozitive :D
Malo prošlih vremena
Jedna od najljepših zgrada u Sarajevu sagrađena kao Evangelistička crkva, ali nakon Prvog svjetskog rasta kako su evangelisti napustili Sarajevo ona gubi svoju funkciju pa krajem 70-tih godina posljednji evangelist Vlado Nagel, svu imevinu predaje gradskim vlastima, koje su 1981. godine u renoviranu i adaptiranu zgradu smjestile Akademiju likovnih umjetnosti.
Ovdje se obrazuju mladi pravnici
Ja sam generacija koja je čitala Mešu Selimovića, jednog od najvećih bosanskih književnika, ali i velikog pisca europskog klasika.
Saborna crkva u Sarajevu jedan je od najvećih pravoslavnih hramova na Balkanu naravno unutrašnjost crkve se ne smije fotografirati.
Konačno je vrijeme za predah i kavu
Nakon kave valjalo je probati i baklavice... u Baklava shopu stoji zanimljiv natpis naravno odmah je uočen i fotkan
Cijena za tri baklavice po meni dosta visoka 36 kn... ali bitno je da su bile ukusne...
I na kraju nam je dosta svega sjedamo u Pirates bar pijemo pivo i odlazimo na spavanje jer sutra nas očekuje put u Crnu Goru.
komentiraj (0) * ispiši * #
PRVA RUTA na "motoriću" (ukupno prevaljenih 1800 km)
21.08.2016.DAN 1. Zagreb - Novi Grad - Banja Luka - Jajce - Sarajevo Oznake: putovanje, motor, bosna, banja luka, jajce, plivski vodopad, vodnice, Tvrđava, Sarajevo, Crna Gora
u 7.00 krećemo na svoje prvo duže putovanje
Isplanirana ruta
Zagreb - Novi Grad - Banja Luka - Jajce - Sarajevo - Trsa - Žabljak - Mojkovac - Kolašin - Manastir Morača -Podgorica- Virpazar- Skadarsko jezero - Rijeka Crnojevića - Cetinje - Lovćen - Kotor - Herceg Novi - Dubrovnik - Međugorje - Imotski - Zagreb
Putovanje motorom = provjera vremena u svim mjestima :)
Moja malenkost je s ove strane fotića pa samo vozač za ovaj put
Bez gužve na cesti i bez zaustavljanja i odmaranja dolazimo na svoju prvu stanicu Novi Grad, kafana Tri šešira..
Mimo svih ustaljnih navika pijemo prvu jutarnju kavu i jedemo dobre ćevape, kratko zaustavljanje cca. 30-ak minuta
Najveća mi je mora staviti sve na sebe... potkapa, kaciga, jakna, rukavice... oblačim se i konačno evo mene, kao svemirac sjedam na motor i krećemo za Banja Luku.
Kratko stajemo kako bi odmorili i popili kavicu u Tvrđavi Kaštel... zaključujem šteta što nismo malo više vremena ostavili za Banja Luku...
Nakon kave i predaha... obuci se, zakopčaj se, zategni se, sjedni na motor i via Jajce....
Dolazimo u Jajce, gužva, vrućina, mi u punoj moto opremi... nema veze skidamo čizme, uskačemo u tenisice i krećemo na upoznavanje s čarima Jajca.
Jajce = muzej pod vedrinim nebom, od 22 kulturna spomenika 10 je nulte kategorije.
Kako smo ograničeni vremenom juimo prema tvrđavi... tko nije probao hodati u moto hlačama i opremi nema pojma koliko je vruće i naporno se penjati uzvisinama, ali eto i to smo savladali.
Ulaznica za stari grad 2 KM po osobi.
Katakomba, nalazi se ispod zemlje, uklesana u živu stijenu, a predstavljaju hram i podzemnu grobnicu posljednjeg bosanskog kralja, izgrađene 410.godine.
Ulaznica u Katakombe 2 KM po osobi.
Nastavljamo dalje ...
Predivni Plivski vodopad, spada među 12 najljepših u svijetu, a pada s 25 metara
Ulaznica za vodopad 2 KM po osobi, ali se može vidjeti i s gornjeg dijela gdje se parkira.
Obuvanje.. oblačenje... sjedanje na motor i jurimo prema dvinim Mlinovima na Plivi·
Prema podacima iz 1562. godine u Jajcu su tada bila 24 mlina, od kojih šest nije bilo u funkciji. Međutim, već u 17. stoljeću taj broj je povećan na 26. Mlinčići su danas, iako dugo nisu bili u funkciji, dio jedinstvene panorame Plivskih jezera
Vrijeme neumoljivo biježi i mi moramo na put prema Sarajevu...
Vozimo se bez prekida, gladni, umorni, preznojeni...
U Sarajevo dolazimo u večernjim satima i nakon raspakiranja, tuširanja jurimo prema Baščaršiji na večericu :)
Pita u Saču odlična, dvije porcije + sokovi 10 KM, kasnije svraćamo na kavu mm klasika espresso, ja bosanska kava 4 KM.
U apartman se vraćamo nešto malo prije ponoći, provjeravamo raspored razgledavanja za sutra i padamo od umora u krevet.
komentiraj (0) * ispiši * #
Arboretum Opeka (Vinica) – 9.7.2016.
12.07.2016.Arboretum Opeka je jedan od tri arboretuma u RH, ujedno je najznačajniji i najbogatiji arobretum u RH.
Zauzima površinu od 64 hektra.
Prema pejzažnim dijelovima podijeljen je na dva dijela donji ravničarski dio i gornji brežuljkasti dio s gustom prirodnom šumom.
U arboretumu ima više od 800 različitih vrsta drveća, cvijeća, grmlja. Nastao je u XIX. stoljeću.
Prva zabilježena godina je 1674. Kad su u dvorcu Opeka živjeli grofovi Keglević, nakon njih su vlasnici bili grofovi obitelji Nadasdy, a njih su naslijedili grofovi Draškovići, koji su živjeli jednom svojom lozom u Zelendvoru, dok im je na današnjem mjestu arboretuma bila obična ciglana. Otuda i naziv arboretuma Opeka. Međutim, sve se više postepeno Draškovići sele iz Zelendvora u Opeku, gdje nastaje i primitivna industrija, a dvorac se popravlja i preuređuje za stanovanje vlastele. Tada počinje i pravo nastajanje parka, odnosno današnjeg arboretuma Opeka. Tako početkom devetnaestoga stoljeća počinje prvo smišljeno plansko oblikovanje parka. Posljednji Drašković u Opeki i Zelendvoru bio je Franjo Drašković, koji je umro 1857. godine.
1947. godine perivoj oko dvorca je proglašen zaštićenom prirodnom rijetkošću, a 1961. godine spomenikom vrtne arhitekture – arboretumom.
Autentičnost se postiže i replikama klupa iz 19. stoljeća
Vidi se da nema ljudske ruke koja bi čačkala po prirodi
Divno drveće
Devastirana kuća za služinčad
Urednom šljunčanom stazom dolazimo do ruševnog dvorca i po ko zna koji put se pitam zašto nitko od ovih divnih mjesta ne napravi turističku atrakciju. Zidovi dvorca se urušavaju, obrasli su divljim raslinjem i stvarno je teško povjerovati da nikoga nije briga za dvorac koji pripada drugoj spomeničkoj kategoriji.
Groblje za kućne ljubimce
U središnjem dijelu arboretuma smješten je ovalni bazen… danas je ruševan kao i sve ostale zgrade u arboretumu, ali mene je oduševila spoznaja koliko su i u to vrijeme ljudi uživali … iako je ta privilegija bila samo za članove grofovskih obitelji, ali po meni taj bazen nije puno drugačiji od starih bazena npr. Stubaka, Tuhelja i slično
Nastavljamo laganu šetnju do jezera. Na sred jezerca je mali otočić kojem je pristup omogućen je drvenim mostom, a na otoku se nalaze i ostaci kamenog stola i klupa koje su služile za opuštanje u "mirnom kutku". 2000. godine jezero je pročišćeno od mulja i opskrbljuje se svježom vodom sa izvora.
Za kraj još malo uživanja u prirodnim ljepotama arboretuma Opeka
Naš motorček nas čeka, a mi krećemo preko Zaboka za Zagreb
Oznake: #putovanje #idividipiši #destinacija, #izlet #vinica #arboretumopeka #opeka
komentiraj (1) * ispiši * #
Varaždin – 9.7.2016.
Motor spreman u ranu zoru, a ja nikako sve poloviti kako bi krenuli … tako da smo krenuli skoro u podne … krenemo… vozimo se i sjetim se kako nisam uzela tenisice… pitam MM da li je on slučajno uzeo moje tenisice, ali na žalost nije… ništa iz Ivanje Reke poznatom cestom vraćamo se kući…
Ruta nam je bila po staroj cesti i stvarno je bilo lijepo voziti se po divnom Zagorju… brežuljci, vinogradi, klijeti svega ima… nismo stajali nigdje vozili smo put Varaždina u kojem smo odlučili najprije popiti kavu.
Malo prije 13 sati stižemo u divni gradić u kojem vlada mir i skoro pa pustoš… tu i tamo koji domaći stanovnik, par turista, a sve kulturne znamenitosti zatvorene.
Sjedamo na kavu, cijena standard za razliku od morskih destinacija.
Prva kulturna znamenitost tvrđava Stari grad
Gradski muzeju subotu 14.00 sati zatvoren totalno sam razočarana što ne mogu zaviriti u unutrašnjost zidina. Šećući po zemljanom bedemu pitam se kako je izgledao život unutar zidina u 14 stoljeću dok su njime vladali grofovi Celjski ili kasnije obitelj Erdödy.
Malo smo odmarali
Uršulinski samostan... naravno zatvoren pa možemo samo škicnuti na pročelja
U Hrvatskoj uršulinke s djelovanjem počinju u Varaždinu 1703.
Svi detalji doprinose divnom ugođaju ovog baroknog gradića ...
Franjevački samostan
Grgur Ninski
Franjevačka crkva
Varaždinska Krinolina ljubavi izradio je mr. Ivan Mesek, visoka je 2,5 metara
Pogled na prazne ulice... subota poslijepodne
VARAŽDINSKA KATEDRALA UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE NA NEBO
Najznačajnija ranobarokna sakralna građevina u sjevernoj Hrvatskoj, gradili su je isusovci od 1642. do 1646.
Jednobrodna crkva sa šest pobočnih kapela, nad kojima su dvije galerije.
Uspjeli smo samo proviriti u katedralu
Varaždinska gradska vijećnica jedna od najstarijih europskih gradskih vijećnica. Na vjećnici je i balkon iznad kojega se nalazi kameni grb grada Varaždina. Njega je 1464. godine potvrdio kralj Matija Korvin kao službeni grb grada te je od tada nepromijenjen. Na tornju ispod sata nalazi se pokazivač mjesečevih mijena.
Muzej anđela, naravno pogled samo s vanjske strane jer niti on ne radi cijeli dan
Šetnju prekidamo kako bi nadoknadili izgubljenu energiju... prvobitna namjera ići na tortu grofice Marice u istoimenu kavanu, ali nas je put odveo u restoran Verglec
Moram priznati da nam je hrana bila prefina... juha od šparoga za nas dvoje poslužena u jušniku, količina za četvero ljudi... nakon toga teletina ispod peke koja se topi u ustima, mladi krumpir , mješana salata sve vrlo, vrlo ukusno.... desert međimurska gibanica...
Restoranu čista petica kao i konobaru
Nakon obilnog jela sjedamo na jurilicu i krećemo na drugu destinaciju Arboretum Opeka u Vinici
komentiraj (0) * ispiši * #