ne, ne pričinjava vam se...to sam zbilja opet ja...
eeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee
baš smiješno...mislim nemam pojma otkud mi odjednom ideja da napišem novi post na već zaboravljenom blogu...
za početak mislim da je važno da znate da se više ne zovem martina nego opet illona jer sam shvatila a zapravo i nije neka sramota. mislim ok. tako da, ako negdje vidite da piše martina, onda sam to zaboravila promijeniti.
ne znam što da vam kažem jer sam na kompu već duže od tri sata i umorna sam i dosta mi je. pogotovo tipkanja, zao ću biti kratka. prije jedno dva mjeseca napisala sam ovo što slijedi, ali nije se dalo objaviti pa sam to shvatila kao znak da to nije dobra odluka. tako da nisam i sada tako tužna kako sam tada bila.
nadam se da ovaj moj blog još uvijek ima obožavatelje i da nisu baš svi zaboravili na mene...hh...a zanimljivo mi je bilo sad malo čitati što sam nekad pisala i kako sam se osjećala...što tada još nisam znala...što se još nije desilo...koliko sam nekima vjerovala, i, vjerojatno glavno i najvažnije, koliko sam bila zaljubljena. al ok, i sad sam 
uvijek i zauvijek, ali mi se ukus začuđujuće promijenio, o kriterijima da ne govorim. odrastam.
no da, što da vam još pričam. pročitajte ovo, a onda se možete podsjetiti na one stare postove...ako vam se da. ma svejedno mi je. ja sam svoje obavila...
OVO SAM, DAKLE, NAPISALA PRIJE OTPRILIKE DVA MJESECA:
haha.
puklo me
tj. pisalo mi se i beskonačno sam forever tužna.
ajde da vidimo kako će to izgledati.
čudno
A zašto onda svi mladi uz tugu vezuju samo dečke i cure i prekide i nesretne ljubavi?
Zar je to jedino zbog čega su bili tužni?
Jer ako je, onda zbilja svaka im čast.
Onda ne znaju kakvi su sretnici i ne znaju kako boli kada tuguju za nečim jačim.
Jer ljubav, ok, boli.
Ali ako je sve izgubljeno i baš ništa na svijetu ne može popraviti stvari i vratiti ih na mjesto.
To je tuga.
I kada znaš točno dan kada je sve počelo.
A ne znaš razloge.
To je tuga.
A dan se zove nedjelja.
I poslije njega bilo je dana i sve je super ali ništa nije kao prije.
Mislim da nikada ni neće-
Jer je nategnuto.
Sve što napravim je krivo.
Svaka riječ, pogled, postupak, čak i misao je kriva.
Moj život sada zbilja visi na paukovoj mreži.
Uhvaćeni samo čekamo da pukne.
Trebala bih glumiti i malo po malo spremati stvari.
Ali kada nisam takav tip.
I gluma nije ništa bolja od promijenjene stvarnosti.
Pokušavam navesti nekoga na pravi put.
Da mi netko pomogne.
Samo što želim da to učini svjesno i voljno.
Siliti nekoga ne vodi nikamo.
Ne mogu ni plakati.
Samo sjedim i pokušavam misliti.
Sjetiti se gdje je bila granica i kada smo je prešli.
Koliko će to još trajati?
Božić je blizu, a čekam ga mjesecima.
I njemu se radujem.
A ako ga provedem bez radosti svoje obitelji, ako do tada paukova mreža pukne?
Gdje sam onda i ima li me više?
Mislim da bi im bilo bolje da me ne gledaju.
Barem da nisam s njima.
A oni i to shvaćaju protiv sebe.
Pa se vraćam na mjesto gdje je baš sve što učinim krivo.
Nije uopće divno živjeti praznog srca.
Koje ne osjeća da više može voljeti jer onaj koga voli postaje nesretan.
Pa si branim i to.
Ali to je nemoguće, ne voljeti.
I opet volim i grizem se zbog toga ali ljude s kojima si cijeli život moraš voljeti.
A znaš da i oni tebe vole i zato ih tako lako ubijaš.
O, zašto?
Uzimam štapiće iako mi se uopće ne jedu.
Samo da nešto radim.
Nije moguće pobjeći.
Sve što kažem, iskoristi se protiv mene.
Sve što prešutim, iskoristi se protiv mene.
Zašto ne shvaćaju da traže previše?
I koliko je tuge u meni.
Zašto onda nemaju malo više razumijevanja?
Zar je teško ne shvatiti sve osobno?
Uf.
Ograničeni mladi.
To je tuga.
Eto...čudno je sve ovo skupa...čak i neugodno. kao sastanak s frendicom koju godinama nisam vidjela.
velika pusa, i nemojte misliti da ću sad nastaviti redovito pisati, jer je velika šansa da opet mjesecima neću.
u slučaju da se još dugo nećemo čuti, želim vam samo da budete sretni kao što sam ja danas bila.
uživajte.
pusa.
illona 
