subota, 02.02.2019.
Jedan pogled, jedna poruka
Vrtila sam se u ritmu glazbe benda koji je svirao. Osjećala kako dobra, pozitivna energija puni moje tijelo koje, iako je već satima skakalo, nije osjećalo ni trunke umora. Zadovoljstvo mi se vidjelo na licu, sigurna sam, a obrazi su već bili rumeni kao i detalji haljine koju sam nosila. Kao i cvijet koji mi je držao kosu. I dok sam tako plesala s osobom koja već unaprijed zna svaki moj plesni korak, a radi dugogodišnjeg jednakog iskustva, krajičkom oka, nedaleko moje prijateljice i mene, ugledala sam ga. U djeliću sekunde vidjela sam tamne oči koje su gledale u moje. Pri sljedećem okretu, provjerila sam nisam li to ipak umislila. Ne, nisam. Razveselilo me to i nasmijala sam se. Uzvratio je toplim pogledom smiješeći se tek blago podignutim usnama. A nakon samo nekoliko trenutaka, bio je pored mene. Ne znam je li što rekao mojoj prijateljici, ali ona je nestala, a visok dečko toplih očiju zauzeo je njeno mjesto i zaplesao sa mnom.
Ne mogu reći da je najbolji plesač na svijetu, al trudio se i nije mi ni najmanje smetalo što nije pokazao vještine savladane na tečajevima salse i bachate. Smješkala sam se cijelo vrijeme i bilo mi je ugodno pričati s njim. Saznala sam kako se zove i odakle je, a pretpostavivši da je mlađi od mene, ne, za godine nisam pitala. Koliko smo zapravo razgovarali, ne znam. Rekla bih ne više od deset minuta, no možda je to samo odraz brzo proletjelog vremena. Ali bilo je dovoljno. Dovoljno da žalim zbog rastanka kad me prijateljica uhvatila za ruku i rekla: moramo ići, prijevoz je stigao. Nevoljko sam to rekla njemu, zagrlila ga i, vrlo hrabro, poljubila u obraz. I dok sam tako stajala ispred njega, smiješeći se dok sam gledala u drago lice, spustio je glavu i poljubio me. Tek naslonivši usne na moje, dao mi pusu. Ne znam ni jesam li uzvratila, iznenadio me. I otišla sam. Morala sam.
Koliko moraš biti glup da u današnje vrijeme ne pitaš broj telefona, ne pitaš za profil na nekoj društvenoj mreži, čovjeka kojemu dozvoliš da svojim usnama dotakne tvoje? Jako glup. Ali ja sam jedna od onih koja još uvijek misli da to mora napraviti frajer. Ja ne šaljem poruke, ne šaljem zahtjeve za prijateljstvo. Ne prva. Ako sam njemu bila zanimljiva koliko on meni, nek on pronađe mene. Ne bi trebalo biti teško. Kao što nije bilo teško meni pronaći njega. U vrlo kratko vrijeme saznala sam i prezime i titulu nakon diplome, čak i pjesmu koju je napisao u nekom nižem razredu osnovne škole. Samo, problem je u tome što se ja ne javljam prva. Mislim, što ako ne odgovori? Što ako mu se uopće nisam svidjela? Što ako je, čim sam otišla, plesao s nekom drugom na jednak način? Što ako me se već sutradan nije ni sjećao? I bilo je još tih što ako, ali kopkalo me, htjela sam poslati poruku. Samo, to nisam ja. Jesam rekla da se ja ne javljam prva?
K vragu i sve.. Poslala sam.
Budite dobri. 
Ch.
- 22:17 -
