onenightstand
utorak, 28.10.2008.
Brown suede shoes
Kupio sam lijepe skupe cipele u kojma ću te lakše mimoići. Naš svakodnavni mali an passant u odavno predanoj partiji s pogrešnim otvaranjem. Preziremo parove koji mumljaju nad kolicima i prave glupe grimase, mi nećemo biti takvi. Nikada. Nema straha od ponavljanja, ne moram te ujutro gledati krmeljavu ni tješiti nakon posla...Lakše je što ne znam gdje si ni zašto ne možeš zaspati. Obećao sam da neću biti nesretan kad čujem da se smiješ.
Kupio sam nove cipele, sasvim izvjestan kompliment kad se sretnemo. Potražiti ću i ja neki detalj da uzvratim, s 'onim osmjehom' koji bi nekad završio znojem i rumenim obrazima. Izgledali bi ko japanske lutkice s očima koje se cakle...U kutiju od cipela stavio sam ona četiri besplatna spavanja u de luxe hotelu na moru, dva Casha, dva Cavea i jedog Waitsa, gajbu Beck's-a, onaj posljednji joint 'marokanca', narukvicu iz Španjolske koju sam potrgao i bacio, kolače s kokosom koje si jednom ispekla i magnet ribice za frižider. Bit će dovoljno za zauvijek.
Kupio sam nove cipele.
Ne znaju put, ni gdje treba čekati.
subota, 25.10.2008.
Siguran
Sjedim u barci već dugo i gledam čas na jednu, čas na drugu stranu. Milujem vesla pa ih malo jače stisnem i pogledam na obalu. Suhe grane palmi bogato gore u pijesku. Pareo je ostao na plaži, a more je hladno zbog ogledala na nebu. Siva i zelena, plava je nestala još prošli tjedan. Ne oklijevam, samo moram obaviti još neke stvari. Pokušavam upamtiti raspored kućica u odnosu na svjetionik. Sigurno ću, dok budem polako odvezivao konop još jednom poledati prema stazi, samo da budem siguran...
srijeda, 15.10.2008.
Pieta
"Zametnula sam jutro. Pomislila da sam ti u bijeloj košulji, onoj koju sam jedino voljela peglati", pisalo je na poleđini stare fotke s mora. One na kojoj si se smijala. Vratio sam se tamo ovo ljeto i kao da sam vidio tvoje japanke na mramornom podu crkve...Kao da si trenutak prije još bila tu i šaptala prostote, da mi bude neugodno. Ali nisi, neka je curica dotrčala i obula ih, a možda mi se i nasmiješila. Možda joj je samo tako po licu pala sjena...možda je ovako bolje.
nedjelja, 12.10.2008.
Pjesma za dvije čaše za vino i dva crna tanjura
Uspavljuje me neon i pokretne stepenice u drugom gradu. Sasvim me sigurno nitko ne poznaje. Ne kao što si ti znala do kud mogu otići, a da se ipak vratim i ne posrnem. Često ti poželim reći nešto svakodnevno, smiješno, ali samo otvaram usta. Onda prestanem zbog mraka u drugoj sobi.
Tako sam lako mogao biti dobar...kriv je vjerojatno snijeg; potjera me da ga gazim mimo staze. Volim kad tiho škripi, pa odlutam...
Uplaši me to ZAUVIJEK, uvijek na kraju svih tih MOŽDA. Onda tresnem u snu i probudim tišinu. Ona mi uvijek kaže istinu.
