mačka_u_martama
ponedjeljak, 25.06.2007.
NAVUČENA NA ČITANJE
|
Najbolja stvar koja se može dogoditi djetetu u četvrtom razredu osnovne škole je da mjesecima grad ostane bez struje. Da, dobro ste me čuli – bez električne energije. Kada svjetlost dana zamijeni mrkla noć, a nema dostupnih blagodati suvremene civilizacije kao što su televizija, video, DVD, kompjuteri, jedino što mu preostaje osim ranijeg lijeganja u krevetić su – knjige! Za vrijeme rata nije bilo čudno kada bi grad ostao bez električne energije danima, pa i tjednima. Kad bi dovršili domaće zadaće, a nije bilo sviranja uzbune za opću opasnost, kratko bi se poigrali na dvorištu, a kad bi sjenke na asfaltu postale izražajnije, sa brojnih prozora začulo bi se kreštanje kojim su nas mamice pozivale kući, na večeru i u krpe. Ali mi smo se sjetili kako izgubiti nekoliko sati u nekim novim, drugačijim, uzbudljivim svjetovima pa smo uronili u knjige. Knjige su bile jedina zabava koja nam je preostala i gubili smo vid pod lelujavom svjetlošću svijeća dok su u pozadini starci slušali domoljubne pjesme i vijesti na krckavim radio-prijemnicima što su funkcionirali na baterije. I tako sam se i ja navukla na čitanje. U početku sam gutala razno razne pustolovne dječje romane, u kojima sam zajedno s pet prijatelja rješavala tajanstvene slučajeve, penjala se na planine, obnavljala stare mlinove i još mnogo toga. Bilo je to ono vrijeme dok sam još donekle vjerovala u Djeda Mraza, danas preimenovanog Djeda Božićnjaka, Malog Isusa, Zubić-vilu…Kad me počeo pucati pubertet, tražila sam nešto više od pukih dječjih avantura, po mogućnosti neku zanimljivu ljubavnu priču ili podvalu starijim, autoritarnijim likovima. Uskoro sam našla beskrajno zadovoljstvo uz Adriana Molea. Nakon njega živjela sam uz djecu s kolodvora Zoo, gimnazijalku, Scarlett O'Hara, Gordanu i brojne ljepotice iz džepnih izdanja ljubavnih romana do kojih sam dolazila na razno razne načine. Mamina frendica bila je jedan od mojih glavnih dilera. Kada bi došla kod mame na kavu s mlijekom u prahu, jer je jedino takvoga bilo, prišla bi mi i u ruke gurnula mali, meko ukoričeni romančić, na srpsko hrvatskom jeziku, da mama ne skuži. Naime, njoj nije bilo baš drago da njena pametna i bistra kćer, buduća intelektualka, gubi vrijeme uz tako trivijalno štivo u kojem se zna da će Rick i Jane živjeti dugo i sretno do kraja svijeta. Bila sam svjesna da je možda u pravu, ali i dalje sam voljela čitati moderne bajke, priče o nesretnim ljubavnicima koji su unatoč brojnim životnim preprekama završavali zajedno, jer me to ispunjavalo nekim lijepim osjećajem, nekom nadom da je ljubav ipak ono što je najvažnije čovjeku, a ne bol i rat što je u to vrijeme harao mojom zemljom. Bila je to moja duševna hrana i nisam je se namjeravala odreći. Slijedile su neke nove faze, kada sam se prebacila na Cornwallicu, Rendellicu i opus Agathe Christie gotovo neutaživom glađu za detektivima, zločinima, obdukcijama i kriminalom u svim oblicima. Bilo je to u skladu s mojom sve mračnijom identifikacijom i prelaskom na darker side. Bilo je tu i nekih spontanih uleta kao što su Waltarijevi briljantni povijesni romani, Kingov repertoar morbidnih priča, Sheldonove inspirirajuće heroine i Robbinsov svijet holivudskog seksa. Ukratko – onako kao što televizomani prate seriju od podne do jedan, film od jedan do tri, pa drugu seriju nakon filma, tako ja čitam knjige – malo jednu, pa malo drugu, pa malo treću. Nikada mi se ne pomiješaju različiti likovi i radnje, svaka priča meni je posebna i neponovljiva. I zato jednostavno NE MOGU razumjeti ljude koji u svom životu nisu pročitali ni jednu jedinu knjigu (osim možda lektire, a to ne računam). Kad bih se našla kao lik u nekom romanu... npr. u nekom ljubavnom romanu, tko zna bi li završio s happy endom... Bila bih gospođica na Titanicu, a on pripadnik treće klase i nikada se ne bi upoznali jer bi nas u tome spriječila ledena santa. Kada bih bila forenzičarka u potrazi za zlokobnim serijskim ubojicom, on bi prije završio kao novi leš na obdukcijskom stolu nego kao moj partner-detektiv iz 15.policijske postaje. Da sam zatočena u visokom tornju negdje u mračnoj, stravičnoj šumi, on bi se izgubio u noj prije nego što bi našao put do tornja. Ne, meni happy endovi nisu suđeni. |
- 10:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #
nedjelja, 17.06.2007.
NA MLADIMA SVIJET OSTAJE
|
Živa na termometru nezustavljivo se penje i penje...a meni tlak sve češće pada. Kljukam se voćem i povrćem, ali isto mi je. Stiže nam još jedno duugo, toplo ljeto, godišnje doba koje me drži u blaženom stanju polusvijesti. I sve je to OK, da nije još ostalo ono neizbježno što me muči, kao i ostalih 160 000 studenata Lijepe naše. Ispiti. Buđenje, kava, druženje s knjigom, ručak, polusatni drijemež, druženje s knjigom, kava, šetnjica, druženje s knjigom. I tako sutra, prekosutra...Zašto se uvijek mora najviše grijati stolac kada je ionako već vruće u sobi? Divim se onima koji navodno mogu učiti i na plaži, koncentrirati se dok oko njih ekipa igra picigin i mali Švabe vrište i zakopavaju se u pijesak. Divim se i onima koji su u fazi ponavljanja i utvrđivanja gradiva. Ja sam kampanjka pa ne znam kako je to. Ali zvuči odlično. Interesantno je kako me baš sada kad moram misliti samo na literaturu pucaju inspiracije. Crta mi se, piše, kreira, prazni ormariće, ladice...mama u čudu utvrđuje da je suđe oprano, stan usisan, pas sit i sretan. Naime, sve drugo mi je zanimljivije od druženja s knjigom. Naravno, tu je i hrpa časopisa koja me mami da im prepustim vođenje mog mozga na pašu, a i komp zove da ga upalim i prosurfam netom... Stvarno me usrećuje već tako mi poznata scena. Obično je to ponedjeljak, pa se vikend tulumarenje ljudima može iščitati s faca. Ispred faksa guraju se, svi s ogromnim glam-naočalama za sunce, gomila studenata, žamor, ka da je postavljen red karpet. Rijetko koja cura jede krafnu/pecivo/slanac jer, naravno, sve su na dijeti prije ljeta. Većina ih nervozno puši i drka po mobitelima, čekajući ispit. Onda se lupkajući potpeticama zapute prema stepenicama što je prizor koji podsijeća na divlju hordu klonova u štiklama. Neke zaista nabadaju ka nosorozi u baletnim papučicama! A tek atmosfera u dvorani. Borba za bolje mjesto-čitaj: zadnji red-gore od utrke paparazza na Paris Hilton. Svi imaju neke papiriće, umanjene skripte, šalabahtere...ako imaš nešto što oni još nisu vidili, odma te napadnu odakle ti to, jesi li iz toga naučila, oćeš li im dati ako ne prođu...neki se drže uzvišeno i samozadovoljni osmjeh im blista na licu, dok pišu svoje ime i prezime na kantunu papira, spremni na akciju zvanu ispit. Drugi čekaju i šute, kao ja. Jedno je sigurno. Ne mogu vam dati pamet, ali mogu diplomu. Pa sad vi nemojte učit! |
- 21:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Listopad 2008 (1) Rujan 2008 (3) Kolovoz 2008 (4) Srpanj 2008 (6) Lipanj 2008 (5) Svibanj 2008 (6) Travanj 2008 (2) Ožujak 2008 (1) Veljača 2008 (2) Siječanj 2008 (1) Prosinac 2007 (2) Studeni 2007 (1) Listopad 2007 (2) Rujan 2007 (3) Srpanj 2007 (3) Lipanj 2007 (2) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
ABOUT
- munjena - - perfekcionist - - tvrdoglava - - umjetnički opaljena - - bajkoljupka - - mali filozof - Pa sad ako vam se čita što ja piskaram... Poznajem samo jednu slobodu, a to je sloboda mišljenja. (A. De Saint-Exupery) Tko tu piskara?  MUSIC:   Korpiklaani Ensiferum Finntroll Sletchvalk Amon Amarth Holy Blood Arkona Eluveitie Turisas Cruachan Elexorien Rhapsody Epica Therion Haggard COF Dimmu Borgir Eternal Tears of sorrow SOAD Iced Earth ROĐENA: Zadar, 1984. HORORRSKOP: DJEVICA HOBI:crtanje pisanje kreiranje robice glazba knjige i stripovi proučavanje filozofije, misticizam, ezoterija šetnjice i kavice  NA PUSTI OTOK PONIJELA BI: knjige i zaštitni faktor 150  A R T W O R K       |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||