Savršena osoba je ona koja je svjesna svojih mana i nastoji ih ispraviti
dragi moji!
evo da vam se malo javim prije nego pomislite da sam napustila drustvo blogera...ehm, nisam.
da, mozda malo rjede pisem postove. ne shvatite to osobno 
, samo imam manje slobodnog vremena...i mozda mi se malo ne da...i mozda malo mi ponestaje ideja za pisanje.
i zato ovaj nazovi predgovor 
ovako...
prije nego što pročitate ovaj post, moram vas upozorizti. nemojte ni slučajno zakoračiti u svijet mojih riječi računajući na to da će biti bolji od prošlog, i najbolji uopće.
jer morat cu vas razočarati.
pisanje raznih postova na razne načine, uz razna raspoloženje i na razne načine, saznala sam kakvi vam se postovi navjiše sviđaju i koje najvise cijenite.
i tako znam da ovaj nije jedan od njih.
da bi bio dubokouman, mora se zbilja duboko zakoračiti i pročitati ga s velikom koncentracijom, bez ikakvih pretpostavki o sadržaju. čistog uma.
rijetki ce uspjeti. čak ni ja mozda zbilja ne shvacam u potpunosti sto sam htjela reci. olovka je samo pisala. riječ po riječ...
ovaj post sastojat ce se od dvije odvojene price. one nemaju veze s mojim osjecajima, dogadajima i razmisljanjima. na prvi pogled mogle bi se ciniti glupe i totalno nerazumljive. a ima takvih pjesama i prica. (kao sto je jedna koju smo napisale andrea i ja...ime joj je ja ovu pjesmu ne razumijem. LOL 
)
stvarno ne znam.
mislim da ste sada spremni na citanje. nadam se da ce vam se ipak svidjeti.
inace ove su price pisane na engleskom, ne znam zasto...krenem i...
medutim, prevela sam ih na hrvatski. ne samo zbog lakseg razumijevanja i citanje, vec i iz razloga sto vecina rijeci nije vjerojatno gramaticki tocno napisana, a i neki izrazi vrlo su moguce krivi. glavno da ja razumijem 
eto, hvala na razumijevanju. poslije prica vjerojatno cu jos par sitnica napisati, i, kao sto sam obecala, objaviti neku pjesmicu s one stranice.
IGROKAZ
Dokaz laži
uloge: osoba A, osoba B
osoba A: wow, tvoj nos je stvarno velik! lažeš li tako puno ili što?
osoba B: ja ne lažem.
osoba A: lažeš li sada? lažeš, lažeš!
osoba B:ne, moj nos je prirodno velik.
osoba A: ne vjerujem ti.
osoba B: ni ne moraš.
osoba A: pa, i neću!
osoba B: ok.
osoba A: ok.
tišina.
osoba A: kako može biti tako velik?
osoba B: ne znam.
osoba A: jer, ne vidim ti lice.
osoba B: i što da ja sad radim?
osoba A: ništa. samo...wow!
osoba B: ok.
osoba A: ok.
tišina.
osoba A: smeta li ti?
osoba B: ne.
osoba A: aha...izgledaš kao Pinocchio, znaš?
osoba B: nije me briga.
osoba A: da sam ja ti, ne bih mogla izaći iz kuće!
osoba B: ti nisi ja.
osoba A: da, imala sam sreće! wuff...
osoba B: ok.
osoba A: ok.
tišina.
osoba A: ružna si.
osoba B: to nije tvoj problem.
osoba A: znam, samo sam ti morala to reći.
osoba B: pa, hvala ti.
osoba A: nitko se nikada neće zaljubiti u tebe.
osoba B: dobro, što ti želiš?!?!
osoba A: ništa. samo ti govorim istinu.
osoba B: to nije tvoj posao, u redu???
osoba B se okreće i trči sa suzama u očima.
čak je i najtvrđu stijenu moguće slomiti.
PRIČA
Zovite me sudbina
"Sve ovisi o tebi", rekla je. pogledao sam je sa suzama u očima.
"Zašto ja?"
"Zato što si ti sudbina."
nisam mogao vjerovati. to je nemoguće.
"Sada možeš činiti što god želiš. sve ovisi o tebi", rekla je ponovno istinu u koju još uvijek nisam mogao povjerovati.
"Želim te držati zauvijek u svojim rukama", prošaptao sam.
"Možeš. moje tijelo, vječnost - sve ovisi o tebi."
osjetio sam da živčanim. sve je to bilo previše za mene.
"Prestani to govoriti! ništa ne ovisi o meni!"
želio sam se probuditi. bila je to noćna mora.
"U redu, ako ne želiš, neću o više nikada reći. ali to je istina."
ne. nisam to mogao podnijeti. počeo sam plakati.
"Samo me drži", rekla je. i ona je plakala.
odlučio sam.
proveli smo ostatak života zagrljeni.
dok napokon nismo - umrli.
eto. to je to što sam željela reći. tko kuži, shvatit će.
slušajte, nadam se da vam se sviđa. barem na neobičan način.
a sada ću objaviti jednu pjesmu (koju nisam ja napisala).
Sweet dreams of you
Every night I go thru
Why can't I forget you
and start my life anew
Instead of having
sweet dreams about you
You don't love me,
it's plain
I should know
I'll never wear your ring
I should hate you
the whole night thru
Instead of having
sweet dreams about you
Sweet dreams of you
Things I know can't come true
Why can't I forget the past,
start loving someone new
Instead of having
sweet dreams about you
heh, mislim da bi to bilo to...vrijeme da napišem doviđenja. napustim ovo mjesto u kući.
mogu li se odvojiti? zaboraviti da sam ovo pisala...barem na neko vrijeme.
ne, ima još par stvari koje bih voljela reći.
ovog tjedna u umagu se igra međunarodni ETA turnir za djevojčice i dječake do 14 godina. trebala sam igrati kvalifikacije, što me dosta bacilo u bed. stvarno sam željela ući direktno u glavni turnir.
jučer sam otišla na prijave za kvale...i saznala da sam ipak upala. velika je bila moja sreća. kao da je velik teret pao s mojih leđa.
ne, priznajem, nije to velika stvar. ali me veseli.
jedva čekam utorak. da dođem u umag spremna na meč. da vidim sva ta poznata lica...od dečki nitko tko me zanima mislim neće biti. ali napokon da me nije briga. prijateljice...
što se UPRAVO SADA događa u mome domu i na meni...
znam da vas to baš i ne zanima, ali jbg. došlo mi je da to napišem.
ovako:
ostatak moje najdraže obitelji (znači mama, tata i brat) gledaju formulu 1 na televiziji. sada su reklame.
stol je pospremljen (ja nisam imala prste u tome )
ne znam što još.
a ja...
imam neke kratke plave hlačice, plavu majicu na kratke rukave, crne japanke, crne nokte, kosu svezanu u rep, osmijeh na licu 
...
sad vam je sve jasno.
uf, gle kako je dugacak post ispao! morat cu prestati dok mi oci ne ispadnu iz glave.
laku noć, dobri svijete, ja odoh u visokim čizmama.
(rečenica koja mi se 9. 5. 2007. u 22:25 motala po glavi...bolje ne pitajte... 
)
i tako ja idem. ovaj post bit ce svijetloplavi.
vaša
illona 
P.S. nadam se da vam se sviđa moj novi dizajn, ali bit će samo dok ja ne smislim neki bolji pa ga naručim...lol...na tome zahvaljujem luciji (eto ti malo reklame...lol)
eto tako, sad stvarno idem, idem...
papa
pusa
"If Only I were….A bird… I would happily fly to you, A sky… I would cover you with my SELF, A river… I would gaily dance to you...BUT I am only me and I can just love you, love you and love you more."
kakvo sam dijete bila prije godinu dana...
da, godina dana je prošla...pamtim svaki detalj. a ti? jesi li uipće svjesan da je ona mala sramežljiva curica...to sam bila ja.
nadam se da sam odrasla. promijenila se. i nemaš pojma što bih dala da se sve ponovi.
tada nisam bila sigurna...sada jesam: zaljubljena sam u tebe.
i nakon toga, nisam te mjesecima vidjela. gotovo si ispario iz mojih misli. bilo je novih ljubavi, novih razočarenja. a onda si se ponovno pojavio. tvoje nikada nasmiješeno lice. tvoje vodenaste oči.
zašto me nitko nije upozorio?
vratio si se. i opet sam nasjela. nisam skidala očiju s tebe. gledala sam te u istoj mjeri u kojoj ti mene NISI GLEDAO. kako me bole te riječi.
"Do you know what it feels like loving someone that’s in a rush to throw you away?
Do you know what it feels like to be the last one to know the lock on the door has changed?"
svakim novim danom kad te vidim, sve se manje nadam. više gotovo ne osjećam ono što je nekoć bilo tako snažno.
ne razumijem...kako možeš ne osjećati moj pogled puno očaja na sebi? je li moguće da sam se posve prevarila, da si zapravo skroz hladan? i zašto mi se život okrene naglavačke svaki put kad pogledam ono NEŠTO TVOJE? (ne bi bilo u redu od mene spominjati o čemu se radi) ponekad mislim da bi mi bilo puno lakše kad bih to jednostavno - bacila. gotovo. jedina uspomena bi nestala.
a onda opet...nemam hrabrosti. nedostaje mi snage.
hoću li to imati i za 20 godina? što će se desiti, o, da mi je znati!
i svakim časkom, kako ovaj post odmiče, sve me više muči pitanje: volim li te uistinu?
toliko od ljubavne mene za danas. napokon da sam napisala novi post.
blog je malo promijenjen. ima par novih smajlića (hvala bogu ima više tužnih).
ipak, nekako mi se ne uklapa u moj način pisanja i sadržaj stavljati takve smajliće...koliko god tužni bili, i dalje su preveseli...
ne kužim koje bi raspoloženje trebao predstavljati ovaj: 
ahaaa...fino...
neki dan napisala sam post u svoju bilježnicu...nije za objavu, shvatila sam pri sredini. nije bitno. bio je o nečemu što me tog dana počelo mučiti...zbog čega sam nakon toliko vremena osjetila da mogu plakati. a, iznenađenje, nije o ljubavi!
našla sam jednu predivnu stranicu na internetu, punu predivnih ljubavnih pjesama...na engleskom. za danas ću objeviti jednu čije je ime The dreamer i možda nije najbolja od svih koje se tamo nalaze, ali jednostavno me privukla, pročitala sam je prevu, opisuje moje osjećaje...samo zadnju kiticu neću objaviti jer možda nije ona prava...i zapamtite: ovu pjesmu nisam ja napisala!
I am a dreamer,
a dreamer is all I can be.
I dream of so many things,
dreams that I wish were reality.
As I lay myself at night to sleep,
I pray to God the memories I keep.
as I gently close my eyes and relax,
I wish that I would dream of you.
I dream of you in so many ways,
a dream so beautiful, so real…
your arms around me while we kiss,
the feeling of true love with such bliss.
as I kept on dreaming, I prayed…
“Lord, please make him mine someday!”
and as I kiss in my dream, my man said:
“I am yours… and always will be!”
I woke up with tears in my eyes,
knowing it was all a dream.
as I turned to my right to wipe my tears, I smiled,
my heart just leaped and almost went wild.
nadam se da vam se sviđa... u sljedećem postu vjerojatno ću objaviti još neku.
to je sve od mene za danas. nije da više nemam o čemu pisati, samo mi se ne da. sada očekujemo goste, moje kumove iz Canade. dolaze na ručak. znam da ovo nikada neće pročitati, ali svejedno ih puno pozdravljam 
dalje, mojoj baki Mijau želim brz oporavak od boli u leđima
najdražoj mami želim brz oporavak od boli u nozi (udarila je mali prst i vrlo teško hoda)
sebi želim brz oporavak od zaljubljenosti 
i tako...u biti svih vas pozdravljam, svima želim brz oporavak, što god da vas bolilo.
be happy...
vaša
illona
honey, i'm home!
imam dosta materijala za ovaj post jer sam pisala u bilježnicu nacrte kad god bih osjetila inspiraciju...trebao bi biti dosta dugačak...ali tko zna kako će to na kraju ispasti.
heh...dakle da počnem...
u zadnje vrijeme kao da želim samo pisati...zato su mi valjda postovi dubokoumniji. pišem prema tome kako se osjećam i ako sam sretna i uzbuđena sigurno neću pisati o smislu života. i baš me briga što se ti misaoni postovi svima više sviđaju...ja pišem za sebe.
sebično? ne bih rekla.
otkud mi inspiracija? heh, cijeli svijet je inspiracija. život motivira. pogled na tenisice...hihi, kako smiješno stoje...
misli mi se vežu jedna za drugu. tenisice su me, recimo, misao po misao, dovele do msn-a. sasvim slučajno, povezujući uspomene. tuga sigurno više motivira od sreće.
i zato...
ljudi, iskoristite suze kao inspiraciju za pisanje...pišite. bit će vam lakše.
a kad mi ponestane inspiracije...crtam!
pratim te u stopu kad god te vidim...ja sam tvoja sjena
moje oči očajnički traže tvoje...utopi me pogledom
želim te gledati svakog trenutka...trebam te
ti si moj razlog za život...za tebe postojim
ti si moj razlog za smrt...želim umrijeti zbog tebe
uživaš li gušeći me?
voliš li me gledati kako plačem?
jesi li svjestan krivnje?
do you...
želiš li sa mnom otići na mjesec? zbog mene ili mjeseca?
hvala ti što si bio tamo sa mnom,
hvala ti što si dopustio da te gledam,
hvala ti što si se suzdržao komentara,
hvala ti što si skrivao prave osjećaje,
hvala ti što si šutio dok su drugi pričali,
hvala ti što postojš.
znam da nisi savršen,
ne znam zašto te ipak volim.
znam da ne misliš na mene,
ne znam zašto te ipak volim.
znam da si zaboravio sve što nas veže,
ne znam zašto te ipak volim.
znam da nikada ništa neće biti,
ne znam zašto te ipak volim.
znam da ću te rijetko viđati,
ne znam zašto te ipak volim.
"talk to me softly,
there's something in your eyes..."
zašto me ta pjesma podsjeća na jedan turnir? zašto me uspomene na nju pogađaju i žaloste više nego njene riječi i melodija?
uopće ne znam čega se sjećam...
slike samo dolaze.
ŠTO TO, K' VRAGU, VIDIM U TEBI???
rekli su mi da si seljak.
rekli su mi da si psihički nestabilan.
tvoje su mi oči rekle da me ne voliš.
u čemu je onda problem???
ja protiv svijeta...
ovaj post napisan je sinoć...
ne znam...najčešći odgovor na najčešća pitanja.
sretna sam. da, reci to! sretna! bez inspiracije...zar je moguće da sreća ne inspirira?
koliko sbjetla...nebo bez zvijezda...samo umjetna svjetlost.
osjećam da imam cijeli svijet u rukama. kao da je sve stvoreno za mene. ja u središtu svemira. priroda me poštuje. vidim lišće kako mi se osmjehuje. zove me. prihvaća me kao dio neke cjeline. lagani povjetarac lagano me miluje. pjesma kao stvorena za mene. hvala, želim reći.
mogla bih skočiti. privlači me...dođi, kao da govori. pridruži nam se...napusti svoj život. samo se baci...
i tada shvaćam...ne želim. želim ŽIVJETI. osjećam sreću samo jer sam živa. ne želim da ovo završi. neka traje...zauvijek.
nije me briga vole li me...nije me briga što misle. ja sam zadovoljna, meni je lijepo.
vidim mušice oko svjetla. pomišljam kako je njima ta kugla svjetlosti središte života. one ne znaju za drugi način. jesu li sretne? sada ne mogu zamisliti da netko može patiti...a znam da pati. ne smijem si dopustiti da me boli. o tome ću misliti kasnije...sad sam odlučila uživati...
tišin. razgovaram s vjetrom. ne govori mi nšta...a potpuno ga razumijem.
jesu li jače misli ili riječi? nitko uistinu ne zna.
pojavljuju se prve zvijezde. vidim ih kako promatraju. koja je zvijezda moja? nema ih puno. mislim da razgovaraju...kao da nam se smiju.možda su jednostvano premudre za ljude. paze nas. čuvaju. pitam se utječu li na moje postupke. čuju li moje misli. koja bi mi od njih trebala ispuniti želje?
molim te, moja zvijezdo, znaš što želim. učini nešto...tako si mala...a tako velika. moćna. trebam li te se bojati? čitaš li ovo? hvala ti za sve...ne znam kome upućujem ove riječi. volim te.
da si bar kraj mene. želim te grliti. samo gledati. osjetiti tvoje oči na meni. želim držati tvoju ruku čvrsto u svojoj. želim da me ljubiš. želim biti voljena. želim ti sjesti u krilo. želim čuti kako zvuči tišina u tvojoj blizini. želim osjećati tvoj miris. i znam da tražim previše. ja samo molim...koristim svoja prava. a lijepo mi je...lijepo mi je s druge strane sreće...one strane bez tebe. glavno da je sreća.
savršenstvo trenutka. mislim da sam ga osjetila.
imam još jedan materijal. jednu pjesmu. napisala sam je na engleskom. bilo je ovako. čitala sam matejine postove koji su gotovo stalno na engleskom...i mozak mi se jednostavno prebacio na taj jezik. odjednom mi se po glavi počela motati sljedeća rečenica: don't ask me, it's hard to explain.
sjela sam i u bilježnicu je napisala. i tako je nastala pjesma...
ne želim je objaviti iz više razloga: nikako ne želim da ispadne da imitiram mateju (to nikako nije nio cilj, riječi su samo dolazile), želim imati i nešto SAMO ZA SEBE, možda vam se ne bi svidjela...
prevela sam pjesmu i na hrvatski...ali ne znam, nije to više to.
ma nema veze.
mislim da sam završila s ovim postom...malo je zbrčkano, znam...
khm, znam tko si =)
i tako...
uživajte. oprostite što vas zamaram dugačkim postovima...sljedeći možda bude kratak jer neću imati inspiracije...iako mislim da su neke idejice uvijek u glavi...inspiracija ih samo progura i riječi.
eto. inače sličice za ovaj post sam ja radila...tek tako da se zna...znam da ste oduševljeni =) 
pusa,
illona
znam da sam za tebe samo pojava...
postojao je, otad je već puno vremena prošlo, jedan veliki snažan oblak. uvijek spreman natjecati se sa Suncem - izlazio je kao pobjednik.
sjećaš li se kako je nekoć grmilo?
to oblak pušta svoj gnjev kroz oštre zlatne pukotine u nebu. munje su bile njegovo nezadovoljstvo, ljutnja nikad izazvana nečim ozbiljnim.
posve nenadano, jedne tihe oblačne noći, oblak je ugledao Čovjeka. nebo je zadrhtalo. je li moguće da se veliki snažni oblak zaljubio?
iznenada, nestala je njegova volja za igranjem. Sunce je postalo samo jedva primjetna pojava.
s vremenom, od velikog snažnog oblaka nastao je samo maleni oblačić.
sjećaš li se nedavnog potresa?
to je Čovjek pogledao u oblačić. od silne sreće, mali je oblačić, kojeg nitko nije primjećivao, uzrokovao snažnu pojavu.
Čovjek je maknuo pogled. nastavio svoj život, daleko na Zemlji. za njega je oblačić bio samo jedan od mnogih. ništa posebno. ništa vrijedno pažnje. samo pojava na nebu koja ubrzo nestane.
ali, Čovječe...oblačić nije uistinu nestao. on je još uvijek tamo. još uvijek postoji. još uvijek on jest.
sjećaš li se kako je jučer kišilo?
to maleni oblačić neutješno plače. na Zemlju spušta polavu svoje tuge.
tko je malo pažljivije slušao kišu, mogao je čuti oblakovu bol. svaka je kapljica pričala priču.
a Čovjek...od kišnih kapi sakrio se u kuću. pobjegao. kao da je znao...
nijedna kap...nijedna suza nije pala na Čovjekovo srce. on nije slušao riječi njemu upućene. on nije čuo jecaje jadnog oblačića.
mali oblačić više ne zna za Sunce. on se ne sjeća svog nekadašnjeg života. ne zna tko je uistinu.
iz dana u dan oblačić se sve više i više smanjivao...sve dok nije postao samo pahulja na nebu...tako krka...tako nemoćna.
za tu pahulju život više nije imao smisla. zaboravila je razlog.
bila je u nemogućoj ljubavi. zaljubljena u Čovjeka.
pahulji je bilo dosta patnje...bila je spremna skočiti.
čuješ li kako pljušti?
to nebo plače za pahuljom koje više nema.
priča se da je pahulji bila uslišena posljednja želja. s neba je tiho pala točno na Čovjekovo srce. začuo se vrisak. Čovjek je osjetio svu bol koju je pahulja nosila u sebi prije nego se konačno otopila.
poljubi me u čelo
reci mi gdje boli
čujem te dok šutiš
gledam te dok žmirim
ne možeš se sakriti
pričaj mi o ljubavi
razumijem svaku riječ
osjećam svaku suzu
vjeruj mi jer volim
svaki tvoj pokret
svaki tvoj osmijeh
čujem srce kako kuca
misliš da ne znam
značiš mi više nego misliš
u pogledu je više od simpatije
u dodiru je više od strasti
u riječi je više od smisla
ne vraćaš mi pjesmu
nije te briga
voljela bih da znaš...
OVAJ JE POST POSVEĆEN ČOVJEKU.
za khm?:
ovaj je dio naknadno obrisan...
i`m sorry for being such a fool
evo me opet. u paklu vremena ponovno sam se našla na istom mjestu. mjestu na kojem ljubavni vriskovi nečujno odzvanjaju u mojoj glavi. pitam se što sam trebala učiniti. kako bi bilo bolje. nemam ideja. uostalom, zasto se varacati u proslost? zasto zaliti za necim sto je moglo biti...ali nije.
mateja se budi. za nju dan upravo počinje. vraća se iz dimenzije snova u dimenziju stvarnosti. dvije posve različite dimenzije u kojima vladaju svijest i podsvijest.
ne želim se mijenjati. želim ostati dobra. ali...dobre cure nemaju budućnosti. želim umrijeti prirodnom smrću, a ne od ljubavi. ne od muka od kojih ne mogu pobjeći i koje me proganjaju. ja moram biti dio nečega. moram se pronaći. ja ne spadam nigdje. ja sam samo illona.
par ljudi me stvarno poznaje. ali svi su drugačiji. što me baca na početak. opet sam nitko. gdje mi je stav pobjegao? ima li noge?
život je odavno trebao početi. i počeo je. bez mene. provodim se odlično. zašto gunđam? jer se ne nalazim? bježim samoj sebi. ja bježi od mene.
moja želja prilagođava se situaciji. ali jedna je uvijek ista. to mi otkriva moja podsvijest. ne želim, a želim.
imaš sreće, govorili su mi. zar zbilja? što definiraš pod pojmom sreće? jer ako živim životom punim sreće...onda kako je tužnima?
nije mi loše. ne uopće...u nekim stvarima. svatko je sretan u nekom pogledu. zasto se onda zalimo? svijet je razmažen, gotovo da i nema iznimaka. uvijek može biti bolje, ali zar je teško pomiriti se s onim što ne možemo promijeniti? zar vrijedi plakati za prošlošću? zašto ne možemo uživati u onom što nam se nudi, umjesto da tugujemo za onim što nam se ne nudi?
pitanja...život je sam jedno veliko pitanje, jedan veliki upitnik.
nada...jedinstvena riječ kojoj se divim. tako optimistična...naivna.
upravo me izjeda teška krivnja. srušila sam tek izgrađeni zid. zprljala tek oprani prozor. razbila tek kupljenu vazu. OBRISALA TEK NAPISANI POST. da, to je ono što sam napravila. najgora stvar? nisam ga ja napisala! napisala ga je mateja. da, grozna sam osoba. još gora stvar? nije bilo namjerno. da sam to namjerno učinila, barem bih znala razlog...mateja...oprosti...po stoti put uzgovaram tu tešku riječ. koja popravlj pokvareno...barem površinski. barem izvana.
pakao. zašto se bojati odlaska u pakao? može li zbilja biti puno gore nego u paklu života? vjerujete li u život prije smrti? opet pitanja....?taj znak...?...kao da je simbol života.
= ŽIVOT
nikada se nisam ovako osjećala. tu sam, a nema me. gledam, a ne vidim. pričam, a ne razumijem ni samu sebe. u svom sam svijetu. cijeli dan. kaj je s tobom? fakat si čudna. to je što mi govore. što sam radila danas? gdje sam bila? nemam energije apsolutno ni za što. ni za spavanje. jednostavno ne postojim. čujem neke zvukove, ali ne registriram ih kao riječi. tko je zarobio moje tijelo? osjećam miris. smrad, zapravo. mogla bih se onesvijestiti. oči lutaju. ništa poznato, ne mogu kontrolirati pokrete.
ovaj post napisan je jučer.
danas se ne osjećam tako. jučer...ne znam. to jednostavno nisam bila ja.
cijeli dan slušala sam od drugih kako se čudno ponašam, kako sam odsutna...
ako nešto ne želim...ne želim postati očajna.
"It feels like somebody put something
Somebody put something in my drink"
mateja utječe na mene...jako...
danas me vodila u melin (ako netko zna što je to), jučer u time (dok nas je soldek čekao ispred jer ga je bilo strah ), prekjučer me upoznala s grupom metalaca...kamo me to život vodi? 
nije smiješno!!!
to je tužno.
kad smo već kod žalosti...obavezno posjetiti ovaj blog...zalosno...
dobra zajebancija u svakom slučaju.
nikad...nikad...
ZAŠTO???
nikad...nikad...
u zagrebu sam. iako mi je super, stvarno imam jedno genijalno drustvo (moju najdrazu matejicu), moje raspoloženje nije najbajnije.
u čemu je stvar?
ljubav?
bolovi?
tenis?
prijatelji?
ne znam.
ah, neka ovdje počne post.
vidis li mi tugu u ocima?osjecas li moju bol?
i bas zato sto su odgovori na ta pitanja negativni, zato zelim doma. osjecam se najgore sto se covjek moze osjecati zato sto znam da me nitko ne moze razumijeti. mogu ja pricatikoliko hocu i jadati se u toj mjeri da dosadim i samoj sebi, i svi ce na trenutak povjerovati. ali nakon tog trenutka ponovno sam sama s boli. nakon tog trenutka nitko osim mene ne misli na to. nakon tog trenutka tuga se vraca u moje oci. vraca mi se u srce.
znam razlog tomu i ne mogu im zamjerati. mozda bih se i ja u takvoj situaciji jednako ponasala. a to ne zelim. mene stvarno, iskreno ubija bol u ruci. ne mogu raditi uobičajene pokrete. uopće ne mogu saviti desnu ruku. ni na 90 stupnjeva.
zasto su osjecaji tako snazni, tako jaki?
ne mogu se cesljati! servirati. napraviti izmah nakon udarca.
cijele sam se noći budila i namještala ruku. nisam mogla naći položaj u kojem me bol u ruci ne probada. a onda jos i noge. njih ne osjecam posebno, cak ni kad trcim. ali kad pokusam sjesti, onda nastaje problem. ne mogu. zasto? zasto?
kad bih znala od cega su bolovi...mozda bi mi bilo lakse. a opet, tko zna.
ne osjecam se ugodno. place mi se. a svi su oko meni sretni, veseli, nasmijani. ja nemam nikog svog. ja nemam nikog da mi kaze da ce sve biti u redu.
kako komplicirano...razgovarati s ljudima koji imaju razlicite poglede na svijet. ne osudujem nikoga.
koliko god voljela, razlicitosti ipak ponekad nerviraju, ometaju i smetaju. bole.
drugi post drugacije tematike:
ko te jebe aaa. da, osjecam da ludim. zatvorena u sebe. sama. umjetni smijesak na licu koje okruzuje umjetno plava kosa. sve je tako umjetno. osjecaji.
sto me tako jebeno privlači na tebi?? ne razumijem se. svejedno, volim svakitvoj pristic, svaki pramen tvoje kose. osjecam te, s tobom sam imala nesto posebno, nesto sto nisam imala ni s jednim drugim deckom. pitam se sjecas li me se. lijepa uspomena na tu noc. zadatak. izazov.
priznajem da si cudan. cak si i zgodan na cudan nacin.
kad cu te sljedeci put vidjeti? za dva mjeseca? tri? tako male brojke, a tako veliko razdoblje. nisam te vidjela vec tri sata, a vec umirem. ne bih rekla da zivim za tebe, dotle jos nisam dosla.
udaljeni smo preko 300 km. zivimo razlicite zivote. poznajemo se, a pravimo se stranci.
zvuk matejine muzike koju ne razumijem. narancaste zavjese kroz koje gledam kisno nebo. hrvatska zastava koja visi na zidu. poster nirvane. sve me podjseca na tebe. gdje god pogledam, vidim tvoje lice. nedostajes mi. zelim te...ah, nije za javnost. kao ni ostale moje zelje koje nikom ne zelim reci. a zelim mnogo toga.
neki ljudi su opsjednuti sobom. mozda to nema veze s ovim postom...
ponekad mislim da zivim u svojim mastarijama. u sedmom nebu. skroz odsutna od svijeta u kojem zapravo zivim. to nije dobro. fali mi koncentracije.
zemljo, vrati se. tko sam? gdje sam? vidis li me? ili sam za tebe samo zrak?
*******************************************
bila su to dva posta svaki za sebe.
hvala na slusanju i, nadam se, razumijevanju.
je li mi bolje?
opet ne znam.
jos jedna stvar.
volim kad ljudi citaju moje postove, to cijenim, a tako znam da i oni donekle cijene mene. ili barem moj blog. zato se zahvaljujem onima koji zbilja citaju. pogotovo jer znam da nije lako jer su moji postovi vecinom prilicno dugacki.
dakle, hvala vam.
pusa od mene i mateje (iako ona nije sudjelovala u nastajanju postova).
vasa
illona
o svemu pomalo...kao i inace...uostalom procitajte
ej!
vratila sam se. neki mozda nisu ni primijetili da sam otisla, ali ja sam se svejedno vraitila =)
bogatija za jedno lijepo iskustvo.
bila sam na rabu kod tete i sestricnica koje pozdravljam iako znam da ovo nikada nece procitati . tari i dharmi zelim brzo ozdravljenje (oni malo pametniji mogu zakljuciti da su bile bolesne )
ugl...bilo mi je bas dobro. a najvise mi se svidio jedan decko.
vidjela sam te na brodu...bila je to ljubav na prvi pogled. sjedio si kat vise od mene. bio si s mamom. i ja sam bila s mamom. bio si s mladim bratom. i ja sam bila s mladim bratom. bio si s tatom. a ja sam bila sa sestricnama, njihovom frendicom i tetom. koliko sam puta odlazila na kat pod izgovorom da "idem gledati more". to se moze shvatiti kao laz ili si ti za mene jednostavno more...ipak je laz, priznajem.
kakve lijepe ocaravajuce plave oci...kakva kosica...
i ono najbolje - koje tijelo!!! 
stvarno da ti oci ispadnu...
pricao si sa svojom obitelji i tako sam zakljucila da si slovenac. priznajem, nisam mogla prestati buljiti.
srce bi mi ubrzano zakucalo kad bi, pa makar i slucajno, pogledao u mene.
izlet je zavrsio. mislila sam da te vise nikada necu vidjeti...
ali,gle cuda, na koga smo naletjeli sljedece veceri u gradu?
bingo, na tebe!
vidjela sam te jos tih pet sekundi...a onda smo otisli svatko na svoju stranu.
morala sam se suociti s istinom - sada te stvarno nikada vise necu vidjeti.
ono sto je najljepse jest da onaj nas zavrsni pogled...bio je zajednicki. i nije me briga jesi li gledao u mene samo slucajno ili iz nekog drugog razloga. gledao si u mene i to mi je dovoljno.
no,da,dosta o mojoj nemogucoj neostvarivoj ljubavi. iako se to ne bi ni moglo nazvati ljubavlju. bila je to samo jedan obicna ljetna simpatijica.
u zadnje vrijeme zelim promjene. pokusavam se mijenjati. i to koliko je god moguce na bolje. nije lako, znate.
jooj,moram promijeniti dizajn. nisam ni s ovim zadovoljna. ja nikad nisam zadovoljna. gle, nisam ni skuzila da je i to vezano uz promjene =)
u petak sam nakon jaaako dugo vremena vidjela svoju jaaako dragu prijateljicu Ines. stvarno te lijepo bilo opet vidjeti...i ines...i dalje te volim kao prije...iako ne mogu reci da se nisi promijenila. evo ti
rekoh dosta o ljubavi.
nije mi lose ovo ljeto. mislim da je bolje od proslog.
u ovih par dana na rabu vise sam se puta posramila sto sam covjek. zasto me sramotite? zasto sramotite svoju vrstu? ponekad se stvarno zapitam sto ta neduzna i plaha stvorenja zvana zivotinje misle o nama...
neki su pripadnici ljudske vrste nepodnosljivi. nazalost, u zadnje ih je vrijeme sve vise. mozda to nije u zadnje vrijeme, vec je jednostvavno stvar u tome da rastem i shvacam. vise nisam naivna kao prije.
sto bi bilo da sam rodena negdje drugdje u svemiru? na drugom planetu. u drugoj galaksiji.
sinoc sam tari i dharmi pricala pred spavanje pricu o suncu. do tada nisam znala da to misli - sunce je osamljeno.
ja vjerujem u vanzemaljce. nikada nisam bila ni u najmanjoj dilemi oko toga postoje li oni. bilo bi smijesno da je zemlja uistinu u sredistu svemira.
za mene su gluposti price o tome kako je na na primjer marsu nemoguc zivot. u redu, slazem se, za nas zemljane zbilja je nemoguc. ali zasto bi bio nemoguc za ostale. bica od vatre mogu zivjeti na suncu. zasto ne?
u tome i jest bit vanzemaljaca. u tome da su drugaciji od zemaljaca.
svemirci su nama vjerojatno nevidljivi. vjerujem da smo i mi vecini njih nevidljivi.
ljudi imaju previsoko misljenje o sebi. ne samo o sebi kao sebi, vec i o sebi kao o svojoj vrsti.
ne, nismo najpametniji.
ne, nismo najljepsi.
ne, nismo najnapredniji.
jednostavno nismo.
svatko je pametan, lijep i napredan na svoj nacin.
zemlja je u svemiru kao covjek na zemlji. nezamijetan komadic prasine.
mislim da je dosta filozofije. sorryte ako sam vas namucila, ali nije zabranjeno preskociti djelic koji vas ne zanima =)
ovaj post je vec dosta dugacak. mislim dovoljno.
tako da idem...
mijenjati dizajn i to...
mijenjati sebe...
dio po dio...
promjena po promjena...
i malo po malo promijenit cu svijet.
hehe. zanimljivo.
pusa od mene, a moje ime je
illona
P.S. netko mi je na prosli post pustio komentar i potpisao se kao .............
zanima me tko je to pa ako jos koji put svratis aj mi please napisi svoje ime. thanks.
jos jednom pusa svima,
illona
neke stvari su zbilja tuzne... ali to nije ono o cemu sam pisala u ovom postu =)
hvala vam što postojite...
ponekad se pitam sto bi bilo da sam sama na svijetu...?
izgubljena.
nemoćna.
uplašena.
znate li onu priču za djecu - Pale sam na svijetu?
obozavala sam je kad sam bila mala. i danas u ladici čuvam kazetu na kojoj ju je ispricao neki covjek.
bio je to mali uvod...
danas sam,kao sto vidite (ili ne vidite ako me prvi put posjecujete), opet promijenila dizajn. nikako se ne mogu odluciti. ima ih toliko dobrih, a opet, nijedan mi nije dovoljno dobar. komplicirana sam. ili su dizajnovi komplicirani. ne znam. bit ce da je zivot kompliciran.
sinoc sam gledala neki film na kazeti. zove se Škaroruki Edward. je li netko gledao taj film? meni je tako dobar...na kraju sam plakala. nitko nikada nece saznati da je bio zapravo bio dobar... Edwarda vam glumi Johny Depp...
inace, vratila sam se...ziva sam...pa i zdrava.
upravo sada slusam eminema...album encore...
no to nije bitno...
problem je u tome sto ne znam sto je bitno. ne znam o cemu da pisem. pisem ovo samo da znate da vas nisam napustila =) kao ni ovaj blog.
hmmm................................................................
volim stavljati 3 tockice...a dobre su i 4....i vise..................
da,pisem samo gluposti. oprostite.
imam jedan problem. ne mogu vam ga reci, ali samo da znate da postoji. naravno, nije to moj jedini problem, ali o njemu u zadnje vrijeme vise razmisljam.
nocas sam sanjala cudan san...moji su snovi u pravilu uvijek cudni. nikada nisam sanjala neki san da bih mogla reci ono: "bilo je tako stvarno..."
cak ponekad samnjam da sanjam pa se nagovaram da se probudim. sjecam se da sam se jednom stipala i govorila si da se probudim. hehe.
ugl oprostite, zaboravila sam vas pitati kako ste vi meni? sta ima? nije me dugo bilo pa ono...
kako ste uopće prezivjeli bez mene???
naravno da se zezam =)
the way you shake it....
danas malo pada kisa, ali jako puse.
lijepo je.
i ain't never seen an ass like that...
mislila sam si...mozda bi bilo bolje da se ljeto i zima zamijene? mislim na to da nam praznici budu zimi. ionako se ne volim kupati...a zima je u redu.
nobody is safe from me, no not even me...
danas vjerojatno nema treninga...jeeee...dakle tu je malo taj moj problem, ali dogovorili smo se - necu vam reci problem.
will you pee pee on me please?
dana sam ujutro procitala knjigu koja se zove smisao zivota...genijalna je! ima nekih 120 i nesto stranica, ali sam je procitala u 5 min, a ako je posudite u knjiznici ili kupite, saznat cete zasto...nije to obicna knjiga...
opa,nova pjesma...
i never thought I'd find someone to be mine...
ovaj post je dobrano otisam negdje drugdje...to je zato sto se ne osjecam drugacije pa ne mogu ni pisati drugacije. ja pisem svoje misli. ja pisem eminemove misli.
maybe one day we'll wake up and this will all just be a dream...
da li volim svoj zivot?
u ovom trenutku rekla bih cak da da. ali znam da ce se odgovor tijekom dana mijenjati... znam da cu ga opet toliko mrziti...
daddy's gonna buy you a mockingbird...
u knjizi simsao zivota pise da trebamo saznati zasto smo ovdje. koja nam je zadaca. pitam se kad cu ja to saznati. zasad znam samo da postojim.
i wonder what's on your mind...
dakle. ako niste skuzili ja dobivam vrlo malo komentara. barem u odnosu na ostale. ali meni ne smeta. nije mi bitan broj, vec rijeci. dakle nije potrebno pustati 20 komentarcica ako se to moze skupiti u jedan ili dva malo duza.
all I hear is gunshots this is where the fun stops...
i da...volim da imam sto vise razlicitih osoba u kometarima.
ma nije bitno. samo vi komentirajte kako najbolje znate =)
ovo je najbolja pjesma...
evo vam refren moje pjesme...when i'm gone:
And when I'm gone, just carry on
Don't mourn, rejoice
Everytime you hear the sound of my voice
Just know that, I'm lookin' down on you smilin'
And i didn't feel a thang
So baby don't feel no pain
Just smile back
And when I'm gone, just carry on
Don't mourn, rejoice
Everytime you hear the sound of my voice
Just know that, I'm lookin' down on you smilin'
And i didn't feel a thang
So baby don't feel no pain
Just smile back...
idem sad jos malo slicica dodati i urediti ovaj blog...jer volim da je lijep. jer vi, sigurna sam, volite da je lijep. pa neka onda to i bude - lijep!
pusam vas sve do sljedeceg puta...
vasa illona
