petak, 24.05.2019.
Kako sam postala čekalica
Kad si cijeli život okružen morem, nemoguće je ne osjećati iznimnu povezanost s tim velikim, snažnim, divnim plavetnilom. Budi te zvuk motora barke koja se vraća u porat nakon bačenog parangala, znaš i kako zvuči remont brodova u škveru, a zvuk brodske sirene zauvijek te sjeća na djetinjstvo i euforiju koju si osjećao dok si na balkonu ispraćao brod koji odlazi iz tvojeg morskog grada. Diviš se ribarima, diviš se pomorcima uz ono vječno, eh da sam muško (i da mi ta matematika ide) bila bih pomorac. Uvijek na moru, ima li išta ljepše?
O ima! Srećom, nije to odrastanje bez veze. Učini ono od čovjeka da malo realnije sagleda stvari i shvati da ne želi biti odvojen od svijeta, u najboljem slučaju, pola godine, da pomorci zapravo rijetko izlaze s broda i da, iako voliš ljuljuškanje, ocean neće imati razumijevanja za tvoj osjetljiv želudac. Spoznaš i da tatine riječi mala, a šta bi ti na brodu itekako drže vodu i zadovoljiš se time da će vječna ljubav tebe i brodova biti ona na daljinu. I to je jedina ljubav za koju želiš da bude na daljinu. Kad napokon pronađeš čovjeka koji bi mogao postati razlog da se odrekneš svojeg singl statusa, a Bog zna koliko je trebalo da zavoliš vezu u kojoj si sama sa sobom i ne bi se baš samo tako toga odricala, želiš da je ta ljubav itekako na blizinu. Želiš zagrljaje, poljupce, držanje za ruke.. svaki dan.
No, kako ono ide? Karma, Murphy, nikad ne reci nikad... e sve se to nekako smiksa i učini da ti se svidi pomorac. Da, pomorac. Onaj koji je malo doma. Onaj koji se neće moći javiti jer neće imati interneta. Onaj koji u svakoj luci ima drugu, a tko zna, možda i ženu i troje djece. Onaj koji nije s tobom na tvoj rođendan. Ni na Božić. Ni na Novu godinu. Onaj koji ne može popraviti perilicu jer ga nema doma, nit paziti da te majstori ne oderu muljajući da baš trebaš promijeniti taj dio koji košta skoro kao potpuno nova perilica. I najvažnije, onaj koji ti ne može zagrijati stopala kad zimi legneš u krevet, koji te nakon svađe ne može zagrliti i reći ti da si blesava, ali da te svejedno voli.
Ali, kad je život bio idealan i kad je sve išlo po planu? Moj je pomorac (jesam li ja to rekla moj!?) na prvoj kavi rekao da za dvadeset dana odlazi na brod, a na zadnjoj me pitao hoću li ga čekati. Dvadeset dana je bilo dovoljno da moj odgovor bude potvrdan, a njegove se usne razvuku u zadovoljan smiješak. Priznajem, htjela sam ispast cool kad sam rekla dvadeset, zapravo su dva dana bila i više nego dovoljna. Od tad, internet je radio svaki dan uz poneki halo, čuješ li me? Haaloo, ne vidim te više! Mutan si. Daj ponovi, prekida.. Na kućnu adresu su stigla dva poklona toliko me iznenadivši da sam uvjeravala poštara da to mora biti neka greška jer ja nisam ništa naručila. Fiksni telefon zvoni kao da smo u 90-tima, a ja sam faca jer pozive primam preko satelita što sam si nekako prevela da dolaze ravno iz svemira. Prilično sam sigurna da nema ženu u dalekom svijetu, a ni djecu jer ne znam kad bi ih napravio s obzirom da ni jedan jedini dan nije kročio na kopno. O osobnoj edukaciji neću puno, ali makina, kuverta, 3rd, murada, tank-gorivo-pumpa-separator… sve znam. I čekam. Dok on križa dane na kalendaru, ja polako shvaćam tko je čekalica.
Još jedanaest dana..
Budite dobri. 
Ch.
Oznake: Pomorac, čekalica, iščekivanje
- 00:56 -
