Marketing
BOŽJI BLAGOSLOV+
KADA DOĐEŠ
Kada dođeš Gospodine,
hoćeš li me vidjeti,
da li ćeš me se sjetiti
ili će Tvoj pogled skrenuti?
Kada dođeš bit ću na koljenima,
pognuta tužnog pogleda,
naći ćeš me na livadi
gdje žalujem.
Brinut ću se
da li ćeš me htjeti.
Hoćeš li?
Hoćeš li Gospodine
i mene uzeti.
Ne daj da mi lice
ugleda truleži,
ne daj da mi duša
uzalud živi.
Kada dođeš Gospodine
od srama ću se smanjiti.
Pitam se,
da li ćeš i u meni
svijetlo vidjeti?
Evo i danas je svanuo novi dan, tome treba težiti. Nadati se da svaki dan donosi nešto novo, bolje, snažnije. Pozdravljam sve i u srcu molim za vas, baš je lijepo osjećati sreću 
Pa da nastavim...
Kao što rekoh, nije sve tako crno, baš naprotiv.
Kako su godine prolazile i naši su se životi mijenjali, sa 18 god. sam prestala konzumirati sve one negativne stvari, do toga je došlo iz tog razloga, jer se i moja sestra prestala uništavati, pa sam i ja odlučila isto. Onda nismo još znale, ali imale smo ljude koji su molili za nas i našu obitelj i odjednom su sve te molitve oblikovale naše živote.
Vidite kak je to, sestra te povuče, sestra te odvuče 
Ali još je bilo teško sve odjednom prestati, još me uvijek vuklo van u dim, među svijet, da se pokažem, da me vide...dok se nisam zasititla.
Jednostavno je stalo i nije mi se više dalo izlaziti, društvo mi nije odgovaralo, sve je to postalo vrlo isprazno i jadno...nisam mogla razgovarati sa svim tim ljudima koje sam znala, jer nismo imali o čemu, njima je bilo bitno kad će izaći, kolko se urokat, kolko dečki imat i sve te stvari koje su mene prestale zanimati...mene je zanimao Bog, a njih nije i postala sam im dosadna, jer smo se razilazili u mišljenjima. Uvijek sam im pokušala govoriti da je ovako ljepše, ali nisu me mogli razumjeti, jer sam do par mjeseci ( u to vrijeme) prije, ja pila i izlazila s njima...i ne čudim se, sad mi je sve jasno. Prestala sam govoriti i udaljila sam se, naravno znala sam se moliti za njih.
Jednostavno mi je sve postalo strano.
U to vrijeme se sestra obratila i krenula svaki dan na misu, stara ekipa nije mogla izdržati, a da ju ne ismije, ali oni nisu shvaćali da u Bogu pronalaziš mir i postaješ slobodan, slobodan od cijeloga svijeta i ne brineš što će ljudi misliti, jer ti važno samo što misli Bog. Mene još nije toliko vuklo, ali sam i ja krenula. I tako smo svaki dan zajedno išle na misu. (sjećate se da sam u prošlom postu napisala kako smo se svađale=tukle, jako, jednostavno se nismo podnosile...koje li promjene) S vremenom, sam i ja doživjela Boga kao prijatelja i silno sam ga osjetila u životu, nije sve došlo preko noći, trajalo je godinu dana(i više) da budem spremna u svakom trenu pomoći i oprostiti (taj dio još i duže) da postanem ponizna i dobra. Još uvijek učim kako sve postići, jer čovjek uči dok je živ, ali važno je bilo početi...
Tako sam izgrađivala svoj odnos s Bogom, išla često na ispovijedi, karizmatske susrete, seminare, misu, duhovnu obnovu, susrete mladih...i u mome se srcu sve zažarilo, Bog mi je bio na prvom mjestu, sve sam mu predavala i svoj život. Došlo je razdoblje da odlučim što želim u životu, vukla me pomisao da budem časna sestra, mislila sam da me Gospodin zove, ali nisam se osjećala spremnom, možda sam mislila da mi je to dužnost.
U međuvremenu su se događale druge stvari...mamu nisam vidjela 2 i pol godine, otac je i dalje radio izvan zemlje, sestra je otišla radit i živjet u drugi grad i ja sam opet ostala sama, kuća, pas i ja. (barem sam psa imala, ali i njega smo vratili
) u početku je bilo super, imaš svoj mir, nitko te ne tlači i živiš. Ali kasnije postane tužno, sam si, potpuno sam i patiš. Onda sam krenula na crkveni zbor i pomagala časnama kad im je trebalo, tako sam se upoznala sa mladima iz crkve i bilo je baš dobro, ali još uvijek sam osjećala da razmišljam drukčije, uvijek sam mislila da ako si vjernik, moraš onda biti pravi, živjeti vjeru. Prava vjera je predivna stvar i svaki dan se nastojim truditi biti bolja i poniznija, voljeti ljude i u svakom trenu pomoći, zalagati se za dobro i svjedočiti o mome Bogu.
Malo mi je teško sve to pisati na ovaj način, zato pišem pjesme, jer mnogo je više toga u meni, a teško je objasniti, jedino što znam je da volim Boga do neba i da je on pravi prijatelj i Otac.
Ni tu još nije kraj mojoj priči, ali o tome ću drugi put.
Sada vas ostavljam uz kišu Božjih blagoslova i Njegove neizmjerne ljubavi+
Post je objavljen 29.05.2007. u 09:30 sati.