Narod koji se bori za svoju slobodu...
 Sjećate li se još one socijalističke, Titove, da nitko ne može pokoriti narod koji se bori za svoju slobodu? Kao i druge dogmatske tvrdnje socijalizma, i ovu smo u svoje vrijeme secirali, analizirali i ironizirali. Naša komotna generacija iz šezdeset i neke na vagu je stavila s jedne strane od vlasti retuširanu bajkovitu patetiku partizanske epopeje, koju nikad nismo shvatili i do kraja prihvatili, jer je socijalistička stvarnost odudarala od nje, a s druge televizijske slike maksimalno opremljene suvremene (američke) vojne sile, sa svim nosačima aviona Šeste flote, top gunovima, satelitima i marincima. Ta je američka sila u svim onim vojnim filmovima djelovala tako sofisticirano i ispravno, čak i kad bi je režiseri ironizirali, da smo lagano izvukli logičan zaključak kako je borbeni moral vjerojatno plus, ali ipak ne znači mnogo u usporedbi sa snagom brojeva. Složili smo dakle s američkom propagandnom porukom: vi ste možda i u pravu, ali ipak se nemojte zajebavati s nama. A Vijetnam i Koreja? Ma dajte, stvarno, da su Ameri stvarno htjeli pobijediti, mogli su. Kolika je Amerika, a koliki Vijetnam - šta bi bilo da su poslali, štajaznam, pet milijuna vojnika tamo? A da su bacili atomsku bombu? Tako smo govorili i vođeni našim mudrim cinizmom prerastali jednu po jednu dogmu socijalističkog samoupravljanja, da bismo konačno odbacili sa sebe prezreni, pohabani ogrtač prevaziđenog društvenog uređenja, maglovito žudeći za idealima demokracije (o kojima je svatko od nas mogao mnogo govoriti, ali malo toga reći). I za stvarima. Poslije smo uživo gledali izravne prijenose Kuvajta, Bosne, Kosova, Afganistana, Iraka i vidjeli krajnje domete moderne, profesionalne vojne sile. Precizni su i efikasni kad bombardiraju, strašni kad demonstriraju silu, puni su love i tehnologije - ali ne mogu uhvatiti bin Ladena. Niti mogu zaustaviti teroriste - samoubojice. Niti pacificirati Irak. I onda vidiš da je Tito ipak bio u pravu - iako nam nije rekao čitavu istinu. Uistinu, nemoguće je pokoriti narod koji se bori za svoju slobodu - ako nema što izgubiti. Usporedimo prilike koje vladaju u SAD i trećem svijetu - najsiromašniji američki Crnac koji se prijavi u vojsku da pobjegne iz geta živi znatno bolje od prosječnog Iračanina ili Palestinca - kojemu je život za američko poimanje upravo nezamislivo jeftin. Da bi se Amerikanci uopće negdje vojno angažirali, potrudit će se osigurati vojnu i logističku nadmoć od 10:1 i unaprijed procijeniti prihvatljive gubitke. Ako se prekorače planirani gubici u ljudstvu, profesionalni vojnici (plaćenici) gube motivaciju, a ako u tehnici, rat se naprosto više ne isplati. To se upravo događa u Iraku - Amerikanci traže način da se elegantno izvuku. Iračani ili Palestinci nemaju kuda - njih nigdje ne čeka mirno susjedstvo, fast food i TV, a najviše što mogu izgubiti je jedva malo više od golog života. Uz odgovarajuću ideološku motivaciju mogu učiniti čuda. Možeš na njih baciti i A - bombu; prije ili kasnije doći će netko da ih osveti. Znate li istinitu priču o Miki Bosnić, šesnaestogodišnjoj Drvarčanki, koja je za vrijeme njemačkog desanta na Drvar 25.05.1944. istrčala iz skupine zarobljenih civila i strgnula prebačenu deku s vizira partizanskog tenka - da bi časak poslije bila ubijena od Nijemaca? Hrabrost koje je pokazala ta djevojka može se usporediti sa samoprijegorom bombaša - samoubojica na iračkim ulicama, bezimenih heroja koje mi često proglašavamo fanaticima i luđacima. Postoji li zaista tolika razlika? Znamo kako je izgledao II. svjetski rat u našim krajevima. Mika Bosnić imala je tri brata i tri sestre. Otac i najmlađa sestra umrli su 1943. od tifusa. Toga 25.05. ubijeni su joj majka i brat, a sestra joj je ranjena. Drugi brat poginut će nekoliko dana kasnije. Brojni Iračani i Palestinci dovedeni su u slično stanje očaja i prkosa. Ali vratimo se na temu. Naravno da su nam partijski ideolozi pričali neku vrstu bajke, ispredajući priču u koju su i sami barem dijelom vjerovali, koja je nama, Jugoslavenima, trebala dati osjećaj važnosti i održati nas skupa. Socijalistički realizam, umjetnički pravac u kojem je ta priča nastala uvijek oslikava do kraja racionalne i logične krajolike jasnih, čistih emocija i čvrstih, jednostavnih moralnih okvira, jer su to krajolici u biti djetinjeg svijeta, neopterećenog sumnjama, umorom, glupošću i inercijom odraslosti - zato je npr. socijalistički realizam dao toliko dobrih djela dječje književnosti. Bajka o pravednom i nepobjedivom narodu, kako smo vidjeli, besmislena je i glupa ako je shvatimo bukvalno, ali njena bit, očišćena od ideološkog šuma, potvrđuje se svakog dana. Uči nas kako nam je najgori neprijatelj defetizam, i kako nema uistinu bezizlazne situacije - vrlo važna pouka u našem društvu estradnih političara i pasivne gomile. Suočeni s lažima i ispraznostima potrošačkog društva za bogate, čiju smo svijetlu stranu gledali toliko dugo da smo zaboravili na onu tamnu, okrećemo se bajkama našeg socijalističkog djetinjstva i otkrivamo kako u njima ima daleko više istine nego što smo mislili. I kao što su dječji psiholozi dekonstruirali "Crvenkapicu", i mi moramo naći načina da ponovno, ovaj put pravilno, iščitamo značenja i poruke nestalog jugoslavenskog socijalističkog društva. Kako naša djeca ne bi ponovila greške nas i naših očeva. Jer mi još uvijek posjedujemo ključ za to. Ali najprije se trebamo pogledati u ogledalo. I to obično, a ne začarano. |
