utorak, 17.09.2019.
Kad se upale alarmi
„Je li tebi to normalno?“- pitala me drhtavim glasom kao da se boji mog odgovora. „Ne, nije! Majo, to nije normalno!“ Skoro sam vikala, raširenih očiju koje su još buljile u fotku na Majinom mobitelu. Fotku koju joj je on poslao. Njezin ljubljeni dragi kojeg iskreno nisam podnosila, ali kako to obično bude sa slijepo zaljubljenima, Maja još uvijek nije bila uvjerena u to da je tip sve, samo ne pun ljubavi za nju. Ponadala sam se da bi upravo ova fotka mogla biti otriježnjenje koje joj je tako silno potrebno.
Maju znam oduvijek. Prvo, susjede smo. A drugo, ista vrtićka grupa, isti razred u osnovnoj školi, isti razred u gimnaziji… Rekla bih da smo od početka bile predodređene za tisuće zajedničkih dječjih i mladenačkih trenutaka. Tad se prijateljstvo nekako podrazumijeva, no kad smo odrasle i postale prave mlade žene, shvatila sam koliko mi je njeno prijateljstvo važno i koliko je vrijedno imati nekoga na koga možeš računati. I bilo je obostrano.
Maja je zgodna. Taman visoka, taman mršava, duge tamne kose s prirodnim loknama koje mi obični smrtnici možemo samo sanjati ili pokušati napraviti peglom ili figarom. Vedra je, vesela, uvijek okružena ljudima, ali i prilično direktna. Uvijek bi svima rekla što ih ide, ali na neki elokventan i pristojan način, rekla bih. Oni koji nisu željeli čuti istinu, nazvali bi ju bahatom i da, nekad je stvarno djelovala bahato i kao da ju ništa ne dira, no Maja je zapravo jako osjećajna. Najosjećajnija osoba koju poznajem. Uvijek je imala nekog dečka, ali kako je točno znala što hoće, a i što neće, taman kad bi se dečki uljuljkali u vezu, Maja bi shvatila da tu uljuljkanost nikako ne voli i krenula bi dalje. Nikad nije patila za nekim nit imala slomljeno srce i činilo se da je sretnica po tom pitanju.
Čim sam ga upoznala, vidjela sam da nije za nju. Ajme, tipa tako punog sebe dugo nisam bila vidjela. Vidjelo se da ima jako visoko mišljenje o sebi, no nikako nisam mogla shvatiti zašto. Proćelav, a duge kose već prošarane sijedim pramenovima vezane u rep. Zar mu nitko nije rekao da se to ne nosi još od '91.? Kilograma viška, nosio je barem deset i to većinu u trbušini ispred sebe. Isto smo godište, a od nas dvije izgledao je bar 5 godina starije. Maja je znala što ću reći pa mi je unaprijed objasnila kako frajer ima spiku, ima „ono nešto“ i da joj izgled nije bitan. Ma ne bi ni meni bio bitan da sam vidjela kako ju on mazi i pazi. No ja sam vidjela nešto sasvim drugo. Stalno ju je provocirao trudeći se to prikazati kao šalu. No meni ni jedna njegova šala nije bila smiješna. Kritizirao je njenu vožnju. I čudio se zašto je njoj iz malog mjesta nelagodno voziti po Zagrebu (kojeg Maja btw. uopće ne poznaje). Pa kad je njemu dala da vozi, jurio je gradom, a kaznu koja je u plavoj omotnici stigla na njenu adresu, nije platio. „Ako ja platim, neću te više voziti u Zagreb“. To je izgovorio njen dečko dok je Majina mama bila u Zagrebu u bolnici i stvarno joj je trebalo da se ne sekira oko prometa velikoga grada. Grada u kojem je to tad bila možda dvaput na nekom školskom izletu. (Iz nekog razloga, Maja nikad nije baš bila fan naše metropole). Pa je Maja platila kaznu.
Nedugo nakon toga, Majin je frajer pozvan na svadbu nekadašnjeg prijatelja u BiH. Dogovorili su se da Maja plaća put, a Đuro (nazovimo ga tako jer mi to ime nikad nije bilo lijepo) će se pobrinuti za dar. O da, išli su Majinim autom. I Maja je punila rezervoar. A kad su krenuli u crkvu, pokazao joj je čime daruju mladence. Isprintanim vaučerom za smještaj u Đurinom apartmanu. Da, lijep je to poklon. Ako si ga platio. No realno, Đuro za taj dar nije dao ni kune. A kad god bi Đuro u kafiću platio kavu, rečenica „Eto, uvijek ja moram plaćati sve“, bila je neizostavni dio ja-sam-moćan performansa.
Jednom prilikom u kafiću, Maju i Đuru je htio počastiti neki stariji gospodin, prijatelj Đurinog tate. „Popijmo nešto kratko“, kaže on. Ali kako Maja nikad nije bila za te kratke, kaže da bi radije nešto drugo. Đuro ju je samo pogledao. Dobro, pomisli ona, mogu popiti nešto blaže i zatraži borovničku. No, nisu je imali. Višnjevac? Nemaju ni to. Kaže Đuro „daj popij jeger kao i nas dvojica“. U to konobar ponudi medicu i Maja, koja nikad u životu nije popila jeger, pristane na medicu. Od tog trena pa do sljedećeg dana, Đuro nije s njom razgovarao.
Evo još jedne zgode. Njih dvoje navečer vani. Društvo veliko, njegovo. Konobar je mlađi brat njegove bivše cure. I kaže Đuro Maji: „Dođi da te upoznam, ovo je moj šogor“. Nastane muk, svi gledaju u Maju, čekaju reakciju, ali Maja nije tip koji će raditi scene pa ne kaže ništa. A Đuro nastavi pričati sa „šogorom“ raspitujući se o članovima obitelji koju je očito još želio kao svoju.
Vratimo se na fotku s početka priče. Na njoj je lijepa djevojka. Zgodna djevojka. Ne kao Maja. Maja je samo lijepa. Nije zgodna. A Đuro uopće ne kuži zašto Maji smeta ta klasifikacija. Nepoznata djevojka je fitness trenerica. U grudima petica, guza čvrsta, struk uzak, ruke i noge mišićave. Ona je pokazatelj Maji kako treba izgledati i neka joj ta fitness trenerica bude poticaj da prestane biti anoreksična. I nek zaveže kosu u rep. Jer Đuro ne voli njenu bujnu, valovitu, raspuštenu kosu. Đuro je ljut kad Maja ne nosi rep.
O kako sam samo ja bila ljuta dok sam gledala u tu fotografiju! „On za tebe nije dobar“, rekla sam joj. Ti zaslužuješ više.“
Ostale prepričane zgode saznala sam tek nakon što je Maja otišla i porukom javila Đuri da je s njima gotovo. A bilo ih je još puno. Vjerojatno neću nikad ni saznati što joj je sve priredio i na koje ju je sve načine lomio. „Sramim se“, rekla mi je dok su joj suze klizile niz lice, a kad sam ja već odahnula jer je gotovo i jer sam znala da će nakon toga biti samo bolje. „Sramim se jer sam dozvolila nekome da me gazi, da budem otirač. Sramim se jer sam posumnjala u svoje kvalitete, svoj izgled. Slomio me.“ Plakala sam ne vjerujući da mojoj prijateljici koja je svoju jakost pokazala boreći se u svojoj bolesti, boreći se s mamom u njezinoj, jedan iskompleksirani egomanijak može toliko srušiti samopouzdanje i vjeru u sebe.
Prošle se godine to dogodilo Maji, sutra može meni ili tebi, bez obzira na spol. Budite svjesni unutarnjih alarma koji vam se javljaju kad osjetite da nešto nije kako treba biti, kad intuicija proradi i kaže: bježi!
Maja je pobjegla. I trebalo joj je vremena da ponovno zavoli sebe i svoje tijelo. Đuru više ne spominjemo, apsolutno je nebitan kao što je uvijek i trebao biti.
Budite dobri 
Ch.
Oznake: psihičko zlostavljanje, veza
- 23:56 -
petak, 24.05.2019.
Kako sam postala čekalica
Kad si cijeli život okružen morem, nemoguće je ne osjećati iznimnu povezanost s tim velikim, snažnim, divnim plavetnilom. Budi te zvuk motora barke koja se vraća u porat nakon bačenog parangala, znaš i kako zvuči remont brodova u škveru, a zvuk brodske sirene zauvijek te sjeća na djetinjstvo i euforiju koju si osjećao dok si na balkonu ispraćao brod koji odlazi iz tvojeg morskog grada. Diviš se ribarima, diviš se pomorcima uz ono vječno, eh da sam muško (i da mi ta matematika ide) bila bih pomorac. Uvijek na moru, ima li išta ljepše?
O ima! Srećom, nije to odrastanje bez veze. Učini ono od čovjeka da malo realnije sagleda stvari i shvati da ne želi biti odvojen od svijeta, u najboljem slučaju, pola godine, da pomorci zapravo rijetko izlaze s broda i da, iako voliš ljuljuškanje, ocean neće imati razumijevanja za tvoj osjetljiv želudac. Spoznaš i da tatine riječi mala, a šta bi ti na brodu itekako drže vodu i zadovoljiš se time da će vječna ljubav tebe i brodova biti ona na daljinu. I to je jedina ljubav za koju želiš da bude na daljinu. Kad napokon pronađeš čovjeka koji bi mogao postati razlog da se odrekneš svojeg singl statusa, a Bog zna koliko je trebalo da zavoliš vezu u kojoj si sama sa sobom i ne bi se baš samo tako toga odricala, želiš da je ta ljubav itekako na blizinu. Želiš zagrljaje, poljupce, držanje za ruke.. svaki dan.
No, kako ono ide? Karma, Murphy, nikad ne reci nikad... e sve se to nekako smiksa i učini da ti se svidi pomorac. Da, pomorac. Onaj koji je malo doma. Onaj koji se neće moći javiti jer neće imati interneta. Onaj koji u svakoj luci ima drugu, a tko zna, možda i ženu i troje djece. Onaj koji nije s tobom na tvoj rođendan. Ni na Božić. Ni na Novu godinu. Onaj koji ne može popraviti perilicu jer ga nema doma, nit paziti da te majstori ne oderu muljajući da baš trebaš promijeniti taj dio koji košta skoro kao potpuno nova perilica. I najvažnije, onaj koji ti ne može zagrijati stopala kad zimi legneš u krevet, koji te nakon svađe ne može zagrliti i reći ti da si blesava, ali da te svejedno voli.
Ali, kad je život bio idealan i kad je sve išlo po planu? Moj je pomorac (jesam li ja to rekla moj!?) na prvoj kavi rekao da za dvadeset dana odlazi na brod, a na zadnjoj me pitao hoću li ga čekati. Dvadeset dana je bilo dovoljno da moj odgovor bude potvrdan, a njegove se usne razvuku u zadovoljan smiješak. Priznajem, htjela sam ispast cool kad sam rekla dvadeset, zapravo su dva dana bila i više nego dovoljna. Od tad, internet je radio svaki dan uz poneki halo, čuješ li me? Haaloo, ne vidim te više! Mutan si. Daj ponovi, prekida.. Na kućnu adresu su stigla dva poklona toliko me iznenadivši da sam uvjeravala poštara da to mora biti neka greška jer ja nisam ništa naručila. Fiksni telefon zvoni kao da smo u 90-tima, a ja sam faca jer pozive primam preko satelita što sam si nekako prevela da dolaze ravno iz svemira. Prilično sam sigurna da nema ženu u dalekom svijetu, a ni djecu jer ne znam kad bi ih napravio s obzirom da ni jedan jedini dan nije kročio na kopno. O osobnoj edukaciji neću puno, ali makina, kuverta, 3rd, murada, tank-gorivo-pumpa-separator… sve znam. I čekam. Dok on križa dane na kalendaru, ja polako shvaćam tko je čekalica.
Još jedanaest dana..
Budite dobri.
Ch.
Oznake: Pomorac, čekalica, iščekivanje
- 00:56 -
petak, 22.02.2019.
Facebook, Viber, WhatsApp
Bliiing!
To je onaj zvuk poruke koji te prene iz stvarnosti i koji uspije natjerati da ti krv brže putuje tijelom. Jer u onih nekoliko sekundi dok hodaš prema svojem pametnom telefonu, ili češće, koliko ti treba da ga rukom dohvatiš jer, nemojmo se zavaravati, on je uvijek na dohvatu, pitaš se: je li on? I onda naravno imamo dvije opcije. Prva je, ona o itekoliko češća kad, ne, to nije njegova poruka. Tad ti uglavnom frendica javlja kako joj je dosadno na poslu, ili kako joj se čini da je onaj zgodni tip koji ju je u petak žicao broj nekako postao čudan i sve joj se čini da ništa od toga. Screen shot-a ti njegove poruke i da, moraš se složiti, tip nije baš svoj. Ah Bože moj.. idemo dalje. Dakle, ili je ona ili ti tvoj stari prijatelj još iz studentskih dana šalje razne šaljive fotke, videa i cijeniš to jer, eto, bar te nasmije.
I lijepo je to. Imati ljude koji te se sjete pa šalju poruke. Ali ne možeš ne osjetiti mrvu razočarenja kad ugledaš ekran i vidiš da nije on. A znaš da je online jer, ruku na srce, provjeriš to svaki put kad si na messengeru. Tipkali ste si prije nekoliko dana, nećeš bit nametljiva pa čekaš da se on javi, ali što ono kažu u filmovima, koliko dana se čeka? I onda se pitaš padneš li mu na pamet tijekom dana kao i on tebi? Je li on pogledao tvoje fotke kao ti njegove i ima li među njima favorite kao što ti imaš među njegovima? Znaš, one di je ispao totalno sladak. S obzirom da se ne javlja, zbediraš se jer očito ne misli na tebe, ali čekaj malo.. pa ni ti se njemu ne javljaš jer glumiš neku kraljicu i ne želiš da otkrije kako ti se svidio. Ne lažimo se, želiš da zna, ali samo pod uvjetom da je obostrano. I tad pomisliš da možda, samo možda, on radi to isto.
Ne znam. Nemam brata, a muškim frendovima ne želim priznati da kao pubertetlija čekam poruku pa izgleda da nikad neću saznati kako to funkcionira muški mozak i je li moguće da i oni nekad izgube hrabrost i ne pošalju tu poruku iako najradije bi. Dopisuje li se muški rod sa ženskim, i to višesatno, ako ranije nisu bili prijatelji, a bez da tu postoji ikakva romantična namjera? Rekla bih, ma daj, tko će tako bez razloga gubiti vrijeme, no nije li to tek moja nada?
Spomenimo i onu drugu opciju. Kad nakon zvuka poruke vidiš da je njegova. Baš onda kad si u nekom poslu i ne misliš na njega pa te uspije iznenaditi, a još više razveseliti. I što god prije osjećala, tad prevlada radost. Lice ti ukrasi osmijeh i najradije bi otplesala Chandlerov pobjednički ples. Smješkaš se i tipkaš, smišljajući šaljive i cool odgovore pokušavajući ga upoznati, a istovremeno odati taman dovoljno podataka o sebi da mu i dalje budeš zanimljiva. Simpatičan je, drag, ima smisla za humor, a na poneku pravopisnu pogrešku zatvaraš oči i tješiš se da je tome kriva brzina. Samo da ne napiše ćovijek i sumljam i bit će sve ok.
Mislila sam da ovakve „brige“, pitanja i kalkuliranja s porukama prestaju, ako ne sa šesnaest godina, onda bar s dvadeset i dvije. Davno sam prošla i tu dvadeset i drugu, no izgleda da vrijeme simpatija i želje da se svidimo istoj, nikad ne prestaje. Možda to nije ni loše, to čini da se osjećaš živim i nekako ne izlaziš iz đira. Uostalom, brakovi se sve kasnije sklapaju, a ja očito slijedim svjetski trend.
Budite dobri.
Ch.
Ch.
Oznake: dopisivanje
- 00:09 -
četvrtak, 14.02.2019.
Romani su nas upropastili, drage moje, romani.
Odgajana sam da čitam. I mama je uspjela u tome. Dok je starija sestra pisala zadaće, ja sam savladavala pisanje slova što me vrlo brzo dovelo i do čitanja. Gutala sam Andersenove i bajke braće Grimm čiji su kompleti knjiga krasili police moje dječje sobe. I rodila se ljubav. Zaspati prije pročitane bar jedne priče, bilo je nezamislivo. Čitajući tako pod svijetlom lampe nisam ni shvaćala da se moja podsvijest zaljubljuje u te prinčeve koji imaju sve.
On je visok i snažan. Jak da te može obraniti od svakoga zla, a opet nježan toliko da je njegov dodir ugodan kao hod po pahuljastim oblacima. On je viđao već lijepe žene, ali ugledavši tebe, sve padaju u zaborav jer ti si razlog kucanja njegovog srca i jedina koja može učiniti da on drhti. On je frajer koji ima svoju mušku ekipu, ali kad je vani ne zaboravlja da je tvoj i bar ti porukom javi da si mu u mislima. Kad ti izlaziš s curama, njemu to ne smeta, dapače, voli kad se zabavljaš i nije ni malo posesivan. Ima svoje hobije i interese, ali ti si mu na prvome mjestu i rado će večer provesti s tobom na kauču, gledajući film kojeg si opet ti izabrala (kuneš se, sljedeći put gledate akciju) i češkajući te pri tom. On je sportski tip jer, budimo realni, njegovo tijelo je toliko dobro građeno da je redovno održavanje potrebno. Tako da je bar dva put tjedno u teretani, a jednom tjedno igra nogomet ili košarku s dečkima. Njega moda naoko ne zanima previše pa izgleda kao da se ne trudi, ali jasno je da zna što se nosi. Iz aviona se vidi da je muško. Uglavnom je u tenisicama, ali kad treba, odijelo mu stoji bolje nego modelima Varteksa. Ne nosi odjeću koja bi i tebi bila uska, podvrnute traperice koje ne znaš kako skida i nategnute košulje čiji se botuni na prsima jedva drže, samo da bi pokazao svoje bicepse. Ne, on ima stila. Uredan je i čist jer se tušira svakodnevno i uvijek fino miriše. Nosi bradu jer tako izgleda muževnije, a i tebi se baš sviđa. Radišan je i bez problema će okopati vrt i ispiliti drva. Promijenit će ti ulje u autu i napumpati gume, paziti da te mehaničari ne oderu na servisu i reći ti, hej, to je samo lim, kad slučajno zagrebeš vratima svog ljubimca o zidić koji se nije vidio u retrovizoru.
I on čita. Obrazovan je i s njim uvijek imaš o čemu pričati. Ne slažete se baš u svemu, ali on prihvaća tvoj stav i ne pokušava te promijeniti. Poznaje te u dušu i zna već kako se boriti s tvojim mušicama. Uz tebe je. Uvijek. I znaš da na njega možeš računati. Čuva ti leđa i gura te naprijed, uvjerava kako si bez razloga nesigurna jer možeš sve što stvarno i želiš. On ti je prijatelj. On ti je ljubavnik. Toliko si mu lijepa da teško ruke odvaja od tebe, a poznaje svaki komadić tvog tijela i zna već kako mu ugoditi. On stvarno uživa u tvojem društvu i važnija si mu od ičega, a poštuje te iznad svega. Ponosan je što si njegova i zapravo se često pita, kako li te samo osvojio. Voli te. Zaljubljen je u tebe.
Dobro, možda Hans Christian Andersen i nije išao u ovakve detalje, ali moderni romanopisci svakako jesu. I što sam ja napravila gutajući knjige? Predozirala se ovakvim prinčevima i uvjerila sebe da takvi zaista i postoje. Očekujem munje i gromove, ono nešto što ti se dogodi u utrobi kad ga ugledaš i najvažnije, očekujem trajanje tog divnog osjećaja. Previsoki kriteriji? Vjerojatno. Al znaš što, bez munja i gromova, nije mi to to.
Pa sretno Valentinovo vama koji imate munje i gromove, a i nama koji nemamo, ali još vjerujemo da je to moguće.
Budite dobri.
Ch.
- 15:01 -
subota, 02.02.2019.
Sjeća li se itko još dočeka?
Da, znam da smo već u veljači, ali dugujem ovo curama..
Hvala Bogu na materijalima koji se ne gužvaju pa sam haljinu bez previše razmišljanja i prebacivanja po rukama spustila u kofer. Uz nju idu hulahopke od milijun dena pa ako je i ostala koja dlačica na nogama, ništa strašno, neće se vidjeti. Gaćice bez ruba jer ne dao Bog da netko pomisli da stvarno i nosiš gaće! Grudnjak push up da zavaraš protivnika koji neće pomisliti da ti tijelo još nije izašlo iz puberteta. Ubacujem toaletnu torbicu, peglu za kosu, nešto nakita, cipele (ne, nisam uzela one jedne jedine štikle koje imam), piđamu, robu za drugi dan i ok, to je to. Taman stignem još nalakirati nokte. Uf, nekako se sporo suši taj lak, a baš mi se piša i trebala sam krenuti još prije 5 minuta. Ma, suh je! Idem pišati polako skidajući hlače da slučajno ne dodirnem nijedan nokat, a kad ono- zalijepim kažiprst desne ruke ravno za wc školjku. Divno. Nemam vremena sad to sređivati, zakasnit ću na trajekt. Ugrabim aceton i krećem jer sad već znam da neću poštivati ograničenje brzine.
Oh ne! Prskalice! Zaboravila sam prskalice! Vraćam se trčeći po njih i krećem. Ovog puta, stvarno.
….
Promatram prijateljicu kako se šminka. U čudu sam. Vuče neke tamno smeđe crte po licu i svakim potezom malog kista sve više nalikuje Indijancu. Kune se, neće tako izgledati na kraju. Smanjuje nos, podiže kapke, ističe jagodice, širi bradu.. :O Kontrira. Ili konturira. Ili nešto slično tome. Ma, volim se i ja srediti i znam izgledati prilično ženstveno, al nekad se pitam imam li višak muških hormona. Ona iz svoje (bar tri put veće od moje) toaletne torbice vadi šarenilo sjenila, rumenila, ruževa, kistova, četkica.. pomno birajući koja će kombinacija istih krasiti njeno lice.
Ja namjeravam ispeglati kosu i vezati je u visok rep. Ukrotit ću te nemirne valove. Ali dok se spremamo nas tri u jednoj sobi, promatram svu silu preparata koje imamo, koje smo morale kupiti da bismo bile lijepe i vraćam peglu za kosu u kofer ni ne upalivši je. To nisam ja. Ja nemam ravnu kosu. Imam čupavu, valovitu kosu i točno tako ću ući u novu godinu. Kao ja.
Izgledale smo odlično! Ne zbog haljina, šminke, kontura ili frizura, nego jer nam osmijeh nije silazio s lica cijele večeri. Smijale smo se toliko da nas je trbuh bolio, a i ono što ja najviše volim, plesale smo. Dugo i s guštom. Divan početak nove godine.
A možda je stvar u prskalicama… ;)
Budite dobri.
Ch.
Oznake: nova godina
- 22:49 -
Jedan pogled, jedna poruka
Vrtila sam se u ritmu glazbe benda koji je svirao. Osjećala kako dobra, pozitivna energija puni moje tijelo koje, iako je već satima skakalo, nije osjećalo ni trunke umora. Zadovoljstvo mi se vidjelo na licu, sigurna sam, a obrazi su već bili rumeni kao i detalji haljine koju sam nosila. Kao i cvijet koji mi je držao kosu. I dok sam tako plesala s osobom koja već unaprijed zna svaki moj plesni korak, a radi dugogodišnjeg jednakog iskustva, krajičkom oka, nedaleko moje prijateljice i mene, ugledala sam ga. U djeliću sekunde vidjela sam tamne oči koje su gledale u moje. Pri sljedećem okretu, provjerila sam nisam li to ipak umislila. Ne, nisam. Razveselilo me to i nasmijala sam se. Uzvratio je toplim pogledom smiješeći se tek blago podignutim usnama. A nakon samo nekoliko trenutaka, bio je pored mene. Ne znam je li što rekao mojoj prijateljici, ali ona je nestala, a visok dečko toplih očiju zauzeo je njeno mjesto i zaplesao sa mnom.
Ne mogu reći da je najbolji plesač na svijetu, al trudio se i nije mi ni najmanje smetalo što nije pokazao vještine savladane na tečajevima salse i bachate. Smješkala sam se cijelo vrijeme i bilo mi je ugodno pričati s njim. Saznala sam kako se zove i odakle je, a pretpostavivši da je mlađi od mene, ne, za godine nisam pitala. Koliko smo zapravo razgovarali, ne znam. Rekla bih ne više od deset minuta, no možda je to samo odraz brzo proletjelog vremena. Ali bilo je dovoljno. Dovoljno da žalim zbog rastanka kad me prijateljica uhvatila za ruku i rekla: moramo ići, prijevoz je stigao. Nevoljko sam to rekla njemu, zagrlila ga i, vrlo hrabro, poljubila u obraz. I dok sam tako stajala ispred njega, smiješeći se dok sam gledala u drago lice, spustio je glavu i poljubio me. Tek naslonivši usne na moje, dao mi pusu. Ne znam ni jesam li uzvratila, iznenadio me. I otišla sam. Morala sam.
Koliko moraš biti glup da u današnje vrijeme ne pitaš broj telefona, ne pitaš za profil na nekoj društvenoj mreži, čovjeka kojemu dozvoliš da svojim usnama dotakne tvoje? Jako glup. Ali ja sam jedna od onih koja još uvijek misli da to mora napraviti frajer. Ja ne šaljem poruke, ne šaljem zahtjeve za prijateljstvo. Ne prva. Ako sam njemu bila zanimljiva koliko on meni, nek on pronađe mene. Ne bi trebalo biti teško. Kao što nije bilo teško meni pronaći njega. U vrlo kratko vrijeme saznala sam i prezime i titulu nakon diplome, čak i pjesmu koju je napisao u nekom nižem razredu osnovne škole. Samo, problem je u tome što se ja ne javljam prva. Mislim, što ako ne odgovori? Što ako mu se uopće nisam svidjela? Što ako je, čim sam otišla, plesao s nekom drugom na jednak način? Što ako me se već sutradan nije ni sjećao? I bilo je još tih što ako, ali kopkalo me, htjela sam poslati poruku. Samo, to nisam ja. Jesam rekla da se ja ne javljam prva?
K vragu i sve.. Poslala sam.
Budite dobri.
Ch.
- 22:17 -
