Mosor2

Gosti: profesor ekonomije Miodrag Zec, profesor skandinavistike Ljubiša Rajić, filozof i pisac Boris Buden, antropolog Ivan Čolović
Domaćice: Svetlana Lukić, Svetlana Vuković
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

...

Svetlana Lukić: Danas je tačno tri godine od početka suđenja za atentat na premijera Zorana Đinđića. Najavljuju nam da će presuda biti doneta, gle koincidencije, krajem januara, možda dvadesetog. Čudno je ili nije da svi jedva čekaju da se ovo suđenje završi i to svako iz svojih razloga. Sudeći po dosadašnjem iskustvu, igranka će se nastaviti dok svi ne zaborave ko je uopšte bio taj Zoran Đinđić. O tom atentatu, njegovoj političkoj pozadini tek ćemo govoriti, a o odnosu ove vlasti prema ovom suđenju, kao i prema suđenjima za ratne zločine, govori činjenica da je naša država pre neki dan od Amerikanaca uzela 50.000 dolara, valjda da plati komunalije i čistačice u specijalnom sudu. Ni za toliko nisu hteli da izdvoje iz budžeta, treba im valjda za Cecin koncert, a honorari nisu mali. U nastavku Peščanika ćete čuti Borisa Budena. Boris Buden je hrvatski filozof i pisac koji se pre nekoliko godina odrekao hrvatskog državljanstva i od tada živi širom Evrope. Trenutno je u Berlinu i s njim je tamo razgovarao Ivan Kuzminović.

Boris Buden: Bio sam nedavno u Prištini i razgovarali smo o situaciji na Kosovu. Tamo postoje dvije strane koje se međusobno isključuju i rješenja ne može biti dok god ostajemo u toj staroj perspektivi, koja je ujedno i evropska, a to je perspektiva narodne suverenosti. To je ideja po kojoj je politička zajednica bazirana na konceptu suverenosti naroda. To je nekih 300 godina star koncept, koji je danas u teškoj krizi, dakle ideja da je nacionalna država politička zajednica par excellence i da je cijeli koncept demokracije također modeliran prema konceptu narodne suverenosti. U vremenu globalizacije, upravo ta suverenosti više ne funkcionira, i to ne samo ekonomska baza suverenosti, nego ona ne funkcionira ni na klasičnoj demokratskoj razini, jer više ne postoji klasična nacionalna javnost. Taj sistem se raspada u svim sferama.

Dakle, osnovno pitanje koje sam postavio u Prištini bilo je - imaju li Srbi i Albanci danas u političkom smislu nešto zajedničko. Naravno, svi misle da imaju odgovor koji je negativan, to jest da oni nemaju ničeg zajedničkog. Rekao sam da su oni na potpuno kontradiktornim pozicijama samo ukoliko i dalje vjerujemo da je koncept suverenosti jedini koncept političke artikulacije. Moja je teza da ono što Srbi i Albanci imaju zajedničko jest da su obje nacije prešle prag preko kojega koncept suverenosti više ne vrijedi. Drugim riječima, i jedan i drugi narod su s onu stranu suverenosti. Konkretno, Srbi više nikada neće ostvariti punu suverenost na svom takozvanom teritoriju, to mogu zaboraviti, nastupio je kraj koncepta suverenosti za Srbe. Kosovski Albanci nikada neće postići punu suverenost na Kosovu u smislu nacionalne države. Dakle, i jedni i drugi trebaju početi nešto iznova što bi im bilo zajedničko, a morali bi početi od tih činjenica o kraju koncepta suverenosti. Samo suočavajući se sa nemogućnošću da se u tom starom sistemu izrazi politička volja, obje strane mogu pronaći nekakav izlaz, platformu zajedničkog razmišljanja, političkog djelovanja, kulturne komunikacije i tako dalje.

Naravno, meni je jasno da samo jedna manjina može shvatiti u čemu je zapravo problem. To je manjina koja zapravo shvaća da je stari svijet, svijet nacionalnih država, naroda, demokracija, svijet zamišljen kao klaster nacija, svjet šarenih političkih karti, gdje svaka državica ima svoju boju sa jasno razgraničenim granicama - da je taj stari svijet nestao, odnosno da on nestaje pred našim očima. Drugim rečima, šansa da se izađe iz tog zatvorenog kruga, iz tih proturječja, ona postoji, ali samo ako se ta transnacionalna perspektiva shvati kao nova perspektiva i to ozbiljno. Danas to politički uopće ne igra nikakvu ulogu niti kod jednih, niti kod drugih, time se ne može mobilizirati niti masa, niti nekakav skup politički mislećih i djelujućih pojedinaca, ali drugog izlaza nema.

Kad kažem da je koncept suverenosti došao do svog kraja, onda mislim to u kulturnom smislu, u smislu nacionalnog jezika, svega onoga što smo učili, što se reproducira u tim našim kulturnim, obrazovnim sistemima, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji i u Njemačkoj i tako dalje. Taj stari sistem koji se reproducira više ne funkcionira i sad je samo pitanje koji ljudi, koji slojevi su već stigli do tog apsurda. To znači da i koncept demokracije više ne funkcionira, vidite da ljudi više ne pokazuju interes da sudjeluju u političkom životu. Razlike među partijama su minimalne ili zanemarive, a ono što je svima njima zajedničko je da one ne mogu odlučivati o sudbini svoga naroda, zato što su temeljni parametri tih odluka u drugim rukama, u transnacionalnim centrima moći. Suočenje s tim realitetom prvi je korak ka otvaranju nečeg novog. A ostajanje u starom konceptu je ono što se lijepo na engleskom kaže - dead lock ili sljepa ulica.

U Prištini je sve puno mladih ljudi, kafića, to je jedan intenzivni život, pri čemu niko ne zna gdje ti ljudi rade. Kosovski Albanci su najmlađa evropska populacija i najnezaposlenija, što znači da Prištinu ne treba gledati kao nekakvu perspektivu. Priština ima smisao mjesta sa kojeg se odlazi i takozvana evropska perspektiva Prištine i Kosova je u tome da omogući tim ljudima da nestanu sa Kosova. Kosovo je mjesto s kojeg se mora otići da bi se živjelo, a ne mjesto na koje treba doći. To nije samo sudbina Srba, to je sudbina i Albanaca. Nema nikakve šanse da tamo krene nekakva nova industrija koja će zaposliti te mase. Pitanje je šta to znači kulturno, da li za kosovske Albance ima smisla graditi klasičnu nacionalnu kulturu, zato što će kultura većine tih ljudi biti migracijska kultura koja će se mješati, hibridizirati sa kulturama zemalja, naroda i kultura gdje će oni raditi i boraviti. Jedni će govoriti njemački, drugi će govoriti francuski, treći engleski, tako da se Priština više ne treba posmatrati iz kosovsko-albanske, niti iz srpske, niti iz balkanske, niti iz bivše jugoslavenske perspektive. Taj grad je grad u čekanju da se isprazni od ljudi bez posla.

Mislim da to nije bitno različito od Beograda ili od Zagreba, i to su mjesta s kojih se odlazi. U njih još uvjek ljudi dolaze, međutim, elita će se školovati vani, djeca elite će se školovati vani, jezici na kojima će oni recipirati nove ideje biće strani, neće biti domaći. To vrijedi za Albance, vrijedi za Srbe, vrijedi za Hrvate. To je konac ideje nacionalnog projekta. Čak i u trenutku kada i Srbi i Albanci još uvijek ne vide ništa izvan tih nacionalnih projekata, to ne znači da je u tome bilo kakva budućnost.

Logika nacionalizma je perpetuum mobile, jer ona se uvijek bazira na obećanju nacionalnog boljeg sutra. Ta logika je mrtva, ali ti ljudi, nacionalna elita ne odustaje od tog koncepta zato što je to jedini koncept unutar kog ona je nekakva elita. To je kao kada bismo očekivali od akademika da sami kažu - koncept SANU je zapravo mrtav koncept u kulturnom smislu, taj sistem kanonizacije najboljih muškaraca svoga naroda na području fizike, umjetnosti i tako dalje. Kakve to ima veze sa modernim, globalnim medijima, sa globalnim znanjem, sa globalnim temama i tko su uopće ti ljudi na globalnoj razini, imaju li oni nekakva imena, nekakvu važnost, značenje, nekakve ideje koje su transnacionalno od odsudne važnosti za svijet. Naravno, sve to nije nikakvo pitanje, jer oni preživljavaju, jer nacija njih kao treba u biti, oni trebaju naciju i jedni druge trebaju. U tom smislu oni nikada neće odustati, a Srbi mogu gubiti dalje - ne znam šta mogu još izgubiti, gotovo su sve izgubili.

Ali ne treba tu imati iluzije da su Hrvati suvereni ili da su Slovenci suvereni u Evropi. Teritorijalnost, ta opsesija teritorijom, koja je opsesija i Hrvata i Srba, je danas nešto patološko. Drugim rečima, moje takozvano hrvatstvo, koje sam ja konkretno odbacio upravo iz tog razloga, moglo je imati smisla samo ukoliko mi u političkom smislu osigurava pravdu, život u nekakvoj manje-više pravičnoj zajednici, a što kod nas nije slučaj. Ja doista mislim radikalno - zašto biti Hrvat, budi nešto drugo, odaberi si nešto što ti bolje paše, možeš to unutar svoje zemlje napraviti, ili izvan nje. Firme za koje rade ljudi koji žive u Hrvatskoj i onako nisu hrvatske, banke u koje odlažu svoje novce i onako nisu hrvatske, provajderi komunikacija i onako nisu hrvatski, mediji koji ih informiraju i onako nisu hrvatski. Mislim, zašto bi onda insistirali na tome da budu Hrvati? Činjenica da i u Srbiji i u Hrvatskoj ljudi to čine, ne znači da oni imaju dobre razloge za to. Po mome sudu oni su u krivu, ljudi koji vjeruju da srpstvo ima još nekakvog smisla su u krivu, jednako kao ljudi koji vjeruju da hrvatstvo ima još nekog smisla, njemstvo, austrijanstvo - ja sam konkretno Austrijanac, i dakle, u krivu sam ako to austrijanstvo za mene znači nešto bitno u kulturnom, političkom smislu.

Drugim rečima, Glavaš je samo ta - kako se to kaže srpski - žvaka zalijepljena ispod stola i svaki put kad primiš stol imaš tu sažvakanu pljuvačku svoje nacionalne prošlosti i ne možeš je se riješiti, ne možeš je se oprati i tako dalje. Hrvatska će morati na neki način to razriješiti, ali ne zato što bi političari to htjeli, ne zato što bi narod to htio, nego zato što neko izvana postavlja parametre koji se moraju poštivati, e da bi se riješili neki problemi. Da bi se recimo rješio problem nezaposlenosti, koji će se riješiti tako da ljudi mogu slobodno ići po Evropi tražiti posao, što je vjerojatno i srpski slučaj. Mislim, ako naciji nije stalo do pravde, čemu nacija. Tako da u tom slučaju Glavaš nema ničeg zanimljivog, ničeg novog, osim što taj tragikomični dramolet, koji se odvija po medijima, pokazuje koliko je ta vlast još uvijek slaba, koliko nema kritičke javnosti koja bi prevagnula. Svi znaju i svi vjeruju da je u stvari Glavaš krivac, da je on nalogodavac i niko ne vjeruje da je nekakva 19 ili 20-ogodišnja cura okolo naređivala smaknuća. Dakle, manje-više je svima to jasno, riječ je samo o tome da neki ne misle da je to zločin, ubijati ljude pod određenim okolnostima. Tako da prevelika opsesija, fokusiranje na taj problem ne vodi nikamo. Ja ne mogu utjecati na hrvatsku javnost - pokušao sam početkom devedesetih - niti ta javnost je tako strukturirana da nekakav utjecaj igra bitnu ulogu. Danas javnost više ne funkcionira onako kako je to Habermas sebi zamislio - kao mjesto na kome se odlučuje demokracija. To isto vrijedi za Srbe. Činjenica da ljude ne smeta da je Mladić na slobodi znači da srpstvo više nema smisla.

Nije riječ o tome da je Berlin zanimljiviji od Zagreba, riječ je o tome da to što radim, to što mislim, to što pišem, to što diskutiram s ljudima mogu puno bolje raditi u Berlinu nego u Zagrebu. Tamo je čovjek zaposjednut gomilom činjenica, tema, opsesija koje su potpuno irelevantne po mom sudu. Primjer je Glavaš. Ima li smisla nakon 15 godina ponovo ponavljati sve ono što sam 1993, 1994. napisao u knjizi, potrošiti cijeli život ponavljajući jedno te isto: da je ubojica loš, a da je pravda dobra, mislim, do kad se ta banalnost treba ponavljati. Očito to ne funkcionira, nacija nije tijesto koje bih ja više mjesio. Da mi netko da apsolutnu vlast nad tom nacijom, ne bih znao šta da napravim s tom vlašću.

Kada srpske države na primjer uopće ne bi bilo, onda bi Mladić već bio uhapšen. To bi uradila neka druga vlast. Eto, to je razlog više da sam ja protiv srpske države, a uostalom, bio sam i protiv hrvatske države. Ja priznajem da ovo o čemu govorim je jedna veoma manjinska pozicija, ali riječ je o jednoj perspektivi koje je sve više ljudi svjesno, ljudi koji se na toj globalnoj razini suočavaju sa globalnim problemima i koji razmišljaju kako da artikuliraju političku volju u nekom transnacionalnom prostoru. Slučajno u Berlinu ima puno takvih ljudi, pa se ovdje osjećam kod kuće, to je definicija doma. Definicija doma nije to u smislu tradicije, jezika, kulturnog identiteta, budući se sve to može promijeniti u životu. Postoji kako u Srbiji, tako u Hrvatskoj jedan broj ljudi koji shvaća da tako dalje više ne ide. Taj broj ljudi je možda malen, sutra će sigurno biti veći, njihova perspektiva jest radikalna perspektiva. To znači ne prihvatiti cijeli koncept nacionalne autoritarnosti, kao što je vjera da nacionalne akademije znanosti i umjetnosti doista emaniraju nekakvu kvalitetu, pamet, logiku, simbolički autoritet.

Da Srbi nikada nisu imali srpsku Akademiju nauka i umjetnosti danas bi im bilo puno bolje, da nikada nisu vjerovali u to da sami trebaju vladati sobom, što je zasnovano na klasičnoj ideji suverenosti, također bi im bilo bolje. Možda bi za Srbe bilo zgodno da potraže po Zagorju kakvog bravara da se pozabavi problemom Kosova. Naravno, lako je zezati se izvan srpske političke scene, ali šta je ta srpska politička scena reproducirala u zadnjih 20 godina? Ništa osim jedne te iste iluzije, koja je neprestano zakazivala u realnosti. Tvrdnja da nacija ima bit i da postoje ljudi koji znaju šta je ta bit, ta ideja je ono što tim ljudima omogućava elitnu poziciju, da im neko plaća gluposti kojima se bave. Oni u konkretnom, dakle, materijalnom smislu reproduciraju tom ideologijom, tom znanstvenom laži svoj život.

Imam puno prijatelja u Berlinu koji ovdje samo žive, ali ne rade ovdje. Ja 90 odsto svog novca ne zarađujem ovdje gdje živim, čak ne u državi u kojoj živim. Mogu zamisliti da radim na nekom projektu u Zagrebu ili u Nišu, kao što sam radio u Rumunjskoj, u Jašiju, dakle na istoku Rumunjske. Nailazim na ljude koji dolaze sa različitih strana i s kojima se odlično razumijem, ali sam apsolutno siguran da se sa 99 odsto Hrvata uopće ne razumijem, da ne dijelim isto političko mišljenje, da ne dijelim isto uvjerenje o zajedničkoj kulturi i da potpuno različito upotrebljavamo takozvani maternji jezik. Cijelo to obrazovanje u socijalizmu nije bilo samo komunističko-ideološko, ono je bilo klasično, ono je bilo patriotsko, ono je bilo lokalpatriotsko. Ono je bilo zasnovano na uvjerenju da je Zagreb jako važno mjesto. To mi je danas smiješno, jer kad čovjek odraste, on shvati da je sve to manje-više neupotrebljivo. Biti u Hrvatskoj, raditi u Hrvatskoj ne znači za mene biti u političkom smislu Hrvat, biti u kulturnom smislu Hrvat. A ljudi koji su ostali tamo su u krivu ako vjeruju da su ostali na istom mjestu. To mjesto se također promijenilo. Ako ste u centru Zagreba, vi ćete kupovati robu, oblačiti se na isti način kao u Berlinu, kao u Štokholmu, kao u Londonu, a sve je to proizvedeno ili u Turskoj ili u Banladešu ili na Dalekom istoku, nema nikakve bitne razlike. Dakle, to su slični oblici života.

Ta mobilnost nije po sebi nešto ugodno, to je posao, to je oblik rada, oblik reprodukcije materijalnog života, to znači da ja živim izvan onoga što je bila klasična socijalna država, što znači da je moja budućnost potpuno nesigurna, da ja nemam radno mjesto i ne znam šta ću zarađivati u ljeto sljedeće godine, da li ću uopće išta zarađivati. To znači da sam ja u tom smislu potpuno iskorijenjen i vjerojatno imam jako puno zajedničkog sa nezaposlenim radnicima u Kragujevcu, u Zadru, u Bosni, sa nezaposlenom Albancima na Kosovu. To je iskustvo koje dijelimo, ta činjenica da smo svi ispali iz socijalne priče klasične za industrijski modernizam, klasične ne samo za Istok u smislu socijalističkih država, nego i za Zapad. I njemačka je država nekad bila socijalna država kao što danas više nije. Dakle, naši ljudi su devedesetih vjerovali u naciju u tom klasičnom, razmaženom, socijalnom smislu - a onda ćemo ostati sami na svjetu, nitko nas neće potkradati, sve ćemo dijeliti pravično među sobom kao nacija, bićemo slobodni na svom teritoriju. Sve to danas ne vrijedi pišljiva boba. Šta sada Srbima uopće znači teritorijalnost, to je samo opsesija starih akademika koji su doslovno ulupali, ne samo svoj vlastiti život, nego život milijuna drugih ljjudi u jednu praznu ideju, s kojom se ne može napraviti nikakav korak u budućnost. I to je tragični moment.

Hrvati su počeli sa tom opsesijom vjerom, katolicizmom, crkvom, puno ranije nego Srbi. Srbi se još nisu dovoljno izdivljali, još se nisu napušili tamjana dovoljno da im bude zlo. Hrvatima je već zlo, pa znaju da iza crkve stoji zapravo posao s nekretninama, pedofilija, amoralna opsesija materijalnim bogatstvima, a ne nikakva vjera u boga. Crkva je osim toga politički faktor, ona u Hrvatskoj igra onu istu ulogu koju je nekad igrala komunistička partija, koja nije bila dio sistema nego vansistemski opći regulator tog sistema, ne preuzimajući ni u jednom trenutku odgovornost. Naravno, hrvatske majke trebaju rađati po mogućnosti stotine sinova hrvatskih, jer to je dobro, ali crkva nema koncept kako će prehraniti te sinove, kako će te majke raditi i tako dalje. Crkva živi još samo od ideje identiteta, a ne od ideje boga, ona je potpuno amoralna. To je posebno žalosno u Srbiji, gdje ta pravoslavna crkva stvarno jest epohalno potpuno jadna. Najbolje je crkvi dati što je moguće veću slobodu utjecaja na sve pore društvenog života, tu će se ljudi suočiti stvarno sa tom bijedom, sa tim praznim mjestom duhovnosti.