Marketing
dva tuceta svježih glistinih jajašaca...
Močispijanja šalice te kave učinila me užasno ponosnim na samog sebe, ali isto toliko i žalosnog što kave više nema. Zarda plačem nadkavom?? NE... Nikada. U takvom stanju to se nikako nije smijelo dogoditi, a pogotovo ne tu gdje sam. Daleko, daleko je to moralo biti, daleko od očiju javnosti. Tamni svijet močnog Aleksandra i Julija Cezara što vladahu svjetom tim, ali i ovim današnjim, čudesnim. Čudesnim? da, upravo je to riječ koju sam tražio odavno ja. Davno se sjetih riječi male, što prevrnuh i cenat slave moje ili tvoje. A ne ne sigurno ne moje. Za stolom to nije moglo biti moje, moje nikako. I tvoje ne nije smijelo to tada biti. O tužna kišna glisto što ostavila si se samog nasred puta, zašto to uradih u noći ovoj tmurnoj, smušenoj većeri duge zimske i vjetrovite, hladne noći. Balava, slinava, gadljiva, mala gujavica. Baš žao meni nje bude, kad je ugledah tako, na stablu kako visi, visoko iznad tla. Oh, ne! ne, to nije bila onaa! neeee! zašto se to dogodit moralo? zašto? ni sam ne znam, ali gujavica je to trebala znati, o itekako je to trebala znati, ali nije se usudila reći. Nsred pustinje puž gmiže, polako, polako, tiho, tiho, ali deva što dolazila mu je ususret njega vidjela nije, jadan puž biježati je morao, al pre sporo je bio hodao, ta deva zla, znječiti ga je morala. o tužno, tužno je to. što dogodilo se upravo....Zla, okrutna, tamna, bijesna, zloćesta i agresivna... zvališe je Angelusia, duge crne kose i očiju tamnijih od same noći. Hodala bi sama po šumi šireći jezu u sve i svakoga tko bi joj se približio. Ali sada ne pričamo o njoj...
Ispričavam se što ste morali čitati ove gluposti, ali jbg napišem sve što mi bude na pameti pa sam tako i ovo morao napisati...
Post je objavljen 05.06.2009. u 00:29 sati.