|
|
Dnevnik.hr
svibanj, 2009
>
P
U
S
Č
P
S
N
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (3)
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
hora ruit, venit mors
Tiho pada noć
brzo dolazi ponoć
lagano se bude
da sudbinu nam sude
krv da nam piju
glave na kolac nabiju
djeca noći
sad će doći
šuljaju se u tami
nikad po mraku
nemojte ići sami
jer oni će vas otkriti
i tad spasa više neće biti
kad svoj posao obave
bezglava trupla za sobom ostave
vračaju se tami svojoj
toj crnoj tmini prokletoj
Uhvatiše je u šumi mračnoj
vukoše je po podu kamenom
kao ološ je premlatiše
svom snagom izbičevali
izbatinali je dobro
pljuvali je svi!
na sve načina nju su
svi omalovažavali
robu s nje trgali
kamenjima je gađali
tukli je štapovima
skoro je ne ubiše
i na lomači spališe!
O vještice! O vještice!
prošla su vremena goruča
na svijet se sada
slobodno vrati ti
svoju nauku širi svijetom
jer obilježen je bio tvoj pad
ne trebaš se više bojati lomača
jer iza nas su
vremena goruča...
Zar nije prekrasno vidjeti ljudsku glavu kako visi sa zahrđale kuke?
Probodena ipod brade, osakaćena, trula. Iz očiju joj crvi vire - hrane se, koža se ljušti, raspada. Na podu ipod glave velika lokva krvi, a na njoj cijeli čopor štakora. Trče amo-tamo, cijuću, grizu se...
Iz usta na glavi izlazi enormni pauk, nogu po nogu izviruje na ožiljcima prekriveno lice. Zahrđala i tupa kuka se ljulja lijevo-desno, škripi, a glava se ljulja zajedno s kukom. U tihoj i tamnoj prostoriji jedini zvuk osim štakora i kuke proizvode kapljice krvi koje se cijede s glave, padaju na tlo, kap po kap, palagano...
Tako lijepi i smirujući zvuk, takav prekrasan smrad truleži, gotovo kao u raju, nalazim se zarobljen u 2 svijeta! U kojem od njih se nalazi moje mijesto? Možda je moje mijesto baš u toj prostoriji s glavom probodenom na kuku i ispunjenom smradom raspadajućeg ljudskog mesa, a možda je to predobro za mene, možda ne zaslužujem da se tu nalazim...
I tada vam dođe da se zapitate postoji li, zapravo je li uopće moguće zamisliti takvo što koje se ni u kozmičkom nezemaljskom i nematerijealnom svijetu nadnaravnog i nepojmljivog ljudskoj psihi ne može pojmiti, a tek u ovom zaostalom pradavnom i primitivnom materijalnom zemaljskom umu i ljudskoj psihi koja zazire od same pomisli ni na pola strašno i užasno kakvo se spominje u kozmičkom beskrajnom pojmu i svijesti. Ludilo koje bi moglo probujati na tu pomisao neću ni spominjati a tek da probamo pojmiti takvo što u naš primitivni zemaljski um?
Zato Vam i neću pokušati odgovoriti na ovo košmarno nadasve nadnaravno postavljeno pitanje, koje ne bi mogli razaznati ni jednim našim ćulima. Ali naravno u cijelom cjelcatom kozmosu moralo je postojati nešto dovoljno kiklopski veliko da pomuti našu ionako zbunjenu pamet u ovom mističnom i vrlo bizarnom razmišljanju. A da li se uopće i moglo nazvati razmišljanjem nakon ove spoznaje?
Održali smo dovoljno bistar um da o tome niti ne raspravljamo. Iako je ljudski um i mašta dovoljno složen da zamisli taj "entitet" jer drugaćije to nemogu opisati i neobjašnjivog podrijetla užasne nepojmljivo gadljive stvari koje i nakon eonima razdoblja neobjašnjivo mogu protresti ljudsku dušu, tijelo smijestiti u umobolnicu, a um doslovno smrskati užasnim tajnama, stvarima starijim od čovjećanstva i nečim što bi svačiji um poremetilo!
Ali bit nije u onoj odurnoj raspadajućoj glavi, već u onome što je tu glavu smjestilo tamo gdje je, u onome što se nalazi oko te glave, u onome što se nalazi oko nas, svuda oko nas, oduvjek, sada i zauvjek...
Dana 22. 2. 2009. godine ustao sam se i znao sam da će taj dan biti posljednji dan mog života. Na brzinu sam se odjenuo, otrčao do očeve drvarnice i uzeo sjekiru. Jutro je bilo još maldo, sunce se tek naziralo na istoku, a u zraku se osijećala gusta magla.
I tako slabašno odijeven, sa sjekirom u ruci odšetao sam se do parka nedaleko od moje kuće. Park je bio pust, a tu i tamo bi naišao kakav stariji gospodin pospano šetajući svog psa. Nastavio sam hodati jer ti ljudi nisu zadovoljavali moje norme. Dugo sam tako šetao kroz sumaglicu i hladan zrak tog - ne sasvim obićnog dana, prolazeći stazama tamnog parka, kraj kojekavih skitnica, pijanaca, beskućnika i ostalih... ali ja sam tražio nekog posebnog na kojemu ću moči zadovoljiti svoje potrebe. I tada sam naišao na mladu djevojku od nekih dvadesetak godina kako sjedi na klupi i čita knjigu. Bila je lijepa, duge plave kose i zelenih očiju, prišao sam joj a ona je samo podigla pogled, pogledala u mene, pa u sjekiru u mojim rukama pa opet u mene i krenula ustati. Tada sam podigao sjekiru visoko u zrak i svom snagom zahamnuo prema njoj, ali prije nego je sjekira pala začuo se jaki, košmarni krik tankog žesnskog glasa koji je odjeknuo cijelim parkom. Glava te djevojke gotovo da se prepolovila , kad sam izvukao sjekiru iz njene lubanje pola mozga palo je na tlo, a druga polovina je visjela da sa sjekire. mahnuo sam par puta da komad mozga otpadne i onda još jednom jako zamahnuo i pogodio ju u vrat - glava se skotrljala na blatnjavo tlo, a krv iz vratnih žila prskala na sve strane. Bio je to neopisiv užitak. Nekoliko trenutaka kasnije odijekivao je zvuk policijske sirene.
Ali kad je policija stigla na klupi užasa ostala je samo lokva krvi, velika lokva žarko crvene mlade krvi...
Več šest dana nisam okusio okus ljudske, pa makar i životinjske krvi. To me izluđuje, noćima ne spavam a danju sam skroz lud. zjenice su mi konstantno bile proširene a usta suha, kao da mjesecima nisam pio. osjećam se jako loše i bezvoljno, najradije bih zaklao bilo koje biće i ispio iz njega sve do posljednje kapi, ali to sad nije bilo moguće, za mene ne ostvarivo...
I tako sam živio 32 dana, bez i jedne kapi krvi, svakim danom mi je bilo sve gore i gore, ali taj blaženi, spasonosni 32. dan kada sam bio na rubu i mislio da sam gotov, na moja vrata pokuca prelijepa, tgodna, mlada dama. čim san je ugledao osjetio sam se preporođenim, oči su mi se zasjajile a osmjeh razvukao preko čitava lica. na pameti mi je bila samo jedna jedina stvar, postao sam vrlo uzbuđen i jedva sam čekao to obaviti. Mladu damu sam pozvao da uđe i ušla je. A ja sam odjurio u sobu i iz ladice izvadio jednu kutijicu. S vrata sam je pozvao da dođe k meni, ali ja nisam više mogao izdržati, čim je napravila jedan korak izvadio sam iz kutijice nož i svom snagom zamahnuo prema njoj. Silina udarca odbacila ju je do zida, a zatim se beživotno srušila na pod sa prekrasnim oštrim nožem u njenom rumenom čelu. I tada sam navalio kao kuga na gubavca, satima sam samo pio i pio sve dok i posljednja kap crvene tekučine nije završila u meni. Osjećao sam se sjajno, božanstveno i opušteno.
Laganim koracima prišao sam naslonjaču, zavalio se u njega, zapalio cigaretu, ispuhao dim i oblizao usne na kojima se još uvijek nalazio okus rajske krvi...
