Sretna nova godina!
 |
31.12.2009., četvrtak
25.12.2009., petak
07.12.2009., ponedjeljak
Oprosti
|
Bio je miran, povučen dječak. Solidan đak, iako ne među najboljima u razredu. Mislim da nam se pridružio tek u 4. ili 5. osnovne, kad mu je otac došao na službu u Split. Vjerojatno me nastavnica posjela s njim u klupu kako bi se bolje uklopio u novu sredinu. Dječaci kao dječaci, ubrzo smo došli na temu stripova i sličica. A ja sam skupljao sličice kauboja i Indijanaca, koje je Kraš cicijaški po jednu pakovao u vrećice sa dvije duge žvakaće koje me dibidus nisu zanimale. (Još imam napola popunjeni album). Tako sam bio oduševljen kad je moj sudrug iz klupe izjavio kako i on skuplja iste sličice i ponudio razmjenu. I stvarno, nekoliko dana zatim donio je u školu nekoliko ganc novih slija, a ja sam mu obećao donijeti svoje. "Ma dobro, nema veze, uzmi ti ove", rekao je. Sutra sam ja donio svoje duplikate, pa smo poslije škole krenuli njegovoj kući - stanovao je u privatnim kućama na Sućidru. Međutim, prije nego što smo stigli, svratio je u dućan i kupio - još nekoliko vrećica sa sličicama. I tako je istina izbila na vidjelo - moj kolega uopće nije skupljao sličice, i nije imao album s kaubojima i Indijancima - izmislio je priču kako bi kupio prijateljstvo. Dječaci kao dječaci, desetogodišnjaci. Nemam više pojma zašto sam mu to zamjerio. Nejasno se kao sjećam da me nešto u njegovom ponašanju smetalo, neka snishodljivost, koju sam možda smatrao nametljivošću... sjećam se da sam uskoro zatražio da me premjeste, i da smo se čak pohrvali u parku (jedna od uobičajenih dječačkih tuča, s krugom razrednih kolega, koji blistavih očiju navijaju - čini mi se da je on izvukao deblji kraj). Mislim da više nismo razgovarali. Te godine, izgradila se nova škola na Kmanu, i razred se najesen podijelio: moja je polovina otišla u novu školu, njegova ostala na Sućidru. Više se nismo susretali. Godinama kasnije, kad sam već bio na studiju u Zagrebu, sjetio sam se tog događaja, s mučnim osjećajem stida zbog učinjene nepravde. Kopkalo me: zašto sam tako postupio prema drugu iz klupe, dječaku u novoj sredini, koji je novcem jedino pokušavao steći prijatelja? Nije to moglo biti zbog porijekla, imovine, nacije ni vjere - jer u našem malom svijetu svi smo bili jednaki. U razredu je svake godine bilo pridošlica - Split je bio industrijski centar Dalmacije, s desecima velikih firmi i ratnom lukom, mnogo se ljudi slijevalo u njega - i baš nikada nismo imali problema s prihvaćanjem novih kolega. Zašto sam se tako grozno ponio prema tom malome? Obećao sam tada sebi da ću ga, ako ga ikad susretnem, i ako ga prepoznam, zaustaviti i iskreno mu se ispričati zbog svog ponašanja. Ali... takve se stvari ne mogu planirati. Prvi put sam ga susreo po njegovom povratku iz Amerike, krajem devedesetih, u Splitu kraj Prime. Bio sam s curom, i nekako nije bio moment da prijeđem cestu i javim mu se. A poslije se umiješao u politiku i postao poznat. Kad sam ga idući put vidio, već je bio ministar - i iako je okruženje bilo neslužbeno, bilo je prekasno otvarati tu temu. Ispalo bi da se guram za nekakvu uslugu, ili nešto. Usto, imam i zdravi zazor od HDZ -a. Moj kolega iz klupe sada je predsjednički kandidat. Nemam dobro mišljenje o njegovom političkom angažmanu. Mislim da je hladan i proračunat. To je vjerojatno vrlina u njegovu poslu forenzičara. Ne sviđa mi se njegov pogled. Sva je prilika da se on ne sjeća mene ni bezveznih dječjih svađa i tučnjava. Ali pitam se što bi se dogodilo da smo nastavili ići u istu školu. Da se svađa s vremenom izgladila, i da smo se pomirili. Ili da smo se susreli u srednjoj, ili dok smo studirali. Da sam mu uspio reći kako mi je žao što sam bio seronja. Možda se on ne bi bio bavio borilačkim sportovima. Možda ne bi bio patolog. I možda ne bi tražio prijatelje među lupežima i manijacima. Maleni utjecaji katkad imaju velike posljedice. Tko zna, u isprepletenom tkanju ljudskih veza i odnosa, do kakvih zapletaja i čvorova može dovesti potezanje jedne jedine niti. Kako će moj kolega sutra ili prekosutra možda zasjesti u predsjedničku fotelju, i vjerojatno nikad neću doći u situaciju da s njim razgovaram neopterećen njegovom važnošću, ovo je vjerojatno posljednja prilika da mu se ispričam, makar putem ovog anonimnog medija. Oprosti, Dragane. A vi djeco današnjice, ne radite jedni drugima pizdarije. Tko zna kakva se sranja mogu za kojih 30 godina iz toga izroditi, pička li vam materina blesava! |
02.12.2009., srijeda
Superpozicija
|
"Ne pada snijeg da pokrije brijeg...", veli naš narod, tradicionalno sklon teorijama zavjere. Nešto mislim, ne pada ni kiša baš za kurac...  Split, Velebitska, 1.12.2009. |
