Ne pazim na ovu ljusku koju sam dobila. I onda ju sjebem malo pa se pravim zabrinutom jer ne smije mi biti svejedno. Zar ne? Zar da?
A baš se nekako bezbrižno osjećam. Bez obzira što boli. Samo se osjećam živom. I bezbrižnom.
Cijeli dan se smijem. Smijem se mrlji na majici. Koju vučem cijeli dan po gradu. Mislim da joj se ne sviđa Zagreb.
Malo se igram sa izrazito dugim rečenicama a onda u ruke uzimam one jasne i kratke. Mislim da sam sklonija tim kraćima. Duge rečenice nekada su samo duge rečenice a nekada su kobase govana kvaziintelektualaca koji smatraju da je mjerilo za inteligenciju broj dnevno upotrebljenih riječi dužih od dvanaest slova.
Pisala sam i nešto o tome zašto mi se više ne da često srati po faksu. Nešto o tome kako sam znala što upisujem i što želim izvući iz toga. Izvući korist i filtrirati smeće. Gomile profesora u vrećicama. Pisala sam i kako sam godina dana bila potpuno sama tamo dok nisu naišli ljudi koje sada držim za ruku i nazivam svojim prijateljima. I tako sam nasrala nevjerovatnu gomilu teksta i govana i onda sam se zadovoljno i umorno naslonila na tipkovnicu i...pfffff. I bolje.
Sada ću otići na ono mjesto iznad grada gdje je mirno i gdje skakuću sivi zečići u zelenim šosićima i imaju male kvačice na ušima.
Post je objavljen 16.02.2006. u 22:58 sati.