Od mora do planina https://blog.dnevnik.hr/moreplanina
nedjelja, 27.10.2024.
Sa brijega na more
Nakon serije izleta u šume i planine, zaželio sam se malo mora.
Dok još nije jako zahladilo treba iskoristiti i dočekati jutro na sidru.
More je skoro ko uje.
Hitil san Španjolca va more ma nisan niš ćapal. Španjolac vam je tip peškafonda, a ne pravi španjolac.
Da ne bi misleli da hitan judi va more ha, ha.
Zalazak sunca na moru uvijek je romantičan. Ne, ne za romantiku je potrebno dvoje pa bih trebao reći da je predivan.
Zora se budi, a naša velebna planina u oblacima.
Šteta što je oblačno pa se ne vidi izlazak sunca.
Izdali me prijatelji, izdale me žene, ali ipak nisam sam.
Kafe na krmi
subota, 26.10.2024.
Dolomiti 2 - Viel dal Pan
Drugi dan avanture u dolomitima. Danas nam je plan prepješačiti od 12-15 km planinskim masivom prekoputa Marmolade.
Od apartmana u Sottoguda do gondole nam je 20 km.
Jučer smo kasno stigli u apartman, trgovine nisu radile, a ja nemam hrane. Nisam se pripremio misleći lako ću kupiti. Trgovine zatvaraju ranije nego kod nas, a ujutro rade tek od 8h.
U smještaju nas upućuju u malu trgovinu u mjestu koja radi od 7:30, uff eto spasa. Opskrbljujem se sa hranom, vodom i krećemo prema Canazei.
Iz mjesta Canazei dižemo se gondolom do Col di Rosc (2382 m.n.v.), od tuda krećemo "nanoge".
Sa Col di Rosc kuda god pogledaš pruža se predivan pogled
Pogled prema vrhovima Sasso Lungo (3181), Plan del Sass (3054)
pogled prema vrhu Piz Boe (3152)
pogled prema planinskom masivu Marmolade
sjenoviti Trio Fantastico
Kraj Rifugio Belvedere umjetnička instalacija
Rifugio Baita Fredarola (2370)
pogled unazad prema Col di Rosc, Rifugio Belvedere, Rifugio Baita Fredarola
Krajolik je toliko veličanstven i bajkovit da se osjećam kao da smo tri Hobita na veličanstvenom putovanju.
Rifugio Viel dal Pan (2432)
Uskačemo u pomoć i zaljubljenima
Još jedan pogled na Biz Boe u oblacima
Idemo tamo gore Sass Ciapel (2557)
Blizu smo, ali treba nam odmor da se rekuperiramo.
Otvaramo ruksake, vadimo hranu i pijaču.
Nazdravljamo našem pothvatu.
Jedemo i pijemo sa pogledom na Marmoladu.
Marmolada u svim pozama osim erotskim.
Nakon odmora idemo na Sass Ciapel (2557)
Sa vrha je predivan pogled, ali ne možemo vječno ostati gore. Moramo se i spustiti. Spuštanje je prilično strmo,ali ča je to za nas mladiće.
Prošli smo Rifugio Luigi Gorza i gledamo u vrh Mesola (2727), ali se ne odlučujemo popeti. Bilo bi nam previše, a i gore je nešto zahtjevnija ferata sa visećim mostom.
Dobijam žulj na peti, boli me sve više. Srećom kolega ima elastičnu bandažnu traku koju ljepim preko cijele pete i to me spašava. Nastavljam dalje.
Pogled na Mormoladu iz još jednog ugla.
Evo nas i do posljednjeg odmorišta Rifugio Padon.
Tu se vije, između ostalih, i naš barjak. Odlučili smo tu nešto i pojesti za kraj predivnog dana.
Nakon Rifugio Padon počinjemo se spuštati prema jezeru Lago di Fedaia i prijevoju Passo Fedaia gdje kolega odlazi autobusom po auto.
Odlazimo u apartman na zasluženi počinak. Prije počinka malo kulinarskog umjeća i skuhamo paštu sa salsom.
Sutra nas čeka nova avantura.
Otišli smo iz Rijeka sa teperatura blizu 40°C, a ovdje je ujutro 12°C , a preko dana do 25°C, fantazija.
Post pišem kao da se to događa sada, ali bilo je prije 3 mjesca. Gledam fotografije, biram ih za post i divim se, gotovo da ne vjerujem da sam bio tamo.
Ovo je prvi post kojeg pišem sa mora, na sidru.
Jedna panorama za kraj.
" TO BE CONTINUED "
subota, 19.10.2024.
Dolomiti 1 - Cinque Torri
Polovica srpnja, živa na termometru obara rekorde, more toplije nego ikada. Dvojica kolega zovu da idemo u Dolomite. Zašto ne.
Ne znajući, mislim umrijeti ću tamo od vrućine, ali nema veze.
Krećemo iz Rijeke oko 4 h ujutro. Treba stići do destinacije i još cijeli dan hodati. Ja nemam pojma gdje idemo, znam samo da su Dolomiti, Italija. Poput paketa sam.
Dečki su sve isplanirali, organizirali, rezervirali hotel, ne znam što reći. Blago meni.
Avantura će trajati 3 dana sa dva noćenja. Nemam pojma što me čeka.
Prolazimo Cortinu d'Ampezzo, to mi je poznato iz priča skijaša. Vozimo se do prijevoja Passo Falzarego (2117) koji je 17,5 km od Cortine, tu parkiramo i krećemo.
Kod nas nesnosne vrućine, a ovdje divota.
Plan je popeti se na vrh Croda Negra (2518 m.n.v.) zatim na Averau (2648 m.n.v.), prošetati se do Rifugio Nuvolau (2575 m.n.v.) te se spustiti do Cinque Torri.
Prtiš se,
Teško je,
Boli te,
Pomalo te i strah,
Onda se obrneš i
Kakova divota.
Lepo je da ti je žal umret.
Evo nas na vrhu Croda Negra (2518 m.n.v.)
Pogleda prema Cinque Torri i desno na Averau (2648 m.n.v.) našu sljedeću destinaciju
Gužva na ferati za Averau. Ovo mi je prva ferata u životu. Navlačenje opreme na sebe. Ne znam gdje ide ruka, a gdje noga. Ajde kacigu sam znao gdje staviti.
Bilo mi je malo nelagodno u početku, ali kada sam krenuo bilo je fora. Svaki početak je težak.
Ferata je mjesto za penjanje koje zbog sigurnosnih razloga i pomoći ima sajlu koju drže klinovi. Ima raznih težina ferate. Od opreme je potreban penjački sigurnosni pojas, kaciga i rukavice su poželjne.
Pogled na Cinque Torri sa Averau.
Rifugio Nuvolau (2575 m.n.v.)
Kolone ljudi idu gore.
Ovaj Averau izgleda kolosalno.
Ne mogu vjerovati da smo bili na njemu.
Spuštamo se sa Nuvolau prema Cinque Torri
Cinque Torri oli ti pet tornjeva.
Za vrijeme prvog svjetskog rata tu je bila talijanska linija obrane pa su napravili muzej na otvorenom.
" Od samog početka Prvog svjetskog rata, kada je talijanska vojska napredovala prema Val Badiji duž Velike ceste Dolomita od Cortine do prijevoja Falzarego, strateška važnost područja 5 Torri odmah je postala jasna.
Talijanska vojska zauzela je položaje u području 5 Torri početkom lipnja 1915.; trupe su bile smještene u rupama iskopanim ispod stjenovitih zidova ili gdje god je bilo moguće naći zaklon.
Odmah je započeo naporan i težak rad; izgrađeni su rovovi i položaji, postavljene telefonske linije i terenski telegraf, skladišta za hranu i streljivo, skloništa za životinje i staje.
Ovdje je bilo postavljeno sjedište talijanske planinske artiljerijske skupine; ogromni mornarički topovi, koji su mogli ispaljivati granate promjera 30 cm."
izvor podatka https://cortinadelicious.it/EN/p53-The-5-Torri-Front
Mjesto za okrijepu. Cijene su, rekao bih, sasvim normalne.
Koma sam, a treba doći još i do auta.
Još jedan pogled, na odlasku, prema tornjevima i spuštanje do auta.
Prošli smo 20 dugih kilometara, za poludit.
U početku sam se divio ljepoti Dolomita, a sada mi nije ništa lijepo i nije mi ni do čega.
Jedva čekam doći do auta i obuti japanke.
Noćimo u mjestu Sottoguda, cca 5 km istočno od Marmolade i 25 km od prijevoja Passo Falzarego. Apartmani Sol&Nef.
Sutra nova avantura, Viel Dal Pan.
TO BE CONTINUED
nedjelja, 13.10.2024.
Perun
Jučer je pao izbor na vrh Perun (880 m.n.v.) ponad Mošćenica na planini Učki. Dan je predivan, sunčan topao, cijeli dan u kratkim rukavima.
Zašto Perun? Zato jer smo 21.rujna bili na "Perunovim danima" festivalu starih zanata. Tom prilikom smo hodali od Mošćeničke Drage do Trebišća, ali nismo bili na Perunu. Mitska priča i predstava o Perunu su me toga dana zaintrigrirali i morao sam se uzverati gore dok mi taj doživljaj performansa i predstave ne izblijedi.
Auto parkiramo 100 m prije Mošćenica i krećemo prema Mošćenicama,
zatim Malinarskim putem prema Trebišćima.
Zač Malinarski put? Zato aš je va Trebišćima malin na vodu (vodeni mlin).
Pogled na Mošćenice i Mošćeničku Dragu sa Malinarskog puta teško je opisati riječima, treba to doživjeti.
Na putu ima nekoliko malih kapelica.
Nakon jednog zavoja odjednom primorska vegetacija prelazi u kontinentalnu, šumu bukve
Evo nas u zaseoku Trebišća. Smještena su duboko u kanjonu, okružena gustom šumom. Pored teče potok i stvara slapove.
Zimi, nekoliko mjeseci ovdje uopće ne dopiru sunčeve zrake.
Ovo je mitsko mjesto pa je obnovljena starina prenamjenjena u muzej slavenske mitologije.
Fotografija sa "Perunovih dana" 21. rujna 2024.
Malin
Mlin iznutra, fotografiran na "Perunovim danima" 21. rujna 2024.
Marun
U Trebišćima je dječji park koji je probudio dijete u meni pa sam se malo poigrao.
Od Trebišća do Peruna nastavljamo mitsko-povijesnom stazom.
Dio staze do Potrebišća je strm i malo naporniji. I obrve mi se znoje.
Kakvi to mitovi? U ovom postu ću vam ukratko pokušati dati neke odgovore.
Vrh Perun je dobio ime po staroslavenskom vrhovnom bogu Perunu. Stari slaveni, zapravo Hrvati, kada su došli na ova područja zatekli su romanizirane Liburne, koji su već bili na kršćanstvu.
Naravno Slaveni nisu odmah prihvatili kršćanstvo već su imali svoja vjerovanja i bogove. Sa vremenom Slaveni su se asimilirali ( možda i pobili Liburne) i prihvatili kršćanstvo, ali je slavenski jezik ostao do dana današnjeg.
Iz toga doba postoje priče, mitovi i legende.
Perun vrhovni bog, bog neba i vatre, gromovnik ( upravlja gromom i munjom), bog ratnika.
Veles bog vode, zemlje, podzemlja, najljuči protivnik Peruna. Nihova borba neprestano utječe na živote ljudi, izmjene dana i noći, izmjene godišnjih doba.
Veles mjenja obličja pa je ponekad u obliku zmije, ponekad zmaja, sa rogovima i dugom bradom
Veles u muzeju (fotografirano 21. rujna)
Mokoš boginja plodnosti, zaštitnica žena, majka, Perunova supruga, ljubavnica, preljubnica. Stvara ravnotežu između Peruna i Velesa, a ujedno razlog svađa i borbi između njih.
Prema vjerovanju svake noći, kada je sunce zašlo ka podzemlju, Mokoš je odlazila Velesu i bila njegova ljubavnica. Isto bi tako šest mjeseci u godini odlazila Velesu u kraljevstvo mrtvih što je utjecalo na (simboliziralo) izmjenu godišnjih doba.
Na Perunovim danima smo prisustvovali sadnji sadnice hrasta. Hrast u staroslavenskim vjerovanjima predstavlja sveto drvo.
Izgleda da se primilo i lijepo su ga zagradili.
Hrast prolazi cijelim muzejom.
Suhozid u obliku zmije, koja predstavlja Velesa
Na stazi prema Perunu su kamene ploče koje pričaju priču. Ova govori o zmiji (Velesu) koju će Perun poraziti.
Na stazi od Trebišća do Peruna na zaravni smjestilo se napušteno selo Potrebišće. Okruženo livadama, pašnjacima, a možda su nekada bila polja i žitnice.
Da li su tu ljudi živjeli samo ljeti ili tijekom cijele godine, tko će to znati?
Riješili smo i zagonetku veleh dreki po putu
Suhi Vrh (1335 m.n.v.) prema slavenskoj mitologiji rezervirano samo za bogove. Gore nisu smjeli ići ljudi.
Pred vrhom drveni totem, a predstavlja boga Peruna
Evo nas na vrhu
Vrh je šumovit pa se sa njega pruža pogled samo prema Istri. Vide se vrhovi Sisol (834), Brgud (906), Balin (887)
U povratku, zbog guste šume, nema puno mjesta sa lijepim vidikom, ali ipak evo jedno.
Pogled na Cres, Lošinj, Osoršćicu, a vide se Krk, Plavnik, Velebit.
U zaseoku Marići lijepo obnovljena mala crkvica sa vanjskim oltarom.
Stazom se prođe i pokraj Kapele sv. Križa i kalvarijom
Povratak u Mošćenice.
Cijelim putem vrlo lijepa staza, nije teška. Putem se nešto i nauči, potakne na razmišljanje ili na Googlanje.
Lijepo provedenih 5-6 sati.
ponedjeljak, 07.10.2024.
Povratak
Moje prvo planinarenje u životu bilo je upravo na ovu planinu. Bilo je to prije mnogo ljeta, u drugom ili trećem razredu osnovne škole.
Duboko mi se urezalo u pamćenje pa se planinarskog doma, penjanja na vrh te pogleda sa vrha prema domu sjećam kao da je bilo jučer.
I evo me opet, vratio sam se ljepotama Risnjaka.
Izabrali smo ovu nedjelju jer je po prognozi vedra i sunčana. Krećemo iz Rijeke i gledamo kako se nad Gorski kotar nadvila kapa oblaka, ali idemo kad smo već odlučili. Možda se razvedri tijekom dana.
Starom cestom smo se uputili prema Gornjem Jelenju, skrenuli za Crni Lug te u Crnom Lugu lijevo prema nacionalnom parku Risnjak. U Beloj Vodici je uprava nacionalnog parka i odlučili smo se da idemo Horvatovom stazom, a ona upravo kreće od tuda.
Horvatova staza dobila je ime po hrvatskom botaničaru Ivi Horvatu, na čiji je prijedlog Risnjak proglašen nacionalnim parkom 1953. g.
Duga je navodno 8850 m, sa visinskom razlikom od 738 m. Vratiti ćemo se stazom preko Markovog brloga koja je duga 8950 m.
Suvenirnica na početku staze koja još ne radi jer je 8:30.
Lagano rosi, ali odlučno krećemo. Pitam kolegu je li ponio zviždaljku za medvjede.
Na početku je lijepa šumska cesta a kasnije prelazi u pravi planinarski put.
Nakon par kilometara dolazi se do Vučje jame.
Velika je vlaga, vjerojatno 100%. Praktički smo u oblaku, u onom istom kojeg smo vidjeli iz Rijeke.
Sve je mokro, a najviše ja. Obukao sam hlače još iz vojske, čisti pamuk i odlično upija vodu.
Hodam prvi, sa svakog lista pokupim vodu, sa svake grane paučinu. Gledam iza kolegu, suh, bez paučine na licu. Blago se njemu.
Pita me:" Hoćeš da ja idem prvi", kažem " Ne treba, mogu ja" Baš sam bedak.
Evo nas pred Schlosserovim domom, nažalost dom je zatvoren. Zapravo je sramota da je dom u nacionalnom parku zatvoren, a ima dosta posjetitelja. Navodno je devastiran.
Dom je nazvan po dr. Josipu Schlosseru Klekovskom koji je bio prvi predsjednik Hrvatskog planinarskog društva (1874).
Nakon malo odmora i fotkanja pred domom upućujemo se na sam vrh Risnjaka (1528 m.n.v.).
Počelo je puhati, rosi kišica, hladno je. Oblačim vjetrovku i krećem.
Put do vrha je mokar, blatnjav, sklizav. Trebam visoko dizati noge, a ne mogu jer su hlače mokre. Toliko su teške od vode da mi padaju.
Evo nas na vrhu, ali ništa se ne vidi, u oblaku smo. Inače sa vrha je prekrasan pogled na dom, ali ne i danas.
Vadimo sendviče, banane, kekse. Napokon je i to došlo na red. Kolega od samog polaska sanja sendvič sa mortadelom u ruksaku. Stalno govori kako mu miriše mortadela.
Kažem mu:" Nemoj misliti na mortadelu"
I evo ga napokon žvače taj dugo sanjani sendvič. Na kraju je pojeo sva tri, nije mogao odoliti.
Pogled na dom na povratku sa vrha
Krećemo nazad i bacamo pogled na dom.
Na putu srećemo drvene toteme sa zapisima. Ima više ovakvih totema od Vilja do doma i na svakom je zapisan dio ljubavne priče.
Priča je najvjerojatnije goranska legenda koju je Mladen Kušec u knjizi Goranove priče i zapisao, a ja vam je prenosim ovdje.
Priča je nastala u davno doba kada su vile i ljudi zajedno živjeli, a ide ovako.
„Vile su se zvale Goranke, a selo u kojem su živjele Vilje. Osim u svojem ljupkom Vilju, vile su se voljele
zabavljati u Viljskoj ponikvi, sočnoj dolini punoj cvijeća, a posebna radost bila im je popeti se na Viljsku
stijenu i odatle gledati svu ljepotu prirode koju je Bog obilno podario ovome kraju. S Viljskih stijena
vidjelo se na sve strane, ali najvažnije i najzanimljivije bilo je ispod Snježnika gledati Srebrna
vrata. Prema vilinskoj legendi kroz Srebrna vrata doći će u ovaj kraj najveća ljubav.
Doći će mladić koji će se zaljubiti u vilu, a ona u njega.
I samo ime Srebrna vrata bilo je zanimljivo, a priča o tome da će kroz ta vrata doći ljubav, bila je posebna.
Vilama je zabranjeno zaljubiti se u čovjeka, a ako se to dogodi, kazna je strašna. Vile moraju otići u
progonstvo i ne mogu sačuvati vilinska svojstva. Unatoč tomu vile su dolazile na Vilinske stijene
i kriomice gledale hoće li se taj mladić zaljubiti baš u njih. Nadale su se da će upravo one naći tu
veliku ljubav. Prolazilo je vrijeme i sve što se događalo kod Srebrnih vrata i oko njih bilo je
manje-više uobičajeno i vile i bilje i životinje živjeli su, reklo bi se, mirno.
A onda, tko zna odakle, privučeni ljepotom šuma i livada, u taj gotovo zaboravljeni
raj na zemlji došli su ljudi. Prvo su se čudom čudili da takva ljepota postoji na
kugli zemaljskoj, a kad su shvatili da im taj kraj u svako doba godine nudi svoju
ljepotu i svoje plodove, odlučili su tu zauvijek ostati. Možda zbog planina, možda
zbog vila Goranki, kraj su nazvali Gorski kotar, stanovnike Gorani, a stanovnice
Goranke, imenom vila, jer su bile jednako lijepe.
Došljaci su bili vrijedni i pošteni ljudi, pa su zvijeri, ptice, ribe, šume i livade, cijeli
taj kraj, čak i njegove vile, osjetili sreću i zadovoljst vo što su zauvijek ostali.
Dugo se ništa posebno nije događalo. Ljudi su radili, gradili, putovali, ženili se,
rađala su se djeca. Za to vrijeme mnogo je putnika prošlo kroz Srebrna vrata, a
proročanst vo o velikoj ljubavi nije se ispunilo. Onda je jednoga dana pred Srebrna
vrata došao mladi pastir. Želio je stado odvesti na planinu punu sočnih pašnjaka.
Dok je prolazio kroz Srebrna vrata, ugledao je neobične stijene koje kao da su ga
dozivale da ih posjeti. Pastiru koji je cijeli život provodio u prirodi, ovaj se zov
učinio posebnim. Jer nikada do sada u sebi nije osjetio takav poziv. Dugo je odolijevao,
ali nešto ga je snažno vuklo prema stijenama. Njegovo je srce iz dana u dan
bilo sve uznemirenije. Da zatomi poziv, zabavljao se tako da je prema drveću dijelio
imena šumama i šumarcima. I uskoro taj kraj ljudi su zvali kako ga je mladić nazvao:
Jelvina, Leska, Tisovac, Bukov vrh, Smrekovac, Javorov vrh.
I tako je prolazilo vrijeme. Jednoga dana pastir nije odolio pozivu.
Na Vilinskim stijenama ugledao je vilu. Igrala se s oblacima.
Onog trenutka kad je ugledala pastira, zaljubila se u njega.
Iako je znala da je ljubav prema čovjeku u svijetu vila najveći grijeh, ljubav joj se
dogodila. Tog trenutka i mladić se zaljubio u nju. Vila glavarica, koja je sve to vidjela,
uzme čarobni štapić odluke i zaljubljenu vilu pret vori u zvijer koja do tada nije postojala u
Gorskom kotaru. Učini je risom, divljom mačkom, a njezino srce začara da se više nikada
ne može zaljubiti i protjera je u gorske šume.
Gledajući što se događa, kako vila glavarica kažnjava njegovu ljubav, mladić,
ispunjen ljubavlju, pretvori se i sam u risa.
Kad su to vidjela druga šumska bića, sva su se odmaknula od njih. Nemajući prijatelja,
znajući da više nikada nikoga ne mogu voljeti, dvije divlje mačke zagrljene
zauvijek odoše u planinu u kojoj, sami sebi dovoljni, i danas zajedno žive. Za
sjećanje na njihovu vječnu ljubav, Gorani planinu, njihov dom, prozvaše Risnjak.
Njihova neizmjerna, ali nedopuštena ljubav sačuvala se u vjerovanjima do dana
današnjeg. Zbog divlje, nedirnute ljepote i divljine, zbog davno zabranjene ljubavi,
želeći da se prava ljubav i ljepota zauvijek sačuvaju, planinu Risnjak ljudi proglasiše
Nacionalnim parkom prirode. Risovi tu i danas žive uvijek u paru. I u najtamnijoj
šumi rijetko ćete ih sresti, uostalom kao i pravu ljubav.“
Mladen Kušec
Možete ići stazom od Vilja do Risnjaka i sami pročitati priču sa totema, ako meni ne vjerujete.
Napokon se počelo vedriti i probijati sunce
Evo nas i kod Medvjeđih vrata
Tu se čak pruža pogled na more
Skrećemo lijevo i opet ulazimo gustu goransku šumu te nestaje sunca.
Prolazimo pored Markovog brloga. Marko nije medvjed kao što sam ja mislio, nego je čovjek Marko Turk.
On je kao pustinjak živio u ovoj šumi i ovdje imao kolibu (brlog). Piše da je pripitomio medvjeda.
Ostatak priče morati ćete sami pročitati sa ploče kraj Markovog brloga.
Putem prolazimo i poučnom stazom Leska i nakon 7 sati stižemo do mjesta od kuda smo krenuli.
Kolega je na kraju malo razočaran jer je mislio da će šuma biti u jesenjskim bojama pa kaže da se moramo vratiti za 15 dana.
Tko zna možda se i vratimo.
Oznake: vruća
srijeda, 02.10.2024.
Triglav
Triglav, ali nije baš Triglav već neki drugi vrhovi u Triglavskom narodnom parku.
Izazovno, naporno, teško, opasno.
Bio je početak rujna ove godine i dobio sam poziv od kolege da se pridružim trojici planinara u avanturi po Triglavu.
Od Mojstrane smo se uputili prema Zgornjoj Radovni te malo prije mjesta ostavili auto uz cestu i započeli dvodnevnu avanturu.
Entuzijastičan početak avanture
Prvih 4,8 km lagana je šetnica kroz šumu, a onda počinju znoj i patnja. Sljedećih 4,6 km napravi se, meni do tada, nevjerojatni uspon od 1440 m visinske razlike.
Pogled na dolinu od kuda smo krenuli.
Prvi nam je cilj popeti se na Spodnju Vrbanovu špicu pa grebenom preko tri vrha doći do konačnog cilja Visoke Vrbanove špice. Uspon je težak, dio ideš na sve četri, dio je ferata. Moram paziti gdje stajem, jer ako napravim odron ugroziti ću kolege koji su ispod mene. Na vrhu ćemo malo odmoriti, pojesti sendvič, popiti pivu i zaboraviti na svu patnju koju smo prošli do vrha. Kako se približavamo vrhu u daljini se čuje grmljavina, nakupljaju se oblaci, grmljavina je sve bliže. Kolega mi ozbiljnim glasom govori da ne bi bilo pametno ostati na vrhu i odmoriti već čim prije pobjeći sa vrha. "Mnogi su poginuli od groma u ovim planinama" kaže on. Mislim se ništa od mog sednviča i pive.
Osvajamo prvi vrh Spodnju Vrbanovu špicu (2294 m.n.v.), nema zaustavljanja, nastavljamo dalje po grebenu. Spuštaš se, pa dižeš, pa opet spuštaš pa opet dižeš, nikako doći do h....e Visoke Vrbanove špice.
Kaže kolega evo nas izgleda na vrhu, napokon. Dođemo mi na taj vrh, a ono
Vrh opet u daljini.
U sredini Visoka Vrbanova špica (2410 m.n.v.), lijevo Dom Valentina Staniča, desno Triglav (2864 m.n.v.) u oblacima.
Evo nas napokon na vrhu, kažem: "samo se vi slikajte ja odoh pojest i popit". Spustim se 100m od vrha, nađem neku travicu, sjednem, izvadim sendvič, otvorim pivu, uživam.
Sendvič na pola, piva na pola, sad je najljepše. Osjetim kap na licu, pa nećeš valjda, osjetim i drugu. Ubrzam, žvačem, počinje kiša. Uspijem pojesti, piva na pola, oblačim kabanicu, krećem prema domu.
Vidim kolege stižu i zajedno se spuštamo, ja sa pola pive u ruci. Počinje tuča, temperatura naglo pada, piva još u ruci, zebu me prsti. Ili prsti ili piva i prolijem ja tu moju pivu koju sam cijeli dan željno priželjkivao.
Stižemo do doma, mokri, promrzli.
E sad se mislim "da mi je ovo prvo planinarenje bilo bi mi i zadnje"
Drugi dan dvojica kolega prije zore penju se na Begunjski vrh ( 30 min od doma) da bi dočekali svitanje.
Svitanje
Dom Valentina Staniča i Rjavina (2532 m.n.v.) u pozadini, naš cilj drugoga dana.
Jedna anegdota, ali je neću ispričati do kraja. U domu nije radio wc, bio je samo poljski. Uđem ja u taj wc, lijepo, sve od drva, dignem dasku, a ono jao. Istežem vrat, kao labud, prema vani, hvatam zrak da ne padnem u nesvjest...
Taj dan krenuo sam sa ekipom, ali koljeno je popustilo i odlučio sam se odvojiti od njih i krenuti sam u dolinu. Ako koljeno otkaže tko će me skinuti sa planine, bolje je da polako krenem sam. Neću se valjda izgubiti.
Spuštam se ja sam niz planinu, vidim neki mali dreki. Mislim se, bezbrižno, to je od divokoze. Kada sam naišao na veliki drek, jbt ovo je od medvjeda 
˛. Nije mi bilo lako.
Spuštanje je bilo beskrajno, nikad kraja. 16 km spuštanja, 1600 m visinske razlike od vrha do dna. Zaradio sam žuljeve na obije pete. U subotu ih idem probiti do Hahlića. Pametniji popušta pa neka boli.
Najgore mi je bilo proći kroz krdo krava. Gledam ja njih, gledaju oni mene, a rogovi veliki. Tražim pogledom bika, gledam imam li štogod crveno, gaće se tresu. Ufff, hodam, mislim hoću li potrčati, hoće li one zamnom? Uspio sam, YES.
Samo ljubav.
VRATITI ĆU SE!
utorak, 01.10.2024.
Tri ulike
Prije dvije godine među kolegama se rodila ideja da na posao idemo jednim autom umjesto da svatko ide sa svojim.
Realizirali smo ideju, u početku smo čak išli sa dva auta, ali je to kratko trajalo.
Vrlo skoro smo spali na jedan i nas četvero.
Ljudi jednostavno ne vole kompromise, a vole komoditet pa nakon par mjeseci više se ni nas četvero nije mogli dogovoriti.
Jedno jutro dok smo se tako vozili i zafrkavali, nešto sam spominjao svoje tri masline i rekoh: "Sutra ću napisati pjesmu o njima"
Na kraju sam stvarno napisao i to dvije.
Tri ulike
Tri ulike va mojen đardinu,
kot tvoji vlasi na kušinu.
To sveto drevo ko mir i veru mi daje,
kot tvoje oči kad gjedaju vame.
Tri ulike
Jedna je Oblica, druga Drobnica, a treća Istarska belica.
Oblica je 40 let skrušeno rasla i ploda ni dala.
Ovo leto prvi put je rodila i na mojga didu me spametila.
A Drobnica, budulka prava, po njezinu, drobni plodi je dala.
Istarska belica jušto kot istarska divojka,
lepeh oblina i bogatega roda.
| < | listopad, 2024 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Prosinac 2024 (1)
Studeni 2024 (5)
Listopad 2024 (7)
Rujan 2024 (2)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv