|
|
Dnevnik.hr
<
lipanj, 2009
>
P
U
S
Č
P
S
N
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (3)
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
hora ruit, venit mors
Tiho pada noć
brzo dolazi ponoć
lagano se bude
da sudbinu nam sude
krv da nam piju
glave na kolac nabiju
djeca noći
sad će doći
šuljaju se u tami
nikad po mraku
nemojte ići sami
jer oni će vas otkriti
i tad spasa više neće biti
kad svoj posao obave
bezglava trupla za sobom ostave
vračaju se tami svojoj
toj crnoj tmini prokletoj
Uhvatiše je u šumi mračnoj
vukoše je po podu kamenom
kao ološ je premlatiše
svom snagom izbičevali
izbatinali je dobro
pljuvali je svi!
na sve načina nju su
svi omalovažavali
robu s nje trgali
kamenjima je gađali
tukli je štapovima
skoro je ne ubiše
i na lomači spališe!
O vještice! O vještice!
prošla su vremena goruča
na svijet se sada
slobodno vrati ti
svoju nauku širi svijetom
jer obilježen je bio tvoj pad
ne trebaš se više bojati lomača
jer iza nas su
vremena goruča...
Jednu većer dvoje najboljih prijatelja odlučilo je izaći vanka i zabaviti se... I cijelu vecer su se oni zabavljali, sve dok jedan od njih nije slučajno na podu našao jedan mali, otrcani konopac... I jako mu se sviđao taj mali konopac i nije ga više htio uopće ispuštati iz ruku, ali i drugom se svidio taj mali konopac pa su ga oni skupa uhvatili i nisu ga više htjeli pustiti. I njima i nije bilo tako loše s tim konopcem, jer svi ostali njihovi prijatelji su se naljutili na njih i oni su ostali sami, sami s konopcem, konopcem kojeg nisu htjeli pustiti. I gdje je išao jedan morao je ici i drugi, i oni su se šetali cijelu vecer i pričali i zabavljali, šetali a kad bi se umorili sjeli bi na klupu i gledali svakakve ljude dok prolaze, mlade i stare, sretne i tužne, ljepe i ružne. I vrlo se sretni bili i uvik bi se smijali smješnim ljudima i njima je bilo zabavno, njihova prjateljica je na njih bila ljuta jer su se jedan dio veceri izdvojili od ostalih prijatelja, pa su se oni naljutili, ali njih dvoje to nije smetalo jer su bili sretni sa svojim konopčićem. Ali su znali da ce kad tad jedan od njih morati pustiti taj mali konopčić, ali jednostavno nisu željeli razmišljati o tome jer ih je to rastuživalo. I uvjek bi jedan drugome govorili da puste konopčić ali ni jedan ni drugi nisu htjeli uraditi to. Ali su se isto nadali da ce kad tad onaj drugi pustit konopac jer uvik je lakše da netko drugi to uradi, ali cijelu vecer nitko ga nije pustio, ali njima to nije smetalo. No došlo je i vrijeme da se pođe kući, i krenuli su oni kući a putem su se nastavili zabavljati kao i dosad, ali konopac nisu puštali, već su ga samo još čvršće stisnuli u šaci. A kad su došli do kuće u kojoj je živio jedan od njih, netko je morao pustiti konopac, ali nisu htjeli, ni jedno ni drugo. I tad je pocelo... prvo su nagovarali jedno drugo da puste, al neuspjesno, pa su onda vec pokušavali istrgati konopac jedno drugom iz ruke, onda su se poceli vrijeđati, pa gurati i postajalo je sve ozbiljnije, ali nitko i dalje nije puštao konopac. I tako su se oni svađali cijelu noć i prolazili su sati i sati naguravanja i pokušavanja da se otme konopac, i tako u nedogled sve dok konačno jedno od njih nije uspjelo išćupati prokleti konopac i otišli svak svojoj kući. Jedno tužno što konopac nije više njegov, a drugo sretno što je konopac kod njega. Ali kad se ovaj kod kojeg je bio konopac ujutro probudio vidio je da konopca nema, i sve je pretražio, cijelu kuću i sve, ali njega jednostavno više nije bilo. Tuga i očaj preplavile su mu cijelo tijelo, i kao što je đavolji konopac zauvijek nestao, tako je i njihovo prijateljstvo zauvijek nestalo...
Močispijanja šalice te kave učinila me užasno ponosnim na samog sebe, ali isto toliko i žalosnog što kave više nema. Zarda plačem nadkavom?? NE... Nikada. U takvom stanju to se nikako nije smijelo dogoditi, a pogotovo ne tu gdje sam. Daleko, daleko je to moralo biti, daleko od očiju javnosti. Tamni svijet močnog Aleksandra i Julija Cezara što vladahu svjetom tim, ali i ovim današnjim, čudesnim. Čudesnim? da, upravo je to riječ koju sam tražio odavno ja. Davno se sjetih riječi male, što prevrnuh i cenat slave moje ili tvoje. A ne ne sigurno ne moje. Za stolom to nije moglo biti moje, moje nikako. I tvoje ne nije smijelo to tada biti. O tužna kišna glisto što ostavila si se samog nasred puta, zašto to uradih u noći ovoj tmurnoj, smušenoj većeri duge zimske i vjetrovite, hladne noći. Balava, slinava, gadljiva, mala gujavica. Baš žao meni nje bude, kad je ugledah tako, na stablu kako visi, visoko iznad tla. Oh, ne! ne, to nije bila onaa! neeee! zašto se to dogodit moralo? zašto? ni sam ne znam, ali gujavica je to trebala znati, o itekako je to trebala znati, ali nije se usudila reći. Nsred pustinje puž gmiže, polako, polako, tiho, tiho, ali deva što dolazila mu je ususret njega vidjela nije, jadan puž biježati je morao, al pre sporo je bio hodao, ta deva zla, znječiti ga je morala. o tužno, tužno je to. što dogodilo se upravo....Zla, okrutna, tamna, bijesna, zloćesta i agresivna... zvališe je Angelusia, duge crne kose i očiju tamnijih od same noći. Hodala bi sama po šumi šireći jezu u sve i svakoga tko bi joj se približio. Ali sada ne pričamo o njoj...
Ispričavam se što ste morali čitati ove gluposti, ali jbg napišem sve što mi bude na pameti pa sam tako i ovo morao napisati...
