utorak, 29.05.2007.
BOŽJI BLAGOSLOV+
KADA DOĐEŠ
Kada dođeš Gospodine,
hoćeš li me vidjeti,
da li ćeš me se sjetiti
ili će Tvoj pogled skrenuti?
Kada dođeš bit ću na koljenima,
pognuta tužnog pogleda,
naći ćeš me na livadi
gdje žalujem.
Brinut ću se
da li ćeš me htjeti.
Hoćeš li?
Hoćeš li Gospodine
i mene uzeti.
Ne daj da mi lice
ugleda truleži,
ne daj da mi duša
uzalud živi.
Kada dođeš Gospodine
od srama ću se smanjiti.
Pitam se,
da li ćeš i u meni
svijetlo vidjeti?
Evo i danas je svanuo novi dan, tome treba težiti. Nadati se da svaki dan donosi nešto novo, bolje, snažnije. Pozdravljam sve i u srcu molim za vas, baš je lijepo osjećati sreću 
Pa da nastavim...
Kao što rekoh, nije sve tako crno, baš naprotiv.
Kako su godine prolazile i naši su se životi mijenjali, sa 18 god. sam prestala konzumirati sve one negativne stvari, do toga je došlo iz tog razloga, jer se i moja sestra prestala uništavati, pa sam i ja odlučila isto. Onda nismo još znale, ali imale smo ljude koji su molili za nas i našu obitelj i odjednom su sve te molitve oblikovale naše živote.
Vidite kak je to, sestra te povuče, sestra te odvuče 
Ali još je bilo teško sve odjednom prestati, još me uvijek vuklo van u dim, među svijet, da se pokažem, da me vide...dok se nisam zasititla.
Jednostavno je stalo i nije mi se više dalo izlaziti, društvo mi nije odgovaralo, sve je to postalo vrlo isprazno i jadno...nisam mogla razgovarati sa svim tim ljudima koje sam znala, jer nismo imali o čemu, njima je bilo bitno kad će izaći, kolko se urokat, kolko dečki imat i sve te stvari koje su mene prestale zanimati...mene je zanimao Bog, a njih nije i postala sam im dosadna, jer smo se razilazili u mišljenjima. Uvijek sam im pokušala govoriti da je ovako ljepše, ali nisu me mogli razumjeti, jer sam do par mjeseci ( u to vrijeme) prije, ja pila i izlazila s njima...i ne čudim se, sad mi je sve jasno. Prestala sam govoriti i udaljila sam se, naravno znala sam se moliti za njih.
Jednostavno mi je sve postalo strano.
U to vrijeme se sestra obratila i krenula svaki dan na misu, stara ekipa nije mogla izdržati, a da ju ne ismije, ali oni nisu shvaćali da u Bogu pronalaziš mir i postaješ slobodan, slobodan od cijeloga svijeta i ne brineš što će ljudi misliti, jer ti važno samo što misli Bog. Mene još nije toliko vuklo, ali sam i ja krenula. I tako smo svaki dan zajedno išle na misu. (sjećate se da sam u prošlom postu napisala kako smo se svađale=tukle, jako, jednostavno se nismo podnosile...koje li promjene) S vremenom, sam i ja doživjela Boga kao prijatelja i silno sam ga osjetila u životu, nije sve došlo preko noći, trajalo je godinu dana(i više) da budem spremna u svakom trenu pomoći i oprostiti (taj dio još i duže) da postanem ponizna i dobra. Još uvijek učim kako sve postići, jer čovjek uči dok je živ, ali važno je bilo početi...
Tako sam izgrađivala svoj odnos s Bogom, išla često na ispovijedi, karizmatske susrete, seminare, misu, duhovnu obnovu, susrete mladih...i u mome se srcu sve zažarilo, Bog mi je bio na prvom mjestu, sve sam mu predavala i svoj život. Došlo je razdoblje da odlučim što želim u životu, vukla me pomisao da budem časna sestra, mislila sam da me Gospodin zove, ali nisam se osjećala spremnom, možda sam mislila da mi je to dužnost.
U međuvremenu su se događale druge stvari...mamu nisam vidjela 2 i pol godine, otac je i dalje radio izvan zemlje, sestra je otišla radit i živjet u drugi grad i ja sam opet ostala sama, kuća, pas i ja. (barem sam psa imala, ali i njega smo vratili
) u početku je bilo super, imaš svoj mir, nitko te ne tlači i živiš. Ali kasnije postane tužno, sam si, potpuno sam i patiš. Onda sam krenula na crkveni zbor i pomagala časnama kad im je trebalo, tako sam se upoznala sa mladima iz crkve i bilo je baš dobro, ali još uvijek sam osjećala da razmišljam drukčije, uvijek sam mislila da ako si vjernik, moraš onda biti pravi, živjeti vjeru. Prava vjera je predivna stvar i svaki dan se nastojim truditi biti bolja i poniznija, voljeti ljude i u svakom trenu pomoći, zalagati se za dobro i svjedočiti o mome Bogu.
Malo mi je teško sve to pisati na ovaj način, zato pišem pjesme, jer mnogo je više toga u meni, a teško je objasniti, jedino što znam je da volim Boga do neba i da je on pravi prijatelj i Otac.
Ni tu još nije kraj mojoj priči, ali o tome ću drugi put.
Sada vas ostavljam uz kišu Božjih blagoslova i Njegove neizmjerne ljubavi+
- 09:30 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
Opis bloga
Svjedočenje Božje ljubavi kroz život običnih ljudi...
Free Hit Counter
Kako komentirati:
Kliknite tamo gdje piše komentari (ispod svakog posta), otvori vam se novi prozor, klik u polje anonimac ili ako imate blog bloger (desno dolje), tamo gdje piše nadimak upišete svoje ime ili neki nadimak, onda upišete komentar i klik na pošalji.
DUHOVNO
"Jahve je samnom, i ja ne strahujem.
što mi tko može?" (Ps 118, 6)
"Milosrdan i milostiv je Jahve,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Jarostan nije za vječna vremena
niti dovijeka plamti srdžba njegova.
Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama.
Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje,
Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.
Kako se otac smiluje dječici,
tako se Jahve smiluje onima što ga se boje.
Jer dobro zna kako smo sazdani,
spominje se da smo prašina." (Ps.103, 8.14)
«Ti sve vidiš o Jahve! Nemoj šutjeti!
Gospode, od mene se ne udaljuj!
Preni se, ustani da me obraniš,
Bože moj, Gospode, vodi parnicu moju!»(Ps. 35, 22-23)
«Zazivam te, Bože, ti ćeš me uslišit:
prikloni mi uho i čuj riječi moje.
Proslavi na menii dobrotu svoju
ti koji od dušmana izbavljaš
one što se uječu desnici tvojoj.
Čuvaj me ko zjenicu oka,
sakrij me u sjenu krila svojih
od zlotvora što na me nasrću»
(Ps. 17, 6-9)
MISLI SVETACA
-Posveti sebe i posvetit ćeš društvo (Franjo Asiški).
-Kršćanski je život nastavak i dovršetak Kristova života u nama. Svatko treba biti Krist ovdje na zemlji nastavljajući njegov život i njegova djela (Ivan Eudes).
-Bog je postao čovjekom zato da bi čovjek postao Bogom (Aurelije Augustin).
-Svi možemo postići kršćansku krepost i svetost bez obzira na životne uvjete i zvanje (Franjo Saleški).
-Neka svaki dan tvoga postojanja bude kao prvi; uvijek radi s gorljivošću kao na dan kad si se obratio (Antun Padovanski).
-U Božjim očima puno čini onaj tko radi najbolje što može, makar to bilo jako malo (Petar Alkantarski).
-Rođeni smo za rad, a ne za sanjarenje.
-Lažna je svaka pobožnost koja vodi lijenosti (sv. Zita).
-Ne može se istodobno ugoditi svijetu i Bogu jer su oprečni u svojim mislima, željama i djelima (Ivan Vianney).
-Čovjeku je bog ono što više voli od Boga (Ciprijan).
-Manje ćeš patiti slijedeći križ nego služeći svijetu i njegovim užicima (Ivan Vianney).
-Tko je sam svoj učitelj, učenik je budale (Bernard).
-Krist od nas uzima (i pobožanstvenjuje) samo ono što mu damo (Terezija Avilska).
-U kraljevskoj galiji božanske ljubavi nema robova jer su svi veslači dragovoljci (Franjo Saleški).
-Boga moramo ljubiti prvoga, kako bismo bližnjega mogli ljubiti u Bogu (Bernard).
-Cijena je Božje ljubavi ne biti cijenjen od ljudi (Franjo Asiški).
-Nikad ne govori o svom bližnjem ono što ne bi rekao u njegovoj prisutnosti (Magdalena de Pazzi).
- Gospodnja me drži desnica...ne, ja neću umrijeti nego živjeti
- Život mi bilježi
Božja snaga
- Svi smo mi putnici i svi smo mi na životnom proputovanju. Da bismo putovali životnom stazom, moramo zakoraknuti, skretati, vraćati se, tražiti, vjerovati životnim strujama jer nas uvijek vode k vratima namijenjenim upravo nama da ih samo ugledamo ili zastanemo pred poluotvorenim vratima ili otvorimo životna vrata s vjerom da Bog sve dobro vodi i krenemo...
Vlado Krapljan, Duhovne misli i izreke)
- Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni.
(Iv-6,37)
VICEVI I OSTALO
ISPEKLI PA REKLI
- Libijska vojska može razoriti Ameriku i slomiti joj nos.
(Muammar Gadaffi, libijski predsjednik)
- S godinama postajemo sve teži jer nam je u glavama sve više informacija.
(Vlade Divac, srpski košarkaš)
- Smatram da nismo učinili loše time što smo im oteli zemlju. Bilo je mnogo ljudi koji su je trebali, a Indijanci su je sebično htjeli zadržati za sebe.
(John Wayne)
MIJENJANJE ŽARULJE
Koliko programera treba za mijenjanje žarulje?
Nijedan. To nije hardverski problem.
Koliko diplomiranih studenata treba za mijenjanje žarulje?
Samo jedan, ali to može potrajati pet godina.
Koliko pravih muškaraca treba za mijenjanje žarulje?
Jedan. Pravi se muškarac ne boji mraka.
Koliko pravih žena treba za mijenjanje žarulje?
Nijedna. Prava žena uvijek ima oko sebe dovoljno pravih muškaraca koji će to učiniti umjesto nje.
Koliko psihijatara treba za mijenjanje žarulje?
U principu dovoljan je samo jedan pod uvjetom da je žarulja sama poželjela da bude promijenjena.
Koliko psihologa treba za mijenjanje žarulje?
Nijedan, žarulja će se zamijeniti sama kada bude spremna.
Koliko mafijaša treba za mijenjanje žarulje?
Tri. Jedan da zamijeni žarulju, drugi kao svjedok, a treći da se riješi svjedoka.
Koliko službenika treba za mijenjanje žarulje?
Četrdeset pet! Jedan da je zamijeni, a ostala četrdeset i četiri da ispunjavaju formulare.
