subota, 01.08.2009.
Putnici u kočiji: mali Anđeli
Daj naspi još jednu...
Za treću smenu...
Imam još samo nekoliko sati. Grčevite borbe s otrovom koji moram kapljicu po kapljicu vaditi iz utrobe. Da ostane čisto srce koje vam i danas mora pružiti sve što zna, sve što može, sve što smije...
Pa i dijelić onoga što je rezervirano za one koji su vas ostavili.
(Ma da. Nisu vas ostavili. Jer da jesu, lako biste našli novi dom. To ja samo ne znam kako nazvati telefonski poziv svakih nekoliko tjedana, sat vremena posjeta u nekoliko mjeseci..ne, ne postoji ime za to..)
* * *
Malena, znam da sam te neki dan odvela do mame
Za ruku, niz jedne stepenice..
Kad se udostojala za promjenu ipak doći.
Osmjeh dvogodišnjeg anđela je neprocjenjiv. Zato je tuga sljedećeg trenutka sablasno zastrašujuća...
Ne gledaj me molim te neprestano tako. Svojim nebesko kristalnim okicama...
Nisam ja kriva što ona i danas ne čeka dolje...
Da mogu...stvorila bih je...izvadila iz rukava, zalijepila dom koji vidiš u njenom zagrljaju da zauvijek stoji tamo...
Ma i onako konfuzno hladan, pogleda nezainteresirano pruženog u daljinu...
Znam, mama je uvijek mama.
Čak i ona koja ne zna brisati suze vlastitom djetetu.
I ravnodušno gleda kako netko drugi proživljava njezinu krivnju u trenutku kada odlazi..
Jer zbog tih velikih, tužnih, kristalno plavih očiju
ona nekoga jednostavno MORA presjeći.
Pa makar i tetu koja se našla tu podno tih sivih, beskrajnih stepenica...
Ne baš sasvim slučajno...
I treba te odvesti natrag gore...
O, kada bih samo mogla umjesto tebe progutati taj mučan zalogaj napuštenosti...preogroman za tebe..
* * *
Spuštam pogled pred svojom previše uzvitlalom ambicioznošću koja se pita što ja radim tu među vama, kada to baš i nije moj posao... zašto moram uskakati na tuđa radna mjesta... jer je „to takva ustanova“...a ja najmlađa među velikima...
Posrame me i snovi za kojima moram samo ispružiti ruku.. Pitam se čime sam zaslužila briljantne kamenčiće sreće koji su doveli moj put do ovoga trenutka...
Pa i do vas...
Jer ne znam tko će ih sipati na vaše staze...
Ni kuda kuda će one VAS odvesti od mene..
Bojim se i pomisliti kako će izgledati vaš život..
Hoće li ijednom od vas, jedanaestorice, jedan potpis na papiru pružiti nadu...
Ili je ljudska sebičnost jača.
* * *
Pa da, jedna lutko mala, evo tebi hoće... Samo još koji tjedan...ili ipak mjesec? Ovisi o godišnjim odmorima nekih drugih teta... bojim se reći, ali i još koječem drugom... tko će ga znati tko je zbrljao tamo neke papire...
Tebi oni ne znače ništa. Da ih netko stavi pred tebe, razveselila bi im se i isti tren po njima rasula šarene vodene boje.
A za što bi drugo papir mogao i služiti, bože moj?
Ali zato znaš što je toplina i nježnost...dolazi gotovo svaki dan.... u očima onih dvoje nesretnih ljudi, koji ne gube hrabrost i upornost za dijete koje su rodili nekog (sigurna sam) sunčanog dopodneva... u nekom uredu, plavom kemijskom...
A još te mjesecima neće moći odvesti odavde...
(Ne dajte se!)
A kada jednom i dočekaš svoj dom... molim te samo jedno...
Ne skidaj pobogu zavjese s prozora.
Ja možda jesam plaćena da se u šest ujutro penjem na stolicu i vraćam ih gore
(ili nisam?)
S osmjehom, ili bez njega
Ali s beskrajnom strpljivošću
Ne pokazujući ti da si me naljutila
Jer upravo to želiš...
Ne plaši svoju buduću mamu...
Ovo što slijedi je apsolutno suvišno...ali me uporno gleda svaki dan...
Za povratak na put bez smisla
Tri je prevelik broj koji poznajem...
A sve što slijedi iza toga je skrivanje u vlastite svjetove, nikome dokučive...
* * *
Evo kočija uskoro polazi. Jedna obična, mala, da vas i danas vodi dijelić puta. Želim svima vama koji ne uspijete pronaći neke milijardu puta sigurnije i udobnije... koje mogu putovati miljama, miljama dalje od ove moje... da vam bude sretno dok ne pronađete vlastite...
Zaista rijetko pružam oči nebu.
Ali samo za vas, negdje duboko u sebi, cijelim se srcem molim...iz dana u dan...
U ovom trenutku cvijeće je još tiše
Nalik na tamjan nestaje u mraku;
Mirisi i zvuci vrte se u zraku
- Tužan i pun čežnje ples se sporo njiše...
