moreplanina

četvrtak, 21.11.2024.

Via Adriatica 3 Šegotići-Raša

Nedjelja, buđenje u 5:45. Mičem stopala, ruke, noge, ne osjećam ništa, ništa ne boli. Valjda sam živ?
Nakon jučerašnjih 25 km sasvim se dobro osjećam, ma idem ja i danas.
Ali to je 30 km rolleyes , ma neka je. Luđi sam nego što sam mislio.
Ustajemo svi, radimo kajganu, pečemo jaja na oko,otvara se mesni doručak, reže panceta ,sir, pomidori. Gužva u kuhinji.
Srećom je jučer bila samo jedna butelja Žlahtine. smijeh
Opet lijepim bandažne trake na stopala. Oblačim neke planinarske čarape pa još jedne deblje sportske, preko njih.
Noga u cipeli mi je baš fiksna, valjda je to, to.
Dječja krema, mažem osjetljivo područje med nogami. Djelujem preventivno.
Dakle danas idemo od Šegotića do Raše, ukupno 30 kilometara hoda. Nakon Raše ostaje nam još 16 km do Plomina, ali to drugom zgodom.

Dok se ja pripremam dečki su išli do plaže i napravili par fotki izlazećeg sunca

Radimo tramak sa autima. Kada staza nije kružna potrebno je ići sa dva auta. Najprije smo išli do Raše ostaviti jedan auto pa se vratili do Šegotića na start.
Na startu, kružnom toku je spomen ploča u sjećanje na Proštinsku bunu.
Tekst iz Wikipedije:

"Proštinska buna, pobuna seljaka Proštine protiv fašističkog terora. Započeta na početak veljače 1921., a ugušena 5. travnja 1921. godine. Gotovo se istodobno u susjednoj Labinštini odvijao pokret rudara poznat kao Labinska republika, a oboje su bili pokušaj otpora ugnjetavanoga stanovništva fašističkim paravojnim i paradržavnim grupacijama, koje su nakon talijanske okupacije i Rapallskoga ugovora, uz prešutan pristanak službenih vlasti, terorizirale Hrvate i Slovence te ideološke neistomišljenike u Istri. Radi zastrašivanja pučanstva fašističke su skvadre upadale u istarska sela. Prvi takav pohod u Krnicu i Proštinu poduzele su u noći 2. na 3. veljače 1921., drugi sredinom ožujka, a treći početkom travnja iste godine. Zbog toga su Proštinari odlučili pružiti organizirani otpor. Glavni organizator otpora bio je Ante Ciliga, koji je na Proštini, zajedno s tamošnjim komunistima, osnovao partijsku organizaciju. Postrojbe regularne talijanske vojske i policije s 400-tinjak pripadnika, te sa 100-tinjak članova fašističkih skvadra upale su u proštinska sela 5. travnja 1921. i slomile otpor tamošnjih tristotinjak slabo naoružanih seljaka. Fašisti su spalili selo Šegotiće te još nekoliko kuća u ostalim selima. Od 400 osoba privedenih u puljski istražni zatvor, protiv 12-orice pokrenut je kazneni postupak, ali su odlukom talijanske vlade potpali pod opću političku amnestiju i oslobođeni daljnjega sudskoga progona."

Krećemo i prvo selo su Cveki, a tu je jedan kaktus pronašao očito sasvim lijepo mjesto za život.

Nakon Cveki slijedi selo Cokuni, a tu pronalazimo markaciju rute Camino južna Istra koja jednim dijelom ide paralelno Via Adriaticom.

Nastavljamo prema mjestu Krnica

Na ulazu u Krnicu crkva sv. Roka. Mora da je tu velika fešta za Rokovu 16. kolovoza.

U centru mjesta predivna jesenska dekoracija

Krnica je u povijesti bila jedno od važnijih naselja jer je imala svoju luku, tkz. Krnički porat udaljen dva kilometra. A u rimsko doba bila je na cesti Via Flanatica koja je išla od Pule do Liburnije. Podatak sam izvukao iz Wikipedije i ne znam koje područje smatraju Liburnijom i u kojem povijesnom razdoblju. Danas nekako Liburnijom smatramo dio oko Opatije, a nekada davno, prema nekim izvorima, glavni grad Liburnije bio je Skradin.

U Krnici je i crkva sv. Josipa pored koje isto prolazimo

Put nas vodi dalje prema Raklju šumskim kolnim putem, a uz put ima lijepih maslinika

U ovom mladom masliniku zasada gospodari stoljetni hrast.

Evo nas i u Raklju, rodno mjesto Lidije Percan i Mije Mirkovića (Mate Balote). Ljeti se tu održava Rakljansko kulturno leto koje dovodi mnoge umjetnike i glazbenike. Nisam još bio, ali mislim da je ljeto 2025. g. pravo vrijeme za to.
Tu smo ispred palače Loredan, koja se na žalost ne vidi na fotografiji. Loredan je Mletačka obitelj koja je vladala ovim krajem do sredine 19 stoljeća.

E ovdje mi je u kadar uletjela banana, nije provokacija. Bilo je sasvim slučajno i meni baš simpatično.

Ovdje smo malo odmorili i pojeo sam onu bananu iz kadra.
Nastavljamo dalje šumskim putem prema preko Belavića, Hreljića do sela Puntera.

Usput se naleti i na ovakve krasotice

A i na moderne istarske kažune

Ovdje vrijeme kao da sporije teče ili je možda čak i stalo

Od Puntere se staza spušta do kanala Raše

Ušće Raše, luka Raša i u daljini Trget

Spustili smo se do kanala, a smrdi za poludit

nasipom kanala Raša do Mosta na Raši

pa onda opet drugim nasipom pored kanala koji je ide usporedo sa cestom prema Raši

U daljini ruševina termoelektrane Vlaška koja se vidi sa glavne ceste. Termoelektrana se počinje graditi 1939. g. 1945. g. saveznici je bombardiraju sa 26 bombi. Nakon rata je obnovljena i već 1946 počinje sa radom. Bila je u funkciji do 1976. g. i sada je ništa. Put nas vodi do te termoeletrane pa prema Raši.

nakon 27 kilometara kolegu jedva stižemo kao da ima dinamit u nogama

Evo nas do prvih kuća donje Raše.

Okno nekog malog rudnika

Sada smo već na 29. kilometru. Tabani su super. Bandaže, duple i debele čarape odlična stvar. Međunožje kao u bebe od dječje kreme, odlično.
A treba malo i kukat. Već pet kilometara boli me sve jače i jače lijeva noga sa stražnje strane u predjelu koljena. Ne znam što je dal mišići, tetive ili nešto drugo. A nije ni čudo nakon toliko kilometara

Spuštamo se sa staze prema gradu i nailazimo na rudnik Raša. Rudnik je zatvoren 1966. g.
Talijanske vlasti su za 547 dana od 1936.-1937. sagradili rudarski grad za 2000 ljudi. Za to vrijema sagrađeni su crkva. sv. Barbare, rudarska vjećnica, dom za mladež, škola, dječji vrtić, gradska toplana, pošta, sjedište Fascia (Fašističke stranke), radnički dom i kino, tržnica, vojarna, igrališta i niz trgovina. Raša je fašističkoj vlasti postala svojevrsni uzor i model za urbanističko i arhitektonsko oblikovanje novih naselja, koji je potom našao primjenu u Carboniji, Sabaudiji i drugdje širom Italije.
( podaci preuzeti sa www.istrapedia.hr).

Crkva sv. Barbare zaštitnice rudara

Oborio sam vlastiti rekord prepješačio 30780 metara u jednom danu, Putno računalo kaže 36410 koraka.
Nakon svega osjećam samo umor i da me boli noga. Nema sreće, oduševljenja, ponosa, slave, baš ništa, samo bol i umor.
Trebati će koji dan da se oporavim i da sa jednim vremenskim odmakom sagledam koji smo pothvat napravili, a nije mali, za mene malog čovjeka.