just keep walking....and breathe.
16.02.2006., četvrtak
Don´t lick your stiches.
Ne pazim na ovu ljusku koju sam dobila. I onda ju sjebem malo pa se pravim zabrinutom jer ne smije mi biti svejedno. Zar ne? Zar da?A baš se nekako bezbrižno osjećam. Bez obzira što boli. Samo se osjećam živom. I bezbrižnom. Cijeli dan se smijem. Smijem se mrlji na majici. Koju vučem cijeli dan po gradu. Mislim da joj se ne sviđa Zagreb. Malo se igram sa izrazito dugim rečenicama a onda u ruke uzimam one jasne i kratke. Mislim da sam sklonija tim kraćima. Duge rečenice nekada su samo duge rečenice a nekada su kobase govana kvaziintelektualaca koji smatraju da je mjerilo za inteligenciju broj dnevno upotrebljenih riječi dužih od dvanaest slova. Pisala sam i nešto o tome zašto mi se više ne da često srati po faksu. Nešto o tome kako sam znala što upisujem i što želim izvući iz toga. Izvući korist i filtrirati smeće. Gomile profesora u vrećicama. Pisala sam i kako sam godina dana bila potpuno sama tamo dok nisu naišli ljudi koje sada držim za ruku i nazivam svojim prijateljima. I tako sam nasrala nevjerovatnu gomilu teksta i govana i onda sam se zadovoljno i umorno naslonila na tipkovnicu i...pfffff. I bolje. Sada ću otići na ono mjesto iznad grada gdje je mirno i gdje skakuću sivi zečići u zelenim šosićima i imaju male kvačice na ušima. |
