mačka_u_martama
ponedjeljak, 30.06.2008.
Kad proradi mašta ljudi mogu radit svašta
 Došlo je vrijeme otvaranja brojnih sezonskih poslova, a najtraženija zanimanja u Hrvatskoj su i dalje PRODAVAČI, KUHARI, KONOBARI, KOMERCIJALISTI i PROGRAMERI. Da ste nekom prije desetak godina rekli da zarađujete kao TAJNI KUPAC, vjerojatno bi vas dotični/dotična pomislio da ili zajebavate ili ste pukli. Novi stilovi i uvjeti života donijeli su i neka nova zanimanja. Stara ili nova, najbolje je raditi posao koji volite. Sretni su oni ljudi koji uspiju pretvoriti hobi u profesiju, kao što su dizajneri, izrađivači unikata, proizvođači zdrave hrane, promotori kozmetike… Posao ne smijemo prepuštati slučaju – trebali bi raditi ono u čemu smo najbolji, ono što nas ispunjava, kroz profesiju izraziti vlastitu osobnost. Odlazak na posao ne bi nam smio stvarati grčeve u želucu. Iako su prilike takve kakve jesu – rijetki umjesto trke za novcem slijede svoje ideale – možda se ipak isplati riskirati? Turizam je jedna od djelatnosti koja često donosi nove profile zanimanja, pa tako npr. na Havajima stanovnici zarađuju kao plesači tradicionalnih plesova. U Australiji polugoli starčići šeću i sviraju didgeridoo. U Rimskom Koloseumu posjetitelji mogu vidjeti gladijatore i rimske vojnike. Slične atrakcije mogu se vidjeti i u Puli. U raznim krajevima svijeta postoje različita zanimanja, pa se tako Amerikanci ne mogu načuditi našem DIMNJAČARU. Ni onima koji se hvataju za gumbe u njihovoj blizini. No bizarna zanimanja s vremenom postaju sve uobičajenija… Ima tu zaista svega i svačega. Zašto ne biste postali AGENT ZA OSTVARIVANJE SNOVA? Prvu takvu agenciju otvorio je neki marketinški direktor u Chicagu. Naplaćuje od 150-1000 dolara (pa vi sanjajte!) Mogli biste postati uspješan SKUPLJAČ LOPTICA: Nemojte se plašiti modrica, ne radi se o lopticama koje letaju po teniskim i golf terenima. Treba ih samo održavati. Pretjerano se znojite? Vi ste rođeni SUDAC MIRISA: već u zoru nanesite deodorant kojeg ste dobili na ispitivanje, i testirajte njegovu učinkovitost redovitim smelanjem vlastitog pazuha. Aha! Uvijek sam se pitala zašto reklame kažu «djeluje 24 sata». Strojevi će jednog dana potpuno zamijeniti ljudsku radnu snagu, ali ima jedna sitnica koju strojevi ne mogu obavljati – razbijati jaja! To radi RAZBIJAČ JAJA. Odvaja njegove sastojke za upotrebu u proizvodnji hrane. Njemu srodan je profesionalac koji u transportu napuknutim jajima provjerava sadržaj da ne bi bio pokvaren. Za one jačih živaca i probave preporučam karijeru SKUPLJAČA MOZGOVA. Potrebno je spretno položiti životinju na stol i izvaditi joj mozak…brrrr! Ako ste skloni malim, slatkim, pahuljastim stvorenjima, možete se zaposliti kao ODREĐIVAČ SPOLA. Pregledavat ćete piliće, odrediti im spol i razdvojiti mužjake i ženkice. Možda bi se vaš opsesivno-kompulzivan poremećaj dao unovčiti? Ako ste prilično vješti i vidite smisao u okretanju jastučnica s unutrašnje na vanjsku stranu i uklanjanju i najmanjeg nabora na plahtama, krpama i odjeći, postanite profesionalni ISTJERIVAČ NABORA. Nakon svega ovoga, čini mi se da na svijetu ima posla za sve. Samo je pitanje koliko je tko spreman razbijati predrasude i upustiti se u nešto sasvim novo. Najbolja je ona mudra: Ako u životu ne želiš raditi ništa, zaljubi se u ono što radiš... |
- 22:13 - Komentari (25) - Isprintaj - #
subota, 21.06.2008.
MOZGANJE o MOZGU
 Poboljšava li inteligenciju drkanje po gitari ili nabijanje linije do maksimuma? Je li veći mozak i inteligentniji? Čuju li slipi bolje od onih koji vide? Zanimljive su tajne naših sivih stanica, reka bi mali Poirot i popravio brk. S obzirom da me ovih dana puca «mozganje» – pokušavam svoje kratkoročno pamćenje natirati da postane dugoročno – malo sam istražila nekoliko urbanih legendi o tom Kralju organa. Kad se za nekog kaže da mu «mozak radi ka kompjuter», to nije baš tako. U svakoj stanici odvijaju se kemijske reakcije, a to je nešto skroz drugačije od principa rada kompjutora. Energija potrošena na mozganje je zanemariva, ipak najveći dio odlazi na svakodnevno održavanje sustava. Kompjuterske igrice izoštravaju sposobnost osoba da rade više stvari odjednom. Ovo će vam prodati neki zagriženi Plejstejšnovac. Ipak, istraživanja pokazuju da ljudi koji su skloni istovremeno obavljati više zadataka slabije rade svoj posao, prave više grešaka i čak češće obolijevaju. Osićam se prozvanom… Zijevanje najčešće povezujemo s predavanjima i starcima /pospanošću i dosadom, no u biti ono pomaže buđenju moždanih aktivnosti. Ples razularenih molekula O2u krvi čini nas budnijima. Zašto je zarazno? To je ostalo neobjašnjeno. Uzmimo npr. činjenicu da sam sebe ne moš poškakljati. Kad te doktor pregledava ruku će ti postavit iznad svoje, kako bi onemogućio škakljanje. A mozak tako misli da pokrete izvodiš samo ti. ( Ovo se ne odnosi na ginekologa. :-D ) Pola čovječanstva uvjereno je da koristi tek 10% mozga (čast izuzecima hehe), no u stvarnosti svakodnevno koristimo cili mozak. Također, viruje se da slipci bolje čuju. Nakon testiranja slipih osoba, uočeno je da nisu ništa bolji od ostalih u detektiranju slabih zvukova. No, slipi ipak imaju bolju memoriju. Budući da se ne mogu osloniti na vid, moraju se neprestano oslanjati na sićanje, što izoštrava kapacitet mozga za memoriranje. Tribali ste slušati starce kad su vas tirali u glazbenu školu. Dica koja uče svirati neki glazbeni instrument imaju bolje moždane sposobnosti. Centar za matematiku smješten je u kantunu mozga koji se pri tome naročito aktivira. Veći mozak – veća inteligencija, moš mislit. Onda bi svaki glavati političar bio lumen. Zapravo veličina mozga ne reflektira nečiju inteligenciju. Einsteinov mozak nije bio ništa veći od prosječnog. Ali naš mozgić se stalno obnavlja. Triba ga poticati na to. Najkorisnije je učenje. Da, učenje… ali ne ono dva dana prije ispita. Ahhh… što još reći osim: čovik uči dok je živ! |
- 17:20 - Komentari (22) - Isprintaj - #
petak, 13.06.2008.
Nije lako biti... TRISKAIDEKAFOB
|
Brojčice na ekranu radija pokazuju 00:00 i njena agonija počinje. Zna da u svijetu ima još 20-tak milijuna ljudi koji prolaze isto. Želudac pleše pogo, zubi joj mahnito grickaju nokat na palcu. Njen strah vuče korijene još od davnina. Zamišlja veličanstvenu dvoranu u Valhali. Dvanaest bogova ždere i opija se do besvijesti, a samo Loki nije pozvan. Vidi Hodera, slijepog boga tame, kako pogađa Baldera, boga veselja, strelicom od bijele imele. Vidi kako Balder umire. Djevojka duge, tamne kose prilazi muškarcu. Oboje su goli. Pruža mu crveni plod. Adam zagrize sočnu jabuku i svijet se okreće, okreće… baš kao mračna soba u kojoj se ona sada nalazi. Dvanaest vještica okuplja se oko vatre, pjevaju, plešu, vrište, bacaju se u trans. Ona zna koga čekaju… trinaestog sudionika – samoga Sotonu. U mislima joj se pojavljuje blago muško lice, ali odmah ga zamjenjuje iskrivljeni cerek na licu trinaestog sudionika posljednje večere. Izdajnik, Juda. Isusa su razapeli u petak. Prevrće se po krevetu i osluškuje vlastito disanje. Kako je sve počelo, ne zna ni sama. Oduvijek pazi da ne prođe ispod ljestava. Nosi kristal, donosi joj sreću. Pljuca kad joj crne mačketine stanu na put. Prošlo je sedam godina i završila je zla kob onog razbijenog ogledala. Ne može si pomoći. Zatvorit će se, zaključati, blokirati prozore, zavući se pod plahtu. Neće jesti ni piti – mogla bi se ugušiti. Neće paliti uređaje – mogla bi se zapaliti kakva iskra i buknuti požar. Neće se maknuti iz kreveta – mogla bi zapeti, udariti glavom o zid, pod… i umrijeti. Isključit će telefon i mobitel – ne želi čuti one koji bi joj mogli prenijeti neku lošu vijest. Mora preživjeti taj dan… do sljedećeg puta.  Jeste li znali... Više od 80 posto nebodera u svijetu uopće nema 13-ti kat. Mnoge zračne luke nemaju 13-tu sletnu stazu. U bolnicama i hotelima često ne postoji soba broj 13. U Firenzi, kuće koje se nalaze između kućnih brojeva 12 i 14 označene su brojem 12 i pol. Numerolozi broj 12 smatraju "potpunim" brojem: 12 je mjeseci u godini, 12 znakova zodijaka, 12 bogova na Olimpu, 12 plemena Izraela, 12 apostola… Kad se broju 12 doda 1, narušava se njegova "potpunost", i dobiva se nesavršen broj. Procjenjuje da gospodarstvo svakog petka trinaestog izgubi 800 – 900 milijuna dolara, zbog toga što ljudi izbjegavaju tog dana raditi stvari koje inače rade. Strah od petka 13-og ponekad prerasta u pravu pravcatu - fobiju! Simptomi obuhvaćaju širok spektar stanja, od blage napetosti do pravih napada panike, koji ljude mogu natjerati da promijene dnevni raspored, ili da uopće ne odu na posao. |
- 15:04 - Komentari (17) - Isprintaj - #
nedjelja, 08.06.2008.
U čemu je tajna..?
 Beskrajno naganjanje baluna uskoro će postati dio naše svakodnevice. Naizgled normalni muškići (ali i sve više žena) pretvorit će se u urbane ratnike, koji obojeni ratničkim bojama kliču: GOOOL!!! O nogometu ka globalnom fenomenu kojim će cili misec biti zaluđen Stari kontinent i ostatak svita pišu mnogi, pa da i ja rečen dvi-tri… Uspoređuju ga s dramom koja nosi moralnu pouku, rasplet i kolektivnu katarzu. Ahhh… Prava grčka tragedija! Tajna privlačnosti nogometa… Zašto je baš taj, a ne neki drugi sport, postao «najvažnija sporedna stvar na svitu»? Jesu li stadioni pomalo sveta mista za javne svetkovine, a nogometaši suvremena verzija gladijatora? Jednostavna igra s 14 osnovnih pravila postojala je još u 12. stoljeću, a u 16. cvita u Firenzi. Moderna povijest nogometa traje već 150 godina. Nogomet je sport širokih društvenih slojeva: počeo je u radničkoj klasi, a zadnjih 20-tak godina se stravično komercijalizirao i globalizirao. Ogromnu popularnost nogomet može zahvaliti i medijima: vrlo je pogodan za televizijsko praćenje, a tek koliko se zarađuje se na reklamnim kampanjama! Pročitah da se 2 % BDP-a zemalja EU vrti oko nogometa. Posebnu čaroliju ovoj igri daje mogućnost identifikacije. Gledajući, svi mi «igramo»! ( I to kako, molin lipo) Zato mnogi nesvjesno izvode pokrete driblinga, šuta i sl. Navijačima je glavna moša taj nenadjebivi osjećaj da su dio skupine, a navijanje im dođe ka ispušni ventil za emocije koje svi potiskujemo u svakodnevnom životu. Gadna je stvar neraskidiva veza između navijača i huliganstva. Zdravo navijanje ipak postoji, npr. u Engleskoj. Tamo cile familije bodre ekipu i kada gube. Što je meni najjadnije u svemu tome? U našem društvu spektakala, kapitala, mas-medija došlo je do određene manipulacije, stvaranja «standardnog gledatelja», što se lipo vidi kroz agresivne reklamne kampanje, začinjene nacionalnom histerijom i identifikacijom. Naša draga javna telka otišla je daleko u tim niskim strastima – «Molitva» za reklamu hmeljskog napitka diže mi sve dlake na tilu. Postoji jedna munjena teorija po kojoj je nogomet «društvo u malom», određena metafora našeg društva. Ajmo malo dublje u to – imamo mali broj igrača. Ostali promatraju. A svakoga se može kupiti. SVE se vrti oko LOVE. Etničke i političke pripadnosti su nevažne, osim rijetkih ptičica (Gerrard ili Totti) koji ostaju vjerni svom jatu. I dok oni omamljeni urlaju na friško nabavljen plazma-ekran, mogućnosti su neograničene. Od seksa ništa, 90% muškića bi se odreklo izravnog kontakta kad je na TV-u izravan prijenos. Uređenje tavana, podruma, garaže, obnavljanje robe, tečaj aromaterapije, izlet… Što da još kažem svim anti-nogometašicama? Ako vam ipak dopizdi, sitite se da će Austrijskim i Švicarskim travnjacima trčkarati i neki jako zgodni likovi. (Preporuka: Google - slike - Ljungberg, Ronaldo, Casillas) |
- 19:26 - Komentari (23) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 02.06.2008.
30 U HLADU...
|
Koliko jedna cura triba garderobe za tjedan i po dana? Puuno. Osobito kad se radi o odlasku na jedno tako, pomalo fensi misto, jer Dubrovnik posjećuju sve domaće i strane face. Anina litnja roba uglavnom je od onih supertankih, negužvajućih materijala. Masa kratkih rukava, odrezane rebatinke, crni minjak, nekoliko lepršavih zvonolikih haljinica obrađenih Domestosom u psihodelične uzorke… Ana obožava lito samo zbog toga što more cilo vrime bit u japankama. I skrivat se ispod cvika za sunce. Anin dragi pobrinija se za to da njihov smještaj bude i više nego impresivan. Prekrasna vila na obali, s prekrasnim sobama i prekrasnim pogledom. Njihov apartman dičio se imenom «Afrodita». Druge apartmane također su krasile pločice s imenima grčkih bogova i božica. Vozili su se dovoljno dugo da Ana ispizdi na živce. Ispraznija joj se mp3 player, pa nije mogla slušati voljenu mjuzu. Na radiju su se vrtili dosadni, ljetni pjesmuljci, u kojima je njen dragi očito uživao. Tvrdio je da ga one opuštaju, i baš su idealne za beskonačno dugu, iscrpljujuću vožnju prema jugu Lipe naše. Što se Ane tiče, mogli su isto tako ostat i vozikati po gradu. Slabo je spavala, valjda zbog južine i spoznaje o putovanju. Krenili su u zoru. Ante se razvalija duplim esspresom i žitnim pahuljicama. Ana prije vožnje ne more jesti. U torbu je ubacila jabuku i čokoladicu Twix. A lipe li ceste, majke ti. Ana je samo čekala kad će propasti u provaliju, oće li se neki jebački jeep zabit u njih i koliko brzo može stići Hitna, kad je strefi toplotni udar. Ante je raspalija klimu u autu na minus sto, a vanka su ugibali i cvrčci. Ana je praznila politrenu bocu ledene vode i već joj se počelo pišat. Bit će veselo kad stanu na nekom odmorištu. Antina stara nazivala je u pravilnim vremenskim intervalima od po ure do uru. Ka neka dosadna razrednica, gnjavila ih je ka dicu na ekskurziji. Brinula se jesu li gladni, žedni ili iscrpljeni. U stvari, raspitivala se o Anti. Za Anu nije pitala. Listajuć novine, prvo je gutala one članke koji je zanimaju, a onda sve ostalo. Bilo joj je tako dosadno, pa je počela kalkulirati omjer valuta, čitati o transferima nogometnih klubova i proučavati male oglase. Najviše ima žutila. Tako je saznala sve o novoj dijeti bivše Spajsice, seksualnim navikama ocvalog holivudskog plejboja, i o mogućnosti da Paris Hilton ostane bez svog nasljedstva. U Dubrovnik stiže popularni američki glumac baš ovaj tjedan, kad smo i oni tamo. Baš krasno, ali Ana nema pojma ko je taj lik. Oči su joj suzile od toliko čitanja i proklete klime što joj je puhala direktno u facu. Napokon, ugledala je tabelu s nazivom bajnog odredišta. Viletina okružena gustom primorskom vegetacijom, s žuto-bilim prugastim tendama na svakom balkonu, malim bazenom i velikom terasom za sve goste. Na recepciji su ih dočekali ka lordove. Nabildani ćelavac preuzeo je prtljagu i otvorio im vrata apartmana pomoću kartice, koju je odmah proslijedio Anti. Apartman je bio skoro veći od njihovog stana. Namještaj moderan, jednostavnih linija. Sve u bilom, modrom i tamnoljubičastom. Prekrasan pogled s prostranog balkona. Na komodi mirisne sviće. Na kušinima čokoladice! Ante je odma upalija televiziju i bacio se na krevet, što Anu nekako nije začudilo. Upijala je divotu pogleda s balkona. Obećala je sama sebi – neće se živcirati. Izbacit ću sve negativne misli. Ovo bi tribao biti zasluženi godišnji odmor. Ante je sve isplanirao. Svaku minutu godišnjeg namjeravao je iskoristiti najbolje što može u jednom od najlipših gradova na Jadranu. – Ante, kad ćemo ići na kupanje? Oćemo ujutro ili popodne? – – Ajme, neznam. Moš' ti i bez mene poći. Izgoriti ću odma. – – Ali imam ti ja faktor 30! – – Ma samo ti idi. – Zatekli su se odi u vrime litnjeg festivala, kada dubrovački interijeri i eksterijeri postaju pozornica na kojima vrhunski domaći i inozemni umjetnici izvode scenska i glazbena djela. Razumi Ana to, al' kakvo je to ljetovanje bez mora? Jedva je čekala nestat ispod površine, a ovaj njen niti čuti. Aj neka, pomislila je, sad sam došla u grad povijesti i kulture. Moramo pogledat sve što nam se nudi. Već prvu večer uvjerili su se da noćni život i nije baš neka fora. Radije su ostajali pijuckati na terasi kraj bazena. Na tom istom mistu su i doručkovali, samo bez popratnog sadržaja u vidu divovskih komaraca. – Neš' se ljutit ako odem do Lapada? – – Ma je, zašto? Pa idi, ako ti se ide. – otvarao je malu marmeladu – Ja ionako čekam jedan poziv, ali ne na mob. Spojit će mi ga na telefon u sobi – zagrizao je namazani tost. I što je Ana mogla reći? Nije mu bilo drago što je tila da uopće ne nose mobitele. Još je i ponija laptop s bežičnim internetom. Spremila se za pet minuta. Nabacila je lepršavu suknju do poda i topić s naramenicama, omotala maramu, pokupila cvike i to je to. Potpuno se opustila u razgledavanju suvenirnica, antikviteta, nakita, knjiga… Izgubila se u šarenilu štandova s masom turista istih namjera. Baš joj je odgovaralo biti sama.  Navečer su im se pridružile Antine prijateljice koje su, kakve li slučajnosti, također prvi put ljetovale u Dubrovniku. Kako razumiti visoke cijene? Pokušavaju istirat Čehe, Poljake i Hrvate, stoku sitnog zuba (sitnog džepa) koji eto, ne vežu jahte u pristaništu, nisu stigli cruiserom, i puno im je dati 15 kuna za po litre vode u PET ambalaži. – Kažu da je ovo ljeto turista manje nego lani – kaže Kristina. – Ko to kaže? – pita Ana, jer je šetnja Stradunom postala jedna opasna avantura. Nosila je sandale od kože, koje je tankim nitima vezivale oko listova, ka legionar. Stalno je pazila da u gužvetini ne ostane prignječene noge. Imala je dobro razvijenu strategiju, pošto je na to već navikla u svom gradu. Ali odi je bilo još gore. Na glavnom ulazu stvorio se jebeni čep. Turistička zajednica tamo je postavila zgodne kostimirane zaštitare i hiperaktivne cure s letcima oko kojih se nakrcala masa turića za slikanje. Gomila patuljaka iz Japana i Koreje, lakše ih je priskočit nego zaobići. Ante i Silvija drže se Ane, a Ana grčevito stišće Kristininu nadlakticu. Ona nosi mapu grada. Probijaju se do kamenih skala. – Pazi, skliske su – pokušala je upozorit Silvija, a Ana je već bila u slobodnom padu na dupe. Ante je uspija spasit dragu sramote. – Mogu vas zavarat nasmišene face domaćih ljudi – objašnjavala je Ana – Ali virujte mi, njima je već pun K cile ove gužve. Nemojte ih ništa pitat! Snaći ćemo se kako god znamo. – Ubrzo su ustvrdili da je puno bolje ako ostanu zarobljeni između dvojice debeljuškastih Švaba, nego između jednog debljuškastog Švabe i hrapavog zida. Preživili su i našli se na glavnoj dubrovačkoj ulici. Hrvatskom jeziku ni traga. Još uvik se oko njih čuo njemački, a razdragani Švabe demonstrirali su svoj tradicionalni modni stil. Sandale i bile čarape, nabijene do kolina. Nekoliko bogatunskih Amera čudilo se zašto nisu srušili zidine – pa rat je završio. – Pazi ove vamo – pokaže Ana neke tipove. Hodali su onako ka da imaju metlu u guzici i nešto se žalili svom vodiču na francuskom. – A oni tamo? Gayevi? – – Ne. To su ti Talijani. – Ana je uživala u zvukovima koje su stvarali ulični svirači, stvarno je. Njihove melodije pretapale su se jedna u drugu, pošto su ulični svirači drndali sa samo par metara razmaka. Kakofonija katastrofe. Ali, obećala je sama sebi – neće se živcirati. Izbacit ću sve negativne misli. Ovo bi tribao biti zasluženi godišnji odmor. |
- 21:58 - Komentari (19) - Isprintaj - #
Listopad 2008 (1) Rujan 2008 (3) Kolovoz 2008 (4) Srpanj 2008 (6) Lipanj 2008 (5) Svibanj 2008 (6) Travanj 2008 (2) Ožujak 2008 (1) Veljača 2008 (2) Siječanj 2008 (1) Prosinac 2007 (2) Studeni 2007 (1) Listopad 2007 (2) Rujan 2007 (3) Srpanj 2007 (3) Lipanj 2007 (2) Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
ABOUT
- munjena - - perfekcionist - - tvrdoglava - - umjetnički opaljena - - bajkoljupka - - mali filozof - Pa sad ako vam se čita što ja piskaram... Poznajem samo jednu slobodu, a to je sloboda mišljenja. (A. De Saint-Exupery) Tko tu piskara?  MUSIC:   Korpiklaani Ensiferum Finntroll Sletchvalk Amon Amarth Holy Blood Arkona Eluveitie Turisas Cruachan Elexorien Rhapsody Epica Therion Haggard COF Dimmu Borgir Eternal Tears of sorrow SOAD Iced Earth ROĐENA: Zadar, 1984. HORORRSKOP: DJEVICA HOBI:crtanje pisanje kreiranje robice glazba knjige i stripovi proučavanje filozofije, misticizam, ezoterija šetnjice i kavice  NA PUSTI OTOK PONIJELA BI: knjige i zaštitni faktor 150  A R T W O R K       |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||