onenightstand

Od jutros sam Robert Zimmerman. Kantautor ovjenčan slavom, židovskog porijekla, koji je prodao priču da su mu preci bili indijanci.
Nije to bila moja odluka; probudio sam se i nakon umivanja u ogledalu ugledao kurvanjski osmijeh i škiljeće plave oči, razdvojene povinutom nosinom. Pomirio sam se sa svojom novom fizionomijom. Smotao sam duhan u cigaretu, potegao iz boce Southern Comforta i na komadu papira isprolijevanog kavom ispisao:

I'm walking,
Through streets that are dead
Walking,
Walking with you in my head

My feet are so tired
My brain is so wired
And the clouds are weeping

Did I,
Hear someone tell a lie
Did I,
Hear someone's distant cry...

Nazvao sam je odmah iako godinama ne razgovaramo, pomislio sam na Joan Baez.
- Odakle zoveš?
- Iz Lake Charlesa.
- Konačno si uspio stići tamo, ha?
- Ne mogu spavati, znaš sad je tamo tri ujutro. Htio sam te čuti...gledao sam u plafon kao uvijek kad lažem.
- Nema veze, ovdje je već deset, odavno sam budna, muž radi...
- A, šta nije on u zatvoru?
- Stvarno si gad. Ne, nije oslobodili su ga. Jesi me to htio pitati? Ne čujemo se godinama i koji me kurac sad zoveš iz neke američke vukojebine samo da bi me raspizdio?
- Ma ne, napisao sam nešto što me podjsetilo na tebe, pa sam samo...
- OK VOLIM TE JOŠ UVIJEK. FALIŠ MI. NISAM SRETNA, NEMAM DJECE. TO SI HTIO ČUTI? SAD ODJEBI I HVALA ŠTO SI ZVAO...tu-tuu-tu-tuu.
-Yesssss. Success, success, success - vikao sam 'ko John Malkovich u Opasnim vezama kad je lupila slušalicu. Opet sam zgrabio olovku i na drugu stranu papira zapisao:

Once upon a time you dressed so fine
You threw the bums a dime in your prime, didn't you?
People'd call, say, "Beware doll, you're bound to fall"
You thought they were all kiddin' you
You used to laugh about
Everybody that was hangin' out
Now you don't talk so loud
Now you don't seem so proud
About having to be scrounging for your next meal

Zvali su iz Vatikana. Kao Papa bi me htio primit. Sumnjam da je išta moje slušao, sigurno se hoće samo slikat da regrutira mlade neiskvarene duše. Kao: "Yeeeah, ja sam cool, Dylan je cool". Promrmlajo sam nešto kroz nos u stilu: "Bit će mi zadovoljstvo... bla, bla" nekom čovjeku koji je govorio akcentom kakav nigdje nisam čuo, bio je to engleski sa španjolskim štihom uz malo talijanskog. Užas. Čisto da se usereš od straha.
Jebu me čitav dan ovi iz izdavačke kuće, traže stare plakate koncerata za biografiju "No direction home". Otkud mi plakati, možda ova mala Španjolka što sprema zna. Ili je Portorikanka. -Consueeeeela!
Naravno da uopće nije razumjela što sam je pitao, pa sam odustao. Ipak, ovaj me poziv iz Vatikana nekako produhovio. Consuela je uspjela naći bar prazan papir:

They say ev'ry man needs protection,
They say ev'ry man must fall.
Yet I swear I see my reflection
Some place so high above this wall.
I see my light come shining
From the west unto the east.
Any day now, any day now,
I shall be released.

Slušao sam cijelo popodne Jeff Buckleya, šteta za tog klinca, jebi ga: kakav otac takav sin. Uzeo sam Fendera i polako skidao neke dijelove sa "Grace". Bilo me strah da netko ne upadne u sobu. Ona stara budala od Clapa je rekla da će svratiti i da me vidi uništavao bi me sistematski godinama.
Odjebao sam nekoliko novinara i popodne proveo u studiju.
Osjećam se starim. Gledam ovog malog što mi štima gitare; genijalac je i ima duha...ipak, ne mogu mu još dozvoliti da uspije.
Noć se ' ko kurva do auta, došuljala dok sam bio unutra. Vozaču sam rekao da ode još prije, trebao sam udisati zimu s rukama u skupom kaputu.Nabio sam šešir da me klinci ne zajebavaju putem. Lijepo je biti Bob Dylan. Ipak, tu na ulici mokroj od raskvašenog i smeđeg snijega bio sam bar noćas Robert Zimmerman, a doma je bila samo Consuela, na koju mi se čak ni ne diže koliko je djetinjasta i naivna. Kupit ću joj nešto u kineskom dućanu. Uvijek se skoro onesvijesti od oduševljenja i skviči nešto na portugalskom ili španjolskom.
Došao sam kući oko ponoći, pustio sam na gramofonu onu pijanu konjinu od Waitsa. "Heart of Saturday night". Htio sam pričati s nekim. Žena je u Londonu spavala. Uzeo sam opet onaj papir, sutra ionako više neću biti Dylan i neću ti moći ovo napisati:



Most of the time
I'm clear focused all around,
Most of the time
I can keep both feet on the ground,
I can follow the path, I can read the signs,
Stay right with it when the road unwinds,
I can handle whatever I stumble upon.
I don't even notice she's gone,
Most of the time.

Most of the time
It's well understood,
Most of the time
I wouldn't change it if I could,
I can't make it all match up, I can hold my own,
I can deal with the situation right down to the bone,
I can survive, I can endure
And I don't even think about her
Most of the time.

Most of the time
My head is on straight,
Most of the time
I'm strong enough not to hate.
I don't build up illusion 'til it makes me sick,
I ain't afraid of confusion no matter how thick.
I can smile in the face of mankind.
Don't even remember what her lips felt like on mine
Most of the time.

Most of the time
She ain't even in my mind,
I wouldn't know her if I saw her,
She's that far behind.
Most of the time
I can't even be sure
If she was ever with me
Or if I was with her.

Most of the time
I'm halfway content,
Most of the time
I know exactly where it went,
I don't cheat on myself, I don't run and hide,
Hide from the feelings that are buried inside.
I don't compromised and I don't pretend,
I don't even care if I ever see her again
Most of the time.

subota, 03.01.2009.

Prije puta

Nije teško.
Ispremiješaj slova
naših imena da
moramo ostati zajedno.

Mazit ćemo zajedno
Incubusa na grudima
i strahove objesiti
umjesto zavjesa.

Uzet ćemo sve
što nismo imali.
Ostaviti samo ljušture
da još malo glume nas.

03.01.2009. u 08:00 • 2 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.