Dosadno mi je pa si rekoh: idem napisat post!

SOUNDTRACK: Editors --- The Back Room

Ima nešto u The Back Room radi čega ga uvijek radije slušam negoli An End Has A Start. Apsolutno je briljantan, od prve do zadnje sekunde... Fingers In The Factories se neće nikad ponovit.

Ponekad sam previše nostalgična i ponekad mi previše nedostaju neka ne tako davna vremena u kojima bih opet željela živjeti. Ponekad bih voljela da se sve vrati na svoje mjesto, sve, samo da ne ostane ovako raštrkano posvuda kao što je sada. Ali...

Ne živi od prošlosti, ali ne bježi od nje jer ona je dio tebe.

Ja od svoje prošlosti ne mogu pobjeći niti da želim. Ne mogu pobjeći od svih trauma i sjećanja, kada me jednoteisti događaji prate u snovima. Ne mogu pobjeći od onoga što jesam jer me na to podsjeća svakodnevni pogled u ogledalo. Ne mogu jer u očima mnogih vidim ono što bih željela zaboraviti. Kao npr jučer, kada mi je malo falilo da ženu, koju niti ne poznam, pošaljem k vragu.

Kad krene loše, e, onda baš krene...

To mi je prvo rekla kad sam vidjela jednu frendicu jučer. I nisam mogla ništa osim potvrditi to što je ona rekla. Jebeš optimizam, jebeš 'gore glavu', jebeš 'ma proć će to dok se budeš udavala'... jebeš. Ništa neće proć. Ona zna da može računati na mene jer ja ju jako volim i uvijek ću biti uz nju.

Nemojte... nemojte nikad misliti da se nešto uvijek događa drugima, a nikada vama. Nemojte, kada u novinama pročitate da je netko umro u automobilskoj nesreći, ili kada za nekoga koga poznate iz viđenja čujete da mu je član obitelji umro od raka, nemojte misliti da se to nikako ne može dogoditi vama. Događa se i smrt ne bira koga će odnijeti. Budite tolerantni prema svima jer nikad ne znate što se događa, a oni to skrivaju u sebi. Budite podrška drugima.

Nemojte ih ostaviti same kada nakon svih životnih nevolja više ni sami nemaju snage za život i više ne mogu normalno funkcionirati. Pružite im ruku i recite im da ćete uvijek biti uz njih.

Ne ostavljajte ih same i ne smišljajte glupe razloga da to i učinite. Ako ih želite mrtve, dobro, ali takvim osobama najčešće ste najpotrebniji.

Ali čini se kako će se uskoro još jedna takva osoba odlučiti nestati zauvijek.


Ja... ja ne znam kad ćete me ponovno čitati. Za nekoliko dana idem na jedan toliko neiščekivani put da zbilja ne znam zašto uopće i idem jer mi je sve uništeno i prije početka...
Bez ikakve volje spremam stvari i šteta mi je potrošenog novca kada znam da po svoj prilici neću uživat niti ću išta pametno napravit (osim možda pazit na nekoju pijanu budalu i još više si upropastit sve).

Uživat ću još ova tri dana kotkuće, najesti se fine uskrsne hrane (treba napravit zalihu budući da 6 dana, koliko sam na putu, neću jesti ama baš ništa), pročitati knjigu, u subotu uživati u najljepšem mjestu na svijetu da nema nikojeg na kojem bi radije bila - u svom krevetu. Ići malo starcima na živce.

A onda odlučiti. Ostati ili otići?

Sumnje iz prošlog posta ćemo pospremiti negdje daleko u prošlost. Kao da me čuo. Javio mi se. Ne sa puno riječi, ali javio se. I sretna sam. A., volim te.

SOUNDTRACK: Amy MacDonald --- This Is The Life

Ne znam da li to ima ikakve veze sa ičim, ali je li vam se ikad desilo da vam neka pjesma uleti u život baš u onom trenutku koji sama opisuje?

Crkle su mi slušalice od mobitela, izgleda. iPodu je baterija crkla još prije 2 tjedna i nisam se ni potrudila napunit ga. Tako sam eto, morala zvučnik od mobitela prisloniti na uho kako bih, dok hodam kući mračnim ulicama i to u krivom smjeru samo da ne stignem što prije, mogla čuti tu pjesmu koja je tako savršeno uletila u moj život.



Možda se nekad na koji trenutak zavaram, ali znam da već mnogo unatrag nema dana nakon kojeg nisam barem na tren pomislila kako ništa više nema smisla. Kako uopće nemam volje za ičim. I onda... kada se nakon nekoliko propuštenih subota spremim za van i nekim čudom mislim da će biti superzabavno, čak uspijem drito skopirat make-up koji je nosila jedna pjevačica u jednom od svojih spotova, a koji se meni jako dopada, obučem se upravo onako kako ja to volim, a ne onako kako to pravila subotnjih izlazaka nalažu.

I što se dogodi?

Dođem kući taman u vrijeme da gledam Love Actually, čeznutljivo gledam u one tablete protiv bolova na noćnom ormariću i razmišljam da li da ih pokljukam cijelu tablu...

I prisjetim se osobe na koju mi je pogled letio tu cijelu noć i mislim si dal sam ja luda il si ja to samo zamišljam?
I smijem se jer me tako prokleto podsjeća na jednog lika iz moje najnovije priče koju sam počela pisati... I onda se prestrašim jer se još jednom dogodilo, sasvim podsvjesno i bez mojeg znanja, da su mi moje riječi ukazale na moje osjećaje i mislim si da ću, ako tako nastavim, poludit. Mrzim biti tako pronicljiva. I kojagod još riječ postoji za to.

Znate da meni ponekad ne bude gušt čitat neku knjigu ili pogledat neki film jer sam već pogodila kako će završit?
Živcira me to... zato mi nikad nemojte dat fantaziju tipa Tolkien, jer sam odustala od Tada Williamsa već na pola knjige jer mi je već sve bilo jasno. Luda sam, totalno.

I dobro, što se dragog dečkića iz diska tiče... pa, nadam se da ga se više ništa neće ni ticati.


Neki dan sam u polici od radnog stola ugledala ''Čitanku iz stranih književnosti 2'' oliti knjigu koju je još moj dragi otac koristio u srednjoj školi prije 30 godina (inače, knjiga je tiskana 1974. i ima većinu skraćenih književnih dijela od romantizma pa do... 1974.). I idem tako malo redom, listam... i pročitam jednu odličnu pjesmu koja me se itekako dojmila! Ljermontova pjesma za Puškina, ''Pjesnikova smrt''. Nisam baš neki fan romantizma kao književnog pravca (draži su mi realizam i moderna književnost), ali ostatak onih nekoliko pjesama koji se nalaze u čitanci dalo mi je zaključiti da je Ljermontov bog!
(stavljam Ljermontovu zbirku pjesama na popis ljetne literature)

I što još?

Trebala bih ić učiti kemiju, sutra je test, ali tako me je muka i strah od same pomisli da ne želim niti pomisliti na nju... a i kad se sjetim testa koji će znati rješiti 0% populacije razreda ne znam čemu se onda truditi. A jbg.

Ne dajte da vas osjećaji ponesu.

Koliko dugo trebate čekati na jedan mejl da shvatite da on možda nikad neće doći?

SOUNDTRACK: My Chemical Romance --- The Ghost Of You



Znalo se dogoditi da mejl ne stigne danima. Ali ovaj put je drukčije, nekako mi je sve čudno.

Otkad mi je prvi put poslao mejl, nakon što mu se svidio moj potpis na jednom forumu, nismo ih prestali izmjenjivati. Da, bilo je vremena kada smo i ja i on bili lijeni, a opet je bilo vremena kada smo mejlove izmjenjivali dnevno. A sada... Teško mu je. U vojsci je. Vojni rok traje 9 mjeseci u njegovoj zemlji. I razmišljam kako je sve u redu, kako jednostavno nije mogao dospijeti do kompjutora tih zadnjih mjesec dana... ali brine me.
Niti djevojka mu se više ne pojavljuje na msn-u.



Voli Messugah. Ne voli novi Nightwish. Obožava svoju djevojku E.. Obožava svojeg malog brata A.. Šokiran je jer je zbog vojske morao odrezati svu kosu. Rođendan mu je samo dan poslije rođendana moje bake. Voli me nasmijavati. Misli da je Irena iz Vatre najljepša žena na svijetu (uz Vibeke Stene i E.).

Nijedno od nas ne sluša My Chemical Romance, ali oboje volimo The Ghost Of You.

I valjda zato... jer je cijela pjesma takva... sjetila sam je se danas i nisam je prestala slušati. Niti plakati otkad sam prije nekoliko minuta pogledala spot na YouTubeu.

Ali ako je jednostavno zaboravio na mene, neću se ljutiti.

Ne očekujem više ništa od ovog života.
I ovaj post je bio pogreška, ali jbg, moram se negdje izjadat.

Htjela sam napisati post koji dan ranije, ali nikako da nađem normalnu inspiraciju...

SOUNDTRACK: Arctic Monkeys --- Favorite Worst Nightmare

Gledala sam Troju. I svaki put kada gledam taj film uvijek plačem na onom dijelu kad Ahil ubije Hektora pa ga Prijam tu istu noć ide tražiti Hektorovo tijelo. To jednostavno nije fer. Hektor NIJE trebao umrijeti. Obožavam Hektora. I uvijek, uvijek, uvijek ću bit na njegovoj strani ako ikad s ikim budem debatirala o Ilijadi.

Sjećam se prvog razreda, kada smo pisali zadaćnicu i tema je bila o grčkim junacima... I ja sam pisala o Hektoru... možda imam to još negdje... tko zna? Ne mogu nikako naći taj papir... Ali nije bitno, sjećam se da sam pisala o tome kako je Hektor bio pravi grčki junak jer je spremno otišao u borbu iako je znao da ga tamo čeka ništa više osim smrti. Ako zanemarimo tu jednu sitnicu da Hektor nije bio Grk, nego Trojanac, a koju je očito i profesorica previdjela, rekla je, iako joj ja baš nisam najdraža osoba s kojom se ikad susrela (a i obratno), da sam napisala 'jako lijep sastavak'.

I zbog tog sam ponosna na sebe, bar zbog tog, ako ničega drugog.

I ne, Eric Banana tu nema nikakve veze... moš si mislit =P


xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Hm...

Ne znam kako vi, ali ima jedan predmet koji smo osuđeni učiti u školi a koji ja nikako ne mogu smislit. To je kemija. Kada se sjetim pisanja svih onih pustih kemijskih reakcija, pa zatim računanja svih onih kerafeka, množinske koncentracije, molalnosti i čega sve ne, padne mi mrak na oči. Tako sam jučer, iz nekih očito samo Bogu poznatih razloga, išla pisat zadaću iz kemije. Dobro, mislila sam neće do biti loše... sve dok mi je jedan zadatak zadao toliko glavobolje da sam jednog kolegu koji studira kemiju morala ić pitat za pomoć... Jadničak, dok mi je on to sve lijepo objašnjavao, ja sam i dalje po svoje i tek sam kasnije skužila kako treba ić.

Ali nikako da mi ispadne kao u rješenjima. I što se događa sa mnom kada ja nešto uporno i uporno rješavam na milijun načina, a nikako dobit pravo rješenje? Nasekiram se. Paničarim. Plačem.

Jučer je ta panika, pomješana sa svom mojom mržnjom i gađenjem prema kemiji, došla do tih dimenzija da mi je izgleda tlak skočio toliko u visine da mi je počela ići krv iz nosa.

I sad si zamislite želim li ikad više pisat zadaću iz kemije?

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Tko visoko leti, nisko pada.

Nasmijala mi se u facu nakon što sam spomenula tu poslovicu, ali ona zna, isto koliko i ja, da ću biti ja ona koja će se zadnja smijati.

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Uživajte mi!

Otkad se to nečija vrijednost mjeri ljepotom?

SOUNDTRACK: Keane --- We Might As Well Be Strangers



'Pa onda se ubij i pusti nas ostale na miru!'

Privlačim ruku k ustima kako bih zatomila taj zli kašalj koji me muči već danima. Suze dobivaju bitku, ali ja dobivam rat i povlačim ih natrag. Vjetar koji mi je puhao u lice sada je postao toliko nevažan. Zbilja, želi li ona to? Je li ona jedna od onih koja će dići glas i reći što i ostali misle? Da je situacija drugačija ne bih mislila tako, ali sada vidim da je zbilja to mislila.

A zašto ne bi i bilo tako?



Ako kažu da je čovjek sam kovač svoje sreće, ja onda ni ne znam što je to biti kovač. Je li to neko zanimanje ili nešto s čim smo rođeni? Nikada mi neće biti jasno što radim krivo. Trudim se biti dobra osoba, pomagati drugima, i iako sam ponekad sebična, gotovo uvijek sam spremna dati sve. Pa makar i svoj život... samo da bih bila odbačena jednim tako zlobnim komentarom na moje, sada već, dugogodišnje stanje.

Možda nisam najljepša na svijetu zbog toga kakva sam rođena i nagrđena svim životnim nesrećama koje su me zadesile. Možda nemam izgled, ali imam osjećaje.

Ali danas to ništa ne vrijedi. Zato mi je danas lakše okrenuti leđa i ne gledati u njihove oči. Okrenuti se i misliti kako je svijet s te druge strane mnogo ljepši i sunčaniji. I smijem se jer znam da na svijetu imam još 6 milijardi drugih osoba koje su me spremne zavoljeti i voljeti me, pa zašto bih se onda uzrujavala radi njih nekoliko?

I ne, neću se ubit. Neću im pružit to zadovoljstvo.

Zašto je tako mračno vani? Gdje je nestalo sunce?

SOUNDTRACK: Phantom Planet --- California (na repeat)



Nedostaju mi ti zvuci u subotnje jutro. Probudila bih se, skuhala bih kavu i gledala još jednu epizodu O.C.-a, znajući kako se sve bliži kraju. Četvrta sezona je u punom jeku... Koliko još dok kraja? 4 epizode?

I te 4 su prošle.

Sada više nema ništa. Trudila bih se nikako ne propustiti epizodu... Bilo je epizoda kada sam se smijala kao luđakinja na Sethove gluposti, bilo je epizoda kada sam plakala zajedno s njima. Pogotovo u zadnjoj epizodi. Kada sam znala da je sve gotovo.

I sada mi nekada dođe da bih htjela gledati O.C. Imam neke epizode snimljene na kazeti, i to onda kada me ne bi bilo kotkuće pa da ih mogu pogledati drugi dan. Imam epizodu kada su bili Rooney. Imam epizodu kada su bili Killersi. Trebalo bi ih pogledati, prisjetiti se malo...

Nedostaju mi.



xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Nakon promjene moje socijalne situacije, tako su polako i nestale kave poslije škole. Zato sam bila iznenađena kada mi je jedna cura iz razreda, s kojom sam u zadnjih nekoliko tjedana pričala više nego ikada u životu, prišla i pitala me idem li kuda u kafić. I otišle smo, sjele za moj najdraži stol koji je - nekim čudom - bio slobodan.

Obožavam pričati s njom. Dok su sve cure govorile kako bi ju trebalo nekako 'socijalizirati', uvijek sam ja bila jedina koja bi pod odmorom došla do nje i pričala s njom. Volim pričati s njom. Ona nikad nije omalovažavala moje interese kao cure koje sam nekad zvala svojim najboljim prijateljicama.
Nikad nije popljuvala ono što slušam. Uvijek je dijelila moje mišljenje o zgodnim slavnim frajerima. Uvijek bi prihvaćala i smijala se sa mnom o onom što me u tom trenutku zanima.
Ona nikad nije mislila da sam luda i da se pravim jedina pametna jer čitam knjige. I ona ih čita, ona ih voli. Nakon 17 godina svog života napokon imam s nekim pričati o knjigama osim sa mamom.

I lijepo je to.