četvrtak, 31.05.2007.
LJUBIT ĆU TE KRISTE
SVE DO KRAJA
Ljubit ću te Kriste sve do kraja,
vjerujem da ću stati pred vrata Raja.
I ako me budu progonili,
ne, ja neću pasti,
uz Tvoju ljubav
moja će snaga rasti.
Tvoje putove ja ću slijediti
nikada mi Tvoja slika
pred očima neće izblijediti.
Bože, Tvoja me Riječ naprijed tjera,
bez Tebe mrtva mi je ova vjera.
Teško je živjeti u dozama samoće,
u ovome svijetu uzima tko što hoće.
Još mi je samo do Tebe stalo,
evo, dajem Ti svoje srce malo.
Ljubit ću Te Kriste do zadnjega daha
podsjeti me da sam čovjek
nastao od praha.
Ponekad mi je potreban podsjetnik, da se ponizim...jer samo sam čovjek, u ovom svijetu jadan.
Ali sa mojim Bogom sam sretna 
budite i vi 
Bog vas blagoslovio+
- 15:42 -
srijeda, 30.05.2007.
DVIJE STRANE
LJUBAV KAO STVARNOST
Mladi životi se gase, Gospodine...
Za njih zvijezde ne postoje,
misle da ih ne vole,
o Bože, teško je.
Traže, a ne prihvaćaju,
žele, a ne osjećaju,
ljubav žeđaju,
a prazni ostaju,
u stvarnosti
izgubljeni postaju.
I vrište i plaču,
jer teško je
ispuniti Tvoju zadaću.
Čista, iskrena, ponizna
takva je ljubav za nas stvorena.
Ljubav kao stvarnost
u ljudska srca je utkana...
Jauk duše jedne osobe nagnao me da napišem ovu pjesmu, teško je biti podvojen...
NE BUDITE ZATVORENIH OČIJU I SKRIVENA SRCA, Bog sve vidi i On sve prašta...
Neka vas Gospodin blagoslovi+
- 19:25 -
utorak, 29.05.2007.
NOVI ŽIVOT
Ipak sam odlučila napisat sve u jednom danu, tako da završim sa prošlošću i osvrnem se na sadašnjost, jer jedva čekam da vam napišem što se događalo u posljednje vrijeme...
Baš sam neke dobre volje, uopće nisam mislila kak bi mogla imati blog, a gle me, pišem ko´ luda 
Pa da nastavim, željela bi sve skratiti, a opet želim da sve znate, pa sad...
Pošto sam bila u nedoumici, da li sam za časne ili nešto drugo, molila sam Boga i duše u čistilištu da mi pomognu, rekla sam:"Bože, ako je Tvoja volja da budem časna, daj mi da znam, da osjetim, a opet ako sam za obitelj pošalji mi osobu dobru i koja Te voli više od svega (ovo s crvenim zapamtite). I tako je prošlo kratko vrijeme kad sam upoznala jednog dečka u vlaku.
I sad seka i ja sjednemo k njemu u kupe ( a izgledo mi je ko klinac, onda sam ja imala 19) i sad dođe kondukter i traži karte, seka i ja pokažemo, a on (dečko) traži i traži i traži i nikak da nađe. A mislim si ja:"taj se šverca, pa se sad fulira kao nemre nać kartu" kad ono, evo je, a mislim ja, pa ajd ok, ima... I sad mi njemu to kažemo i počne neka pričica. Kaže da mora u vojsku, a da mu se ne da i tak... Taj dan su bile nogometne utakmice i onda svi lude za tim, i sad pita moja sestra:" šta, jel ideš gledat utakmicu", a on:"ma ne, nisam ti ja taj tip", a ja(onak cinično):" a šta, plešeš, a on:"DA" ajooooooooj, e onda me bilo sram
Razmjenili smo brojeve, reko je da ima 19 i odmah sam promijenila mišljenje (e jesmo mi ljudi jadni)
I tako je prošlo par dana i odlučim ja njemu poslat poruku misleći da je u vojsci, naravno nije bio, a još se i požalio da ne zna šta bi sa sobom, pa sam ga ja na nagovor sestre pozvala da ide s nama u CDP (centar za duhovnu pomoć) na seminar LJUBAV I ZDRAVA SPOLNOST.(malo sam se dvoumila, jer ga nisam poznavala, nisam znala kak će reagirat na to, jer nema baš mnogo dečkiju koji bi išli na takvu temu)
Ali on je išao...i sad sjedimo mi tamo sami i pričamo,(bio je odmor poslije prvog djela) kad odjednom on meni kaže:"JA SAM NEVJERNIK" i nema ni jedan sakrament, e skoro sam pala sa stolca...Bog je humorističan...a sjećate se onog sa crvenim slovima iznad!? E da, ali mislila sam:"pa ako je ovdje, onda nije važno, uostalom čini se drag i iskren" Prihvatio je seminar vrlo dobro, čak mu se i svidjelo
Tako smo se čuli svaki dan, čak išli i na klizanje, a onda je moro u vojsku. (naše druženje se odvijalo od 16.11-27.11) znači vrlo kratko. 27.11. bio je u mom gradu i pratila sam ga na vlak, jer je išo doma, tad smo se zagrlili i to je bilo to, noć sa 27. na 28. smo prohodali, iako nismo ni jedan ni drugi postavili to pitanje, mislili smo da smo skupa. 28.11 otišo je u vojsku i viđali smo se samo vikendom.
Sve se tako brzo dogodilo da se nisam ni snašla, al oborio me s nogu
Nije bio kao drugi, bio je iskren i nije se niti malo pretvaro da je netko ko nije i to privuklo.
Sad je došao trenutak da mu kažem kako ja nisam kao sve djevojke i da ne mislim imati spolne odnose do braka i da idem svaki dan na misu i da mi je Bog na prvom mjestu.
Naravno on je sve to super prihvatio i čak je samnom krenuo na misu i gledao me na jedan drugačiji način...gledao me na onaj način kakvu ja sama sebe vidim, za njega nisam bila predmet, tijelo...za njega sam bila osoba,njegova ljubav, a ja sam se samo čudila i nisam mogla vjerovat (tu sam zaključila da je moj poziv obitelj, iako još uvijek nisam bila izbacila onu prvu opciju).
I u međuvremenu sam ja imala sumnje, jer sam se bojala što ako griješim...i takve stvari, ali on me iz dana u dan iznenađivao i kad sam bila skroz jadna i rekla mu kako sumnjam i da me strah ako ne odem u časne, a On me zove, moj dragi mi je rekao:"Bog zna što je ljubav" tu me rasplako, jer mi je bilo nepojmljivo da dečki znaju tako govoriti. Jednostavno bio je predobar.
Tek kada je izašao iz vojske počeli smo se upoznavati kako treba...na kraju smo zaključili da je to to i da se volimo...i odjednom se on odlučio krstiti, jer je (kako kaže) uz mene upoznao Boga (ja sam skoro umrla, mislim od sreće) a nema dugo se i krizmao. I sada svake nedjelje zajedno idemo na misu, zajedno na ispovijed i trudimo se čuvati do braka, izlazimo u prirodu, molimo svaki dan...i dalje ja idem na susrete mladih, ali sada sa njim...i shvatila sam da sa njim mogu više nego što mogu sama, a ljubav nam je svakim danom sve jača i jača...naravno ima i svađa, ali to se sve brzo zaboravi, jer Bog nas jača oboje...zajedno smo u tome, slobodnom voljom i to je ono najljepše. Sada smo zajedno već godinu i pol (i sve to vrijeme ustrajemo i nismo imali spolne odnose) i vjenčat ćemo se ove godine na malu Gospu 
oboje imamo 21 god. i većina nam govori da smo premladi i da nismo spremni, ali ja mislim da čovjek može imati i 40 god., pa još uvijek ne biti spreman za brak, bolje je onda kad smo mladi, jer možemo više postići...
Po svemu ovome vidim da me Bog mnogo ljubi i da sam mu važna.
Od srca svima želim ovakvu sreću.
Bog vas blagoslovio+
- 14:50 -
BOŽJI BLAGOSLOV+
KADA DOĐEŠ
Kada dođeš Gospodine,
hoćeš li me vidjeti,
da li ćeš me se sjetiti
ili će Tvoj pogled skrenuti?
Kada dođeš bit ću na koljenima,
pognuta tužnog pogleda,
naći ćeš me na livadi
gdje žalujem.
Brinut ću se
da li ćeš me htjeti.
Hoćeš li?
Hoćeš li Gospodine
i mene uzeti.
Ne daj da mi lice
ugleda truleži,
ne daj da mi duša
uzalud živi.
Kada dođeš Gospodine
od srama ću se smanjiti.
Pitam se,
da li ćeš i u meni
svijetlo vidjeti?
Evo i danas je svanuo novi dan, tome treba težiti. Nadati se da svaki dan donosi nešto novo, bolje, snažnije. Pozdravljam sve i u srcu molim za vas, baš je lijepo osjećati sreću
Pa da nastavim...
Kao što rekoh, nije sve tako crno, baš naprotiv.
Kako su godine prolazile i naši su se životi mijenjali, sa 18 god. sam prestala konzumirati sve one negativne stvari, do toga je došlo iz tog razloga, jer se i moja sestra prestala uništavati, pa sam i ja odlučila isto. Onda nismo još znale, ali imale smo ljude koji su molili za nas i našu obitelj i odjednom su sve te molitve oblikovale naše živote.
Vidite kak je to, sestra te povuče, sestra te odvuče
Ali još je bilo teško sve odjednom prestati, još me uvijek vuklo van u dim, među svijet, da se pokažem, da me vide...dok se nisam zasititla.
Jednostavno je stalo i nije mi se više dalo izlaziti, društvo mi nije odgovaralo, sve je to postalo vrlo isprazno i jadno...nisam mogla razgovarati sa svim tim ljudima koje sam znala, jer nismo imali o čemu, njima je bilo bitno kad će izaći, kolko se urokat, kolko dečki imat i sve te stvari koje su mene prestale zanimati...mene je zanimao Bog, a njih nije i postala sam im dosadna, jer smo se razilazili u mišljenjima. Uvijek sam im pokušala govoriti da je ovako ljepše, ali nisu me mogli razumjeti, jer sam do par mjeseci ( u to vrijeme) prije, ja pila i izlazila s njima...i ne čudim se, sad mi je sve jasno. Prestala sam govoriti i udaljila sam se, naravno znala sam se moliti za njih.
Jednostavno mi je sve postalo strano.
U to vrijeme se sestra obratila i krenula svaki dan na misu, stara ekipa nije mogla izdržati, a da ju ne ismije, ali oni nisu shvaćali da u Bogu pronalaziš mir i postaješ slobodan, slobodan od cijeloga svijeta i ne brineš što će ljudi misliti, jer ti važno samo što misli Bog. Mene još nije toliko vuklo, ali sam i ja krenula. I tako smo svaki dan zajedno išle na misu. (sjećate se da sam u prošlom postu napisala kako smo se svađale=tukle, jako, jednostavno se nismo podnosile...koje li promjene) S vremenom, sam i ja doživjela Boga kao prijatelja i silno sam ga osjetila u životu, nije sve došlo preko noći, trajalo je godinu dana(i više) da budem spremna u svakom trenu pomoći i oprostiti (taj dio još i duže) da postanem ponizna i dobra. Još uvijek učim kako sve postići, jer čovjek uči dok je živ, ali važno je bilo početi...
Tako sam izgrađivala svoj odnos s Bogom, išla često na ispovijedi, karizmatske susrete, seminare, misu, duhovnu obnovu, susrete mladih...i u mome se srcu sve zažarilo, Bog mi je bio na prvom mjestu, sve sam mu predavala i svoj život. Došlo je razdoblje da odlučim što želim u životu, vukla me pomisao da budem časna sestra, mislila sam da me Gospodin zove, ali nisam se osjećala spremnom, možda sam mislila da mi je to dužnost.
U međuvremenu su se događale druge stvari...mamu nisam vidjela 2 i pol godine, otac je i dalje radio izvan zemlje, sestra je otišla radit i živjet u drugi grad i ja sam opet ostala sama, kuća, pas i ja. (barem sam psa imala, ali i njega smo vratili
) u početku je bilo super, imaš svoj mir, nitko te ne tlači i živiš. Ali kasnije postane tužno, sam si, potpuno sam i patiš. Onda sam krenula na crkveni zbor i pomagala časnama kad im je trebalo, tako sam se upoznala sa mladima iz crkve i bilo je baš dobro, ali još uvijek sam osjećala da razmišljam drukčije, uvijek sam mislila da ako si vjernik, moraš onda biti pravi, živjeti vjeru. Prava vjera je predivna stvar i svaki dan se nastojim truditi biti bolja i poniznija, voljeti ljude i u svakom trenu pomoći, zalagati se za dobro i svjedočiti o mome Bogu.
Malo mi je teško sve to pisati na ovaj način, zato pišem pjesme, jer mnogo je više toga u meni, a teško je objasniti, jedino što znam je da volim Boga do neba i da je on pravi prijatelj i Otac.
Ni tu još nije kraj mojoj priči, ali o tome ću drugi put.
Sada vas ostavljam uz kišu Božjih blagoslova i Njegove neizmjerne ljubavi+
- 09:30 -
ponedjeljak, 28.05.2007.
Početak
Pozdrav dragi prijatelji!
Evo i ja se upustih u vode bloganja.
Naime nikada nisam imala svoj blog, pa mi je baš drago da postoji još jedan način preko kojega mogu svjedočiti i dopustiti vam da me upoznate i da ja upoznam vas.
Ja sam jedna mlada zaručena djevojka koja je svoj život predala Božjoj volji. Polako ću vas upoznavati sa tijekom moga života, jer bih stvarno željela da upoznate Boga kao prijatelja, u stvari željela bih svoju sreću podijeliti sa svima...
Ovaj početak baš zvuči ozbiljno, ali i nisam vam ja baš tak ozbiljna :)
Da počnem...
Nisam ja oduvijek bila ovako bliska sa Bogom, iako je On bio blizak sa mnom. Kao dijete sam tu i tamo išla na misu, ali bila sam dijete i nisam to shvaćala ozbiljno, nisam ni razumijela šta svećenik priča, a vjerojatno nisam ni slušala
Roditelji mi nisu bili veliki vjernici, tako da nisam imala od koga slušati o vjeri (a nisu ni oni) osim od moje bake i tete koje su se uvijek trudile naučiti nas neku molitvu. Imam sestru koja je u to vrijeme bila pravi buntovnik, pa smo se uvijek svađale i maltretirale, bilo je i lijepih trenutaka, ali oni su kratko trajali (u to vrijeme). Tako smo odrastale, razvijale svoja razmišljanja i živjele u nekom svijetu koji nije baš bio ispunjen. Onda je došlo do sloma u kojem se ja nisam snašla,roditelji su nam se razveli. Svi smo bili izgubljeni, ali u svemu tome ja nisam osjećala velik nedostatak, tu je Gospodin pokazao svoju snagu, preveo me preko svega. Mama i ja smo bile jako vezane, a onda je ona otišla i sve je stalo. Ostale smo živjeti sa tatom, međutim on je radio izvan zemlje i nijenam se mogao toliko posvetiti, ostale smo sestra i ja, nemamo izbora osim biti zajedno u tome. I tako smo krenule, tj. ja sam krenula za njom. I kako je ona bila u lošijem društvu, takvo sam si i ja nalazila. Bilo mi je 14 god. i već sam izlazila, pušila i pila 
ostajala vani do jutra i kad nisam smijela, nije me bilo briga. Ali uvijek sam nekako u sebi bila ja... sama sa sobom...ona prava.
Bila sam i depresivna i jadna, ali kad sada gledam na sve to ne osjećam veliku težinu, iako me nekada samo pogodi, npr.sada kada pišem o tome.
Tada sam počela konzumirati marihuanu 
i zadovoljstvo sam nalazila u izlascima i uvijek sam se uklapala u ekipu i bilo mi je dobro, bar sam mislila da je. Većinom sam se družila sa dečkima, jer sam u njima nalazila bolje društvo, a i njih same. I uvijek je tu postajala ta kriva slika ljubavi, nekakva pretvaranja i maske i nikada nikoga nisam puštala u svoje srce, da me potpuno upozna, ni moji najbliži nisu znali moje misli, iako smo se družili, ali radije sam bubnula neku glupost ( pa neka misle da sam glupa) nego rekla svoje misli, jer sam se bojala da ću ostati povrijeđena, da će me ismijati, jer je tako često i bilo. U sebi sam bila nježna, ali pred drugima kada sam pokazala svoju nježnost rijetko su je prihvačali, pa sam odlučila to držati negdje duboko duboko...
Naravno, u društvu sam se znala pokazivati i glupirati i uvijek biti tu negdje gdje su svi, ali nije bilo ispunjenja, iako su me u to vrijeme zadovoljavale isprazne stvari.
Sada kad gledam objektivno vidim da mi je bila potrebna pomoć, iako sam onda mislila da mi ne treba, u stvari mi ju nitko nije ni ponudio...trebala mi je ljubav
No nije sve tako crno, ali to ću vam pričati u sljedećem postu, ne mogu sve odjednom, onda neću imati šta za pisati 
Evo nadam se da vam nije bilo dosadno čitati i da nije predugačko, a još se nadam da će netko uopće pročitati ovaj post...
Bog vas blagoslovio+
- 10:08 -
