onenightstand

Jučer sam mislio da je ponedjeljak. Uvijek je odlazila ponedjeljkom, a ne utorkom. Ponedjeljak je trebao biti kraj smijeha i punog želuca, a nikako utorak koji je definitivno govno od dana. Vraćala se iz navike ili potrebe onom što je imala ili mislila da ima. Nekad bi pomislio da je patronažna sestra...nekad da je kurva.

Ta je zadnja noć uvijek bila najgora i nedorečena, kao da ne smijemo zaspati, a šutjeli smo i čekali da svane - da sat odradi svoje.

Nisam se usudio pitati kad će doći jer je nepristojno kad još nije ni otišla. Nisam ni pitao što će raditi tamo kad se vrati.

Ja nisam zapravo postojao, to nije nigdje bilo zapisano, niti je ona "ikada bila tu". Samo je bio utorak, a ne ponedjeljak, a ja sam od ponedjeljka čekao kad će se početi pakirati. Nekad, u filmovima, ona spusti kofer i kaže da će ostati i oni se zagrle i muzika se pojača...the end, ali ovo je bilo izračunato u minutu i nije bilo naznake obratu.

Kad ona ode, ja zaključam vrata i operem šalice od kave i pjevušim. Pogledam hoće li kiša, kao da me to zanima i pomislim: Valjda će idući put opet bit ponedjeljak, da me ne zbuni ta noć koja mi je poklonjena.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.