OPIJMO KOČIJAŠA ŠTO VOZI NAŠE DANE..... (mali lucidni noćni razgovori)

nedjelja, 18.10.2009.

JESENJI PUTNIK: ŠTO JE SAD OVO?

Sretan je tko može u zamahu krila
Uznijeti se prema poljima vedrine....

Ovo nisam ja. Ovo je moja opsesivna misao. Ja je prepoznajem i prihvaćam. Prepuštam joj se. Tu je, opsjeda me, a ja se ne trudim se otkloniti je. Nije u ovlasti mog djelovanja i zato predajem borbu. Samo se smješim i lebdim. Ostavljam je tu gdje jest.
I sebe skupa s njom.
To nisam ja. Ja imam opsesiju. Ne reagiram na nju.

...i nalik na ševu samo za to mari
Da svakoga jutra čistog zraka kuša...

Svjesna sam. Ovdje i sada. Miris započetkog ručka, zvuci jedne od onih Njegovih balada pomiješani sa taktovima moje...

...dam da da dam, da da da da dam dam...

Toplina sobe, oaza izrasla sred vrtloga prerane zime..
Mjerim duljinu udisaja. Tisuću jedan, tisuću dva, tisuću tri...
Ja sam neovisan promatrač svojih misli.
Pet..četiri..tri..dva..jedan..
Odjeljujem se od njih.
Ovdje i sada.
Dižem se sa stolice. Korak, drugi, treći.
Okrećem regulator temperature na štednjaku...
Moji prsti ponovno lagano lagano dotiću tipkovnicu...
Moram pripremiti sastanak u četvrtak.
E, Suzana, ti i tvoja opsesija za organiziranošću.
Opsesija? Hm..
Ne da mi se.
A što ćemo sutra jesti? Bit ću preumorna da kuham kad se vratim s posla.
Potrošen četvrtak.
Asocijalna sam.
Ili ne znam mlatiti praznu slamu. Moda, ljepota i Simona kako ono vs. Dostojevski.
Ma otkud sad Dostojevski?
Nervoza.
Hranim nikotinske receptore (moj liječnik ili ljekarnik može mi pomoći u prestanku pušenja)...
Ma da.
Koga ono imam u pola deset? U ponedjeljak ili utorak?
Koja je vaša osobna motivacija za volontiranjem u našoj ustanovi?
Možda će padati kiša.
Ne volim kišu.
Ne volim zimu. A kad je bila jesen?
Zašto ljeto uvijek najbrže prođe?
Talasi i miris mora...
Ugodan miris. Nestvaran. Zabranjen. Nije pomiješan sa soli.
Jesam li stavila sol?
Dižem se.
Ups, nisam izvadila chilli papričicu.
On ne voli ljuto.
Ne mogu je naći.
Nije važno.
Ponovno se vraćam. Bole me oči od ekrana. Calibri, 11.
Nek ostane.
Prsti mi nesvjesno polete (vaš liječnik ili ljekarnik...)
Više volim kad dobijem onu smiješnu poruku o pokretljivosti spermija. Ili o polaganoj i dugoj smrti.
Ove pozitivne poruke su efektnije.
Baudelaire. Što je njega ubilo?
Da mogu birati, od čega bih umrla?
Ne mogu.
Mogu birati samo od čega ću živjeti.
Gdje ću puniti gorivo, kakvo ću uliti, pa dokle ide.
Samo da ne kašljuca previše.

Supervizija.
Ne bih bila u koži onog lika.

Pogrešno skretanje.
Ovdje i sada...
Pogled kroz prozor. Postate su mi bliske te zgrade. Možda bi ih iskreno zavoljela da znam da ću sutra otići. Ima dosta zelenila. Promakla mi je paučina ispod dovratka.
Tišina. Jedina prednost zime jeste što nema više onih vriskanja pod prozorom. Potrebe da komentiram tuđe odgojne postupke.
Kakvi će biti moji?
Krivi zanos....
Ovdje i sada...
Sad će već godinu dana taj malac...
Voljela bih ga gledati kako raste.
Danas ću stvarno nazvati njegovu mamu. Nema onog ma drugi vikend. Dugo je nisam čula.
Napune mi oči suzama ta sretna djetinjstva...
Lijepo je znati...
Spasiti bi se moglo i ono tamo...
Zaliječiti...

Supervizija.
Poštovat ćemo vaše granice.
Ne, ne morate...
Nemate pojma. Ili ja to imam neki čudan način da izreknem što zapravo želim?
A da. Nije to terapija.
Ajde dobro.

Manuela. Gdje je sad ona?
Ima ovo smisla. Svako raskršće ima smisla.

Kršenje profesionalne tajne?
Ma hajde, tko zna tko je Manuela? Jedno lijepo ime.
I tko sam ja.
Ponedjeljak. Koga imam u ponedjeljak?
Moram li baš ustati u šest i petnaest? Što ću obući sutra? Hoće li biti hladno?
Kad će opet ljeto?
Ovdje i sada...
Ovdje i sada...
Nedjelja.
Neće mi uspjeti ovaj ručak...

...

Uzdah...
Tisuću jedan...tisuću dva...tisuću tri...
Ja sam nesvjesni promatrač svojih misli...
Izdah...
Pet..četiri...tri...dva...jedan...
Ja znam što je to. Opsesivna misao, nesavladiv nagon. Lažna poruka iz mozga, okidanje impulsa.
Ništa opasno.

(Sviđa mi se ova balada...)

...tko nad svime lebdi i bez muke sluša
Razgovore cvijeća i svih nijemih stvari!

18.10.2009. u 13:06 • 6 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

<	listopad, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Komentari da/ne?

NALAZITE SE NA PUTU...

jedne nevidljive kočije... u beskonačnoj vožnji kroz mnoge perivoje na ovoj i svim drugim planetama... u potrazi za skrivenim zrncima posebnosti... na svakom dijeliću tog puta... na svakom i najmanjem raskršću... i u sebi samoj...

ŠTO DA VAM DARUJEM?
OSIM TOG SVJETLOCVIJEĆA I TUGOLIŠĆA MOJIH RIJEČI.
JA PRIPADAM SVOJIM RIJEČIMA,
KOJE PRIPADAJU VAMA...

R. Ausländer

Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu s tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.

Miroslav Antić

Tako putuju zvijezde
neshvaćene i uvijek iste!
I dok se mi batrgamo u lancima svojim
ti sve udaljenija blistaš.

Tvoj život je samo svjetlost!
Ako iz mojih tmina
pružim prema tebi čežnjive ruke,
ti se samo smiješiš, al' ti me ne razumiješ.

Hermann Hesse

Kao što radio glazbu lišava njezine čulne ljepote,
kvari je,
grebe
i zaslinjuje,
a ipak ne može posvema zatrti njen duh -
upravo se tako život,
takozvana zbilja,
oko sebe razbacuje prekrasnom slikovitom igrom svijeta...
Ako nismo magarci, tomu se smijemo...

Hermann Hesse

U spiljama neizrecive tuge,
Kamo me Sudbina bacila već prije,
Gdje niti zraka svjetlosti ne sije,
I uz mrzovolju, gdje su noći duge,

Ja sam kao slikar za koga još vrijede
Zlobne osude, da slika u tami,
Ili sam ko kuhar, koga samo mami
Da priprema srce svoje da ga jede.

Na časove sjaji, pruža se i blista
Prikaza divote, a i sve miline,
Po zasanjanosti to je ona ista,

Kada dosegne do pune veličine,
Da je prepoznajem jer je tako jasna,
To je Ona, mračna, ali ipak krasna.

C. Baudelaire

Sastavila sam te kao pjesmu
od simbola,
i sada ne znam što značiš.

Jedino što spoznah
jedino što ljubljah
bijaše moj napor da te stvorim.

Danas
stojiš predamnom tuđ i dalek
u meni svršen, u sebi započet.
O što sam ono htjela tobom reći?

Vesna Krmpotić

Dan je kao sunčan.
Ti si kao veseo.
Prolaziš, kao ne vide te.

Svima je kao lijepo.
Svima je kao dobro.
Svima je kao ludo.

I ti si kao sretan.

Živi se kao u miru.
Ptice su kao slobodne.
Budućnost kao na dlanu.

Savjest je kao čista.
I suncu je kao jasno.
O, srce, kao pjevaj.

Svi se kao brinu o svima.
Svatko je prijatelj kao.
Svima je kao stalo do tebe,
i do svijeta.
I dan kao ode.
I ti se kao smiješis!
I ništa te kao ne boli.

Enes Kišević

Svakome je od nas zapisano da putuje od nemila do nedraga i da nema ni ceste ni noćaja. (T.Ujević)

Stani za tren,
Ti koji voziš ostatke mojega sjaja
Uz brzu rijeku!
Ljeto je izblijedilo
I hlad se prostire povrh stijena.

Ne kori moje prazne ruke.
One su oprezne kao grobari
Koji štede stare pjesme
Za jedan kameni stol pod lipom
Gdje se svetkuje tišina.

Uzalud pališ ognjeve na brijegu,
Uzalud zoveš moja stada
Razbježana po humcima
Od straha pred surovom trubljom
Onoga koga sam voljela radosnije nego tebe.

Ti ih ne možeš dozvati natrag.
Pusti ih neka tumaraju
Po izgaženim travnjacima!
Ne kori moje izgubljene dane.
Moje godine, tužne sestre
Tvoje obeshrabrene mladosti.

Trebalo bi noćas biti raskošan
Kao vrt suncokreta, bujan
Kao kiša i lijep kao jezero,
Da razveselimo ova stabla
U kojima već krila klonulih ptica
Plaše nepostojano sunce.

Mnogo moraš tražiti od mene
Da se naviknem na tvoje želje
Kao na šumu i oblake.
Moraš mi pričati jednostavne bajke
Da glas tvoj umiri moje oči
Da se ne osvrćem više
U tuđinu prošlosti.

Gle! Ne stigosmo li već
Do one okuke gdje šum
Nagle vode postaje tjeskoban!
Priđi! Ljeto je izblijedilo
I hlad se prostire povrh stijena.

Ovo raskršće
Neće se više vratiti. Ovo je svadba
Omorike i jezera.

Krenimo mili!

Opijmo kočijaša što vozi naše dane
Da ne zna kud se uspinje naš put
Ni pred kojom provalijom će stati
Razigrani vranci ljubavi.

Vesna Parun

kamo li idemo
bez briga, budi bez briga
kada se smrači i postane hladno
budi bez briga
ali
s muzikom
što nam je činiti
veselo s muzikom
i misliti
veselo
u lice kraja
s muzikom
i kamo nosimo
najbolje
naša pitanja i breme svih godina
u praonicu snova, bez briga, budi
bez briga
što se dešava
najbolje
kada mrtvačka tišina
nastupa

(I.Bachmann)

SADRŽAJ ROMANA

Počinje, naravno,
kao i svaka druga
knjiga ljubavi:
on dječak, ona djevojčica
i tako se vole, ponekad.

Na prvim stranicama
još se uspinju,
još rastu,
još izmišljaju jedno drugo
i srcem dodiruju vlastite snove.

Na dvadesetoj drže se za ruke,
na četrdesetoj još mu dopušta
da crta njezino lice
na površini vode,
još ne vidi kamen koji će podići
mulj sa dna i ispuniti njena usta
suhim lišćem.
Ljubav samoći ne dopušta
da se u njoj ne nastanjuje.

Kasnije, na neparnim stranicama,
prve kapi kiše,
na kraju svakog poglavlja
raste korov.
Neke rečenice nedostaju,
neke se riječi ponavljaju
vlastitom voljom.

Ali da su cvijećem prostrli livadu
jedne nedelje ujutro,
da su razumjeli što piše na dlanu
velikim slovima
da su govorili zemlja zemlji na kojoj su stajali,
da su sklopili ruke zajedno, kao u molitvi,
osluškujući vlastita zvona, u daljini,
da su svoj ležaj ogradili zastavama
i usnuli ispod druge krošnje....

Kako su mogli znati da onaj koji se budi
ne pamti uvijek
snove koje sanja
i da se zlo izgovara samo,
iz svoga grla?

Dijalozi? Nema ih više, samo opis prirode
koja se opire, nebo je tamno,
ne više modro.
Zlu je potrebna jeka da bi trajalo,
ljubav pruža loš primjer
životu.

Možda onaj koji o njima piše
ne želi, ne zna, ne pristaje
na radost koja je njemu uskraćena,
možda je bilo snijega za njegovim stolom,
svjetiljka ugušena i neka su slova dolutala
iz rječnika nekog nepoznatog jezika.
Možda je slagar pogriješio
prepisujući sa margina opake riječi,
uvjeren da jedino zle vijesti
neće izazvati
zavist čitalaca.

Jesu li kasnije čitali istu knjigu, njih dvoje ?
Amabam amare ( Sv. Augustin )
jesu li voljeli ljubav,
ili jedno drugo?
Ne, nisu dopustili ni sebi samima
onu boju rumenila prije nego svane,
pamtili su što se zaboravlja, ne svoja sjećanja,
gubili tuđe bitke i zbrajali,
ne svoje mrtve.
Ako nema planine, sagradit će je,
ako postoji most, srušit će ga,
ako svane, odmah je večer.

A mogli su doseći zvijezde njih dvoje, čelom,
stajati uspravni tamo gdje je tišina,
već gotovo da su bili s druge strane,
na drugoj obali mogli su rasti
iz istog korijena,
u istom grlu i već do koljena
jedno drugome,
mogli su, konačno, i to su mogli,
izaći iz te knjige i potražiti drugu.
Na polici stoji još uvijek prazna kočija
ispunjena ružama
i njena su vrata otvorena.

Nekoliko poglavlja prije kraja
sumnja je svakog dana bila na trpezi,
nada pokrivena mrvicama kruha
i samo pored njegove čaše:
Prolaznici su bacali vlastite riječi
u njihova usta,
čuli su kako ih dozivaju
i to je odlučilo,
karte su bile obilježene i podijeljene
za drugim stolom, u mraku, u ponoć,
na raskrižju ispod vješala.

Mreža se uvijek sastoji
od užeta i praznine
uhvaćene u zamku.

Ovako, bio je mrtav mnogo ranije,
na prvoj trećini knjige,
to što je hodalo bio je netko drugi,
to što je disalo
jedva da bi moglo ugrijati
prozeble prste, uveče.

Knjiga o ljubavi - piše na koricama
u crnom okviru, između redaka.
O ljubavi?
Ipak, ne poznajem ljepše kakva je mogla biti,
ni tužnije kakva jeste.

mnogi su njeni listovi
slijepljeni gustim
kapljama krvi.

Zvonimir Golob