Mosor2

BH Dani od 17.11.2006.

Hemonwood

Donald Rumsfeld


Piše: Aleksandar Hemon



Prije otprilike mjesec dana, vozio sam se taksijem u Washington DC-u, na kratkom putu od nemila do nedraga. Mada ja volim da proćakulam sa taksistima, spočetka ništa nismo pričali, dijelom zbog nedostataka kofeina u mom organizmu, a dijelom zato što smo slušali radio na kojem su dvojica stručnjaka (Mr. Nemio i Mr. Nedrag) raspravljali o tome hoće li Donald Rumsfeld dati ostavku. Mr. Nemio je rekao da hoće, a Mr. Nedrag da neće, pošto su u ta doba Mr. Rumsfeldu otvoren otpor pružali raznovrsni američki đenerali. U toj diskusiji su citirali Mr. Rumsfelda i puštali snimke njegovih vrsnih nebuloza, dovodeći u pitanje njegove sposobnosti vođe (leadership), pošto je, prema mišljenju đenerala i Mr. Nedraga, usrao rat u Iraku, koji bi inače išao kao pjesma.

Na šta se moj takstista sav uznemirio i odjednom ljutito rekao: "Kako te ljude nije sramota? Kako mogu?" Na šta sam mu ja dao svoj uobičajeni odgovor na slična moralno-politička pitanja: "Ne znam." "Kako ti ljudi mogu odlučivati o tuđim životima?", nastavio je taksista. "Odakle Rumsfeldu pravo da šalje tuđu djecu u rat?" Ni na ta pitanja nisam znao odgovor, što sam mu i rekao. "Imaš li ti djece?", pitao me je. Na to pitanje sam znao odgovor pa sam rekao: "Nemam." On je imao dvoje: "Ti ljudi ni ne znaju kako je teško podići dijete, a tuđu djecu šalju u rat. Znaš li ti kroz šta je sve tvoja majka prošla da te podigne?" O tome sam nešto znao - da joj, recimo, nije bilo lako.

Taksista je bio iz Eritreje ili Etiopije (nisam ga pitao), u svakom slučaju iz ratnog područja. Rekao mi je da je bio u ratu i da je vidio strašne stvari i da tako zna da nema ništa što je vrijedno ljudskog života. Ti ljudi - koje, prećutno smo se složili, predstavlja Rumsfeld - ne znaju ništa o vrijednosti ljudskog života, ne cijene ga, njima su ljudi teoretska kategorija itd. Taman sam i ja počeo pjeniti kad smo stigli do željezničke stanice, odmah pored nedraga i tu smo se srdačno oprostili.

Pa sam onda razmišljao: kako to da jedan obični taksista zna ono što gotovo niko u Washingtonu DC ne zna i neće da zna - da rat nije zajebancija ili teoretski problem, da rat neizbježno dovodi do zagađenja ljudskosti čak i kod onih koji se ratu protive, da se, uprkos propagandi i prekrajanju historije, neće zaboraviti ono što je u ratu počinjeno, da zločini uvijek rađaju nove zločine. Sve što treba da se to zna je izvjesna doza ljudskosti, malo sposobnosti sućuti - čega su Rumsfeld i njegovi ahbabi patološki lišeni. Pod povećalom te ljudskosti i sućuti, nekako dostupnom taksisti ali nedostupnom bogobojaznim kongresmenima koji jecaju nad fetusima, jasno je da je Donald Rumsfeld ratni zločinac, da mu je um zločinački i da bi, da je kojim slučajem živio prije šezdesetak godina i zvao se Helmut, bio jedna od zvijezda Nirnberškog procesa.

To što su demokrati pobucali republikance na izborima i to što je Rumsfeld dao ostavku - sve je to lijepo i krasno. Ali Rumsfeldova ostavka je prihvaćena ne zato što se neko konačno pokajao i dosjetio da je on jedan od arhitekata zločinačke ratne strategije koja uključuje Abu Ghraib, Guantanamo Bay i tajne logore u koje CIA smješta američke neprijatelje, niti čak ni to što je aktivno učestvovao u friziranju obavještajnih podataka koje je služilo kao lažna pretpostavka za rat. Po onome što čovjek može pročitati po novinama, Rumsfeld je dao ostavku zato što je on profesionalac koji je profesionalno obavljao svoj posao, ali kad se nisu ukazali željeni rezultati, bilo je vrijeme za smjenu - što je uobičajena praksa u svakoj osrednjoj kapitalističkoj firmi. U Rumsfeldovoj ostavci nema ni sjene pokajanja ili osjećaja odgovornosti za moralnu katastrofu vezanu za irački rat. On je - kao i ostali u američkoj vrhuški - imao dobre, patriotske namjere, samo je malo uprznio izvedbu. Sad će neko drugi da proba, pa ako i on uprzni, nije problem: količina patriotskih profesionalaca je praktično neograničena, kao što je to i količina tuđe djece koja će u tim profesionalnim izvedbama izginuti.

Lijepo je, dakle, što su glasači naružili republikance, njihovo licemjerje i zločinačke sklonosti. Ali, jebemliga, nekako je prekasno - nakon šest godina bušijade, tri godine nakon invazije Iraka, kojoj je prethodila godinica spektakularnog maslanja, nakon neizbrojanih iračkih žrtava i oko tri hiljade američkih, nakon serije katastrofalnih strateških i taktičkih odluka vidljivih u svakodnevnim masakrima u Iraku - dosjetili se glasači da nešto nije u redu. U nekom trenutku u nedavnoj prošlosti, ispalo je da za uspješan rat nisu dovoljne naizgled dobre namjere i tu su se američki patriotski glasači najedili i rekli to historijsko "Ne!". Nakon šest godina, stigao im je rat na kućna vrata, ali ako sve bude išlo kako treba, ako demokrati budu pametni, vratiće se rat tamo daleko, tamo daleko kraj mora i neće nas više previše gnjaviti.

Ono što eritrejsko-etiopski taksista bez sumnje zna, a ja nisam uvjeren da dovoljan broj Amerikanaca zna, to je da je rat rak i da se širi i da proždire američku (a i šire) ljudskost i djecu, da to neće stati zato što je profesionalni Rumsfeld dao ostavku, a Bush priznao da su počinjene izvjesne greške. Za moralno-politički opravak Amerike potrebna je ne samo deramsfeldizacija, nego i debušizacija. Treba neko da bude u stanju da se suoči sa činjenicom da problem sa Guantanamom i Abu Ghraibom i eskadronima smrti u uniformama iračke vojske nije problem profesionalne izvedbe nego problem moralne korumpiranosti čitavog ratnog projekta i - implicitno i očigledno - bušovske Amerike, uključujući i prevrtljive glasače. Taj je problem postao akutan ne kad je broj američkih žrtava prešao granicu prihvatljivog, nego u prvoj minuti planiranja iračke invazije, uz veliku podršku istih onih američkih glasača koji su se netom predomislili. Problem je postao praktično nerješiv kad je američka javnost prihvatila da im šupak kao Rumsfeld šalje djecu u rat, nešto što moj dobri taksista nikad ne bi prihvatio.