Od mora do planina https://blog.dnevnik.hr/moreplanina

ponedjeljak, 07.10.2024.

Povratak

Moje prvo planinarenje u životu bilo je upravo na ovu planinu. Bilo je to prije mnogo ljeta, u drugom ili trećem razredu osnovne škole.
Duboko mi se urezalo u pamćenje pa se planinarskog doma, penjanja na vrh te pogleda sa vrha prema domu sjećam kao da je bilo jučer.
I evo me opet, vratio sam se ljepotama Risnjaka.

Izabrali smo ovu nedjelju jer je po prognozi vedra i sunčana. Krećemo iz Rijeke i gledamo kako se nad Gorski kotar nadvila kapa oblaka, ali idemo kad smo već odlučili. Možda se razvedri tijekom dana.
Starom cestom smo se uputili prema Gornjem Jelenju, skrenuli za Crni Lug te u Crnom Lugu lijevo prema nacionalnom parku Risnjak. U Beloj Vodici je uprava nacionalnog parka i odlučili smo se da idemo Horvatovom stazom, a ona upravo kreće od tuda.

Horvatova staza dobila je ime po hrvatskom botaničaru Ivi Horvatu, na čiji je prijedlog Risnjak proglašen nacionalnim parkom 1953. g.
Duga je navodno 8850 m, sa visinskom razlikom od 738 m. Vratiti ćemo se stazom preko Markovog brloga koja je duga 8950 m.



Suvenirnica na početku staze koja još ne radi jer je 8:30.



Lagano rosi, ali odlučno krećemo. Pitam kolegu je li ponio zviždaljku za medvjede.



Na početku je lijepa šumska cesta a kasnije prelazi u pravi planinarski put.



Nakon par kilometara dolazi se do Vučje jame.




Velika je vlaga, vjerojatno 100%. Praktički smo u oblaku, u onom istom kojeg smo vidjeli iz Rijeke.
Sve je mokro, a najviše ja. Obukao sam hlače još iz vojske, čisti pamuk i odlično upija vodu.
Hodam prvi, sa svakog lista pokupim vodu, sa svake grane paučinu. Gledam iza kolegu, suh, bez paučine na licu. Blago se njemu.
Pita me:" Hoćeš da ja idem prvi", kažem " Ne treba, mogu ja" Baš sam bedak.







Evo nas pred Schlosserovim domom, nažalost dom je zatvoren. Zapravo je sramota da je dom u nacionalnom parku zatvoren, a ima dosta posjetitelja. Navodno je devastiran.
Dom je nazvan po dr. Josipu Schlosseru Klekovskom koji je bio prvi predsjednik Hrvatskog planinarskog društva (1874).



Nakon malo odmora i fotkanja pred domom upućujemo se na sam vrh Risnjaka (1528 m.n.v.).
Počelo je puhati, rosi kišica, hladno je. Oblačim vjetrovku i krećem.



Put do vrha je mokar, blatnjav, sklizav. Trebam visoko dizati noge, a ne mogu jer su hlače mokre. Toliko su teške od vode da mi padaju.

Evo nas na vrhu, ali ništa se ne vidi, u oblaku smo. Inače sa vrha je prekrasan pogled na dom, ali ne i danas.




Vadimo sendviče, banane, kekse. Napokon je i to došlo na red. Kolega od samog polaska sanja sendvič sa mortadelom u ruksaku. Stalno govori kako mu miriše mortadela.
Kažem mu:" Nemoj misliti na mortadelu"
I evo ga napokon žvače taj dugo sanjani sendvič. Na kraju je pojeo sva tri, nije mogao odoliti.

Pogled na dom na povratku sa vrha



Krećemo nazad i bacamo pogled na dom.



Na putu srećemo drvene toteme sa zapisima. Ima više ovakvih totema od Vilja do doma i na svakom je zapisan dio ljubavne priče.



Priča je najvjerojatnije goranska legenda koju je Mladen Kušec u knjizi Goranove priče i zapisao, a ja vam je prenosim ovdje.
Priča je nastala u davno doba kada su vile i ljudi zajedno živjeli, a ide ovako.

„Vile su se zvale Goranke, a selo u kojem su živjele Vilje. Osim u svojem ljupkom Vilju, vile su se voljele
zabavljati u Viljskoj ponikvi, sočnoj dolini punoj cvijeća, a posebna radost bila im je popeti se na Viljsku
stijenu i odatle gledati svu ljepotu prirode koju je Bog obilno podario ovome kraju. S Viljskih stijena
vidjelo se na sve strane, ali najvažnije i najzanimljivije bilo je ispod Snježnika gledati Srebrna
vrata. Prema vilinskoj legendi kroz Srebrna vrata doći će u ovaj kraj najveća ljubav.
Doći će mladić koji će se zaljubiti u vilu, a ona u njega.

I samo ime Srebrna vrata bilo je zanimljivo, a priča o tome da će kroz ta vrata doći ljubav, bila je posebna.
Vilama je zabranjeno zaljubiti se u čovjeka, a ako se to dogodi, kazna je strašna. Vile moraju otići u
progonstvo i ne mogu sačuvati vilinska svojstva. Unatoč tomu vile su dolazile na Vilinske stijene
i kriomice gledale hoće li se taj mladić zaljubiti baš u njih. Nadale su se da će upravo one naći tu
veliku ljubav. Prolazilo je vrijeme i sve što se događalo kod Srebrnih vrata i oko njih bilo je
manje-više uobičajeno i vile i bilje i životinje živjeli su, reklo bi se, mirno.
A onda, tko zna odakle, privučeni ljepotom šuma i livada, u taj gotovo zaboravljeni
raj na zemlji došli su ljudi. Prvo su se čudom čudili da takva ljepota postoji na
kugli zemaljskoj, a kad su shvatili da im taj kraj u svako doba godine nudi svoju
ljepotu i svoje plodove, odlučili su tu zauvijek ostati. Možda zbog planina, možda
zbog vila Goranki, kraj su nazvali Gorski kotar, stanovnike Gorani, a stanovnice
Goranke, imenom vila, jer su bile jednako lijepe.

Došljaci su bili vrijedni i pošteni ljudi, pa su zvijeri, ptice, ribe, šume i livade, cijeli
taj kraj, čak i njegove vile, osjetili sreću i zadovoljst vo što su zauvijek ostali.
Dugo se ništa posebno nije događalo. Ljudi su radili, gradili, putovali, ženili se,
rađala su se djeca. Za to vrijeme mnogo je putnika prošlo kroz Srebrna vrata, a
proročanst vo o velikoj ljubavi nije se ispunilo. Onda je jednoga dana pred Srebrna
vrata došao mladi pastir. Želio je stado odvesti na planinu punu sočnih pašnjaka.
Dok je prolazio kroz Srebrna vrata, ugledao je neobične stijene koje kao da su ga
dozivale da ih posjeti. Pastiru koji je cijeli život provodio u prirodi, ovaj se zov
učinio posebnim. Jer nikada do sada u sebi nije osjetio takav poziv. Dugo je odolijevao,
ali nešto ga je snažno vuklo prema stijenama. Njegovo je srce iz dana u dan
bilo sve uznemirenije. Da zatomi poziv, zabavljao se tako da je prema drveću dijelio
imena šumama i šumarcima. I uskoro taj kraj ljudi su zvali kako ga je mladić nazvao:
Jelvina, Leska, Tisovac, Bukov vrh, Smrekovac, Javorov vrh.

I tako je prolazilo vrijeme. Jednoga dana pastir nije odolio pozivu.
Na Vilinskim stijenama ugledao je vilu. Igrala se s oblacima.
Onog trenutka kad je ugledala pastira, zaljubila se u njega.
Iako je znala da je ljubav prema čovjeku u svijetu vila najveći grijeh, ljubav joj se
dogodila. Tog trenutka i mladić se zaljubio u nju. Vila glavarica, koja je sve to vidjela,
uzme čarobni štapić odluke i zaljubljenu vilu pret vori u zvijer koja do tada nije postojala u
Gorskom kotaru. Učini je risom, divljom mačkom, a njezino srce začara da se više nikada
ne može zaljubiti i protjera je u gorske šume.

Gledajući što se događa, kako vila glavarica kažnjava njegovu ljubav, mladić,
ispunjen ljubavlju, pretvori se i sam u risa.
Kad su to vidjela druga šumska bića, sva su se odmaknula od njih. Nemajući prijatelja,
znajući da više nikada nikoga ne mogu voljeti, dvije divlje mačke zagrljene
zauvijek odoše u planinu u kojoj, sami sebi dovoljni, i danas zajedno žive. Za
sjećanje na njihovu vječnu ljubav, Gorani planinu, njihov dom, prozvaše Risnjak.
Njihova neizmjerna, ali nedopuštena ljubav sačuvala se u vjerovanjima do dana
današnjeg. Zbog divlje, nedirnute ljepote i divljine, zbog davno zabranjene ljubavi,
želeći da se prava ljubav i ljepota zauvijek sačuvaju, planinu Risnjak ljudi proglasiše
Nacionalnim parkom prirode. Risovi tu i danas žive uvijek u paru. I u najtamnijoj
šumi rijetko ćete ih sresti, uostalom kao i pravu ljubav.“

Mladen Kušec

Možete ići stazom od Vilja do Risnjaka i sami pročitati priču sa totema, ako meni ne vjerujete.

Napokon se počelo vedriti i probijati sunce



Evo nas i kod Medvjeđih vrata



Tu se čak pruža pogled na more



Skrećemo lijevo i opet ulazimo gustu goransku šumu te nestaje sunca.

Prolazimo pored Markovog brloga. Marko nije medvjed kao što sam ja mislio, nego je čovjek Marko Turk.
On je kao pustinjak živio u ovoj šumi i ovdje imao kolibu (brlog). Piše da je pripitomio medvjeda.
Ostatak priče morati ćete sami pročitati sa ploče kraj Markovog brloga.



Putem prolazimo i poučnom stazom Leska i nakon 7 sati stižemo do mjesta od kuda smo krenuli.







Kolega je na kraju malo razočaran jer je mislio da će šuma biti u jesenjskim bojama pa kaže da se moramo vratiti za 15 dana.
Tko zna možda se i vratimo.







Oznake: vruća

07.10.2024. u 19:38 • 2 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2024 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Studeni 2024 (2)
Listopad 2024 (7)
Rujan 2024 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi