znam da sam za tebe samo pojava...
postojao je, otad je već puno vremena prošlo, jedan veliki snažan oblak. uvijek spreman natjecati se sa Suncem - izlazio je kao pobjednik.
sjećaš li se kako je nekoć grmilo?
to oblak pušta svoj gnjev kroz oštre zlatne pukotine u nebu. munje su bile njegovo nezadovoljstvo, ljutnja nikad izazvana nečim ozbiljnim.
posve nenadano, jedne tihe oblačne noći, oblak je ugledao Čovjeka. nebo je zadrhtalo. je li moguće da se veliki snažni oblak zaljubio?
iznenada, nestala je njegova volja za igranjem. Sunce je postalo samo jedva primjetna pojava.
s vremenom, od velikog snažnog oblaka nastao je samo maleni oblačić.
sjećaš li se nedavnog potresa?
to je Čovjek pogledao u oblačić. od silne sreće, mali je oblačić, kojeg nitko nije primjećivao, uzrokovao snažnu pojavu.
Čovjek je maknuo pogled. nastavio svoj život, daleko na Zemlji. za njega je oblačić bio samo jedan od mnogih. ništa posebno. ništa vrijedno pažnje. samo pojava na nebu koja ubrzo nestane.
ali, Čovječe...oblačić nije uistinu nestao. on je još uvijek tamo. još uvijek postoji. još uvijek on jest.
sjećaš li se kako je jučer kišilo?
to maleni oblačić neutješno plače. na Zemlju spušta polavu svoje tuge.
tko je malo pažljivije slušao kišu, mogao je čuti oblakovu bol. svaka je kapljica pričala priču.
a Čovjek...od kišnih kapi sakrio se u kuću. pobjegao. kao da je znao...
nijedna kap...nijedna suza nije pala na Čovjekovo srce. on nije slušao riječi njemu upućene. on nije čuo jecaje jadnog oblačića.
mali oblačić više ne zna za Sunce. on se ne sjeća svog nekadašnjeg života. ne zna tko je uistinu.
iz dana u dan oblačić se sve više i više smanjivao...sve dok nije postao samo pahulja na nebu...tako krka...tako nemoćna.
za tu pahulju život više nije imao smisla. zaboravila je razlog.
bila je u nemogućoj ljubavi. zaljubljena u Čovjeka.
pahulji je bilo dosta patnje...bila je spremna skočiti.
čuješ li kako pljušti?
to nebo plače za pahuljom koje više nema.
priča se da je pahulji bila uslišena posljednja želja. s neba je tiho pala točno na Čovjekovo srce. začuo se vrisak. Čovjek je osjetio svu bol koju je pahulja nosila u sebi prije nego se konačno otopila.
poljubi me u čelo
reci mi gdje boli
čujem te dok šutiš
gledam te dok žmirim
ne možeš se sakriti
pričaj mi o ljubavi
razumijem svaku riječ
osjećam svaku suzu
vjeruj mi jer volim
svaki tvoj pokret
svaki tvoj osmijeh
čujem srce kako kuca
misliš da ne znam
značiš mi više nego misliš
u pogledu je više od simpatije
u dodiru je više od strasti
u riječi je više od smisla
ne vraćaš mi pjesmu
nije te briga
voljela bih da znaš...
OVAJ JE POST POSVEĆEN ČOVJEKU.
za khm?:
ovaj je dio naknadno obrisan...
