so this is goodbye...
zao mi je sto je moralo doci do ovoga...
dosta je vremena proslo
dosta je vremena jos trebalo proci...
i ponavljam - stvarno mi je zao
trebali ste do sada vec zakljuciti da pisem oprostajni post...
zblizila sam se s tom stranicom...
koliko sam puta utipkala tu adresu...
ali prisiljena sam prestati...
necu obrisati ovu stranicu...ionako sto ste procitali ste procitali i da sad ovo obrisem stvarno ne bi imalo smisla.
ne mogu vjerovati!!!!!!!!!!!!!!!
napisala sam tako dugacak i lijep oprostajni post...iskren.
i izaslo mi je, glupost je izasla!!!!!!!!!!!!!!!!!
i otisla sam u skice u kojima mi se inace sve sacuva - i nema!
tako sam ljuta da mi para izlazi iz usiju...doslovno.
ne mogu disati.
e pa ako nije moglo biti lijepo i dirljivo, onda evo vam ga oprostaja.
zbogom
ovaj post opet pišem u žurbi jer moj najdraži bratec čeka da ide igrati igrice...
pa zato da ne duljim...
drugi put ću vam pisati kako je počela škola...grr...ali mislim da to svi i predobro znate...
kasnije ću vam vraćati komentarčiće...
sada moram nešto objaviti...trebala sam već prije al sam se tek sad sjetila...pa rekoh ajd nek se riješim...
dakle budući da je škola užasno dosadna dosadna dosadna...i sve to...dosadna uglavnom...onda smo andreich i ja odlučile napisati ovaj intervju:
pa čitajte. isti ćete naći i na andreinom blogu pa svratite...
u komentarima očekujem poduže mišljenje o njemu...znam da sam naporna al šta da vam radim...i'm sorry...
dakle ide:
INTERVJU SA MOJOM FRENDICOM IZ KLUPE (sa mnom)
Andrea: Vaše ime i prezime je?
illona: illona *****
A: Koliko imate godina?
I: 14
A: Koje su vaše izvanškolske aktivnosti?
I: svakako bih tu izdvojila dečke, tenis, tu je i moj izgled a i moje prijateljice.
A: Znači mogli bismo zaključiti da ste opsjednuti svojim izgledom i dečkima?
I: Ne, to se nikako ne bi smjelo zaključiti! ja sam nadasve umjerena u svemu. to su moje četiri grane: dečki, tenis, izgled i frendovi.
A: grane... hm... a koje je vaše stablo?
I: Ja sam svoje stablo, to je moje jatstvo. i iz njega rastu moje grane.
A: kako provodite svoje vrijeme u školi?
I: jako dosadno. ekipa je very bad. cure su prilično bezobrazne.
A: ...except me...
I: of course...hm...željela bih se ispraviti da se netko ne bi uvrijedio... nisu baš sve tako very bad. neke su ipak... vrlo mi idu na živce.
A: ...but I am an angel...
I: of course...hm...sli vi ste sada moja intervjužjčljteljica.
A: ok, šta god... ja samo pišm kako vi kažete... znači ekipa nije za pamćenje?
: je... ali ne baš najbolje. ×D. promjenu teme bih zamolila...
A: Your love life is...
I: very bad. ne želim baš pričati o tome jer neke pojedinosti pišu na blogu (klikni )... uglavnom sam poznata po tome da sam uvijek zaljubljena. vjerovatno sam se zaljubljena rodila. pitam se u koga sam bila zaljubljena u maminom trbuhu... bubrege?
A: haha... evo nastavit ćemo drugi dan... doviđenja
I: doviđenja i doslušanja i dopričanja.papa moji obožavatelji.
to je bio kao što ste mogli primijetiti, intervju sa mnom, a ovo je intervju s andreom (mojom frendicom iz klupe):
I: kako vas zovu?
A: Andrea *****
I: koliko vas dugo već tako zovu?
A: ?? cijeli moj život. od dana kada je na svijet došlo ovo predivno i pametno dijete... LoL
I: baš tako... LoL... kako vama ide život izvan škole?
A: ide nekako... po stare dane... ma znate već sve...
I: naravno. dečki? cure? sport?
A: dečki... volim zgodne dečke... (Illona: ma daj?!)... možda mi se je počeo jedan sviđati (a možda i ne) i tak... cure...e pa njih volim kao frendice (Illona: ma daj?!)... (nije mi bitno ako su zgodne ili ne jer su mi samo frendice). a sport... j***š to... to pak nikako ne ide.
I: A dobro ako vi tako kažete. inače kakva je obiteljska situacija?
A: dobro. nona me svaki dan gnjavi da jedem non stop (a ja naravno neću) i tak. mama radi cijeli dan jer je mare na godišnjem, a tati opet ne radi radio u autu (po običaju), ali to nije bitno.
I: zanimljivo... imate li što za poručiti svojim obožavateljima?
A: da. svih vas volim i mislim na vas. ljudi, zakon ste i nikada vas neću zaboraviti.
I: joooj! no comment... mislim da je intrvju završio. doviđenja.
A: doviđenja. pusa.
eto ga, to bi bilo recimo to, novi post stiže kad se sjetim, komentari stižu kad budem našla vremena, uglavnom sve po običaju. idem ja sad prije nego me brat ubije.
pusa,
illona 
znam da ste jedva čekali...
da, da...
nisam zaboravila da imam blog...samo mi se nikako nije dalo, ili pak nisam imala inspiracije ili vremena...
uglavnom evo da vam se malo javim.
prvo želim reći da sam prilično zadovoljna komentarima na prošli post. gotovo nitko nije odjednom puštao više od jednog komentara, komentiralo je puno različitih osoba, dosta je komentara dugačkog i lijepog sadržaja...pa hvala vam!
kad napiem ovaj post (ako ga napišem jer svašta me može prekinuti, ili mi se možda neće dati...) idem vam koemtirati. svima koji su mene komentirali na prošli post...a dosta vas je.
dakle malo se sad žurim jer želim napisati dugačak post, a ne želim sjeditiza kompjuterom dva sata. i zato se ispričavam zbog greškica u pisanju.
inače primijetila sam da vam se sviđa moj novi dizajn. e pa i meni. baš je cool 
inače sada slušam HIM. inače ih ne slušam, ali dobar mi je ovaj album Dark light.
no, da, nije to bitno.
malo me zeza komp, ili je jednostavno stvar u blogu...naime svakog časa mi nestane ova crtica koja piše slova pa ja pišem i pišem a ništa se ne napiše...grrr 
najlošija vijest koju ći vam priopćiti, a sigurna sam da je već znate: DANAS JE POČELA ŠKOLA!!! 
molim vas, nemojmo o školi...
ajmo da vam rađe prepišem jedan od postova koje sam pisala dok me ajmo reć nije bilo:
ovako. čitala sam svoje stare postove i shvatila da jednostavno više nemam inspiracije za pisanje nečeg takvog. u čemu je problem, ne znam. događa li mi se previše sretnih stvari? odljubljujem li se? ili samo više nisam pametna, talentirana, puna ideja i sve to...a želim opet pisati one lijepe postove. ne ide to na zapovjed. ja moram osjetiti da mogu. moram dobiti nekakav osjećaj. i tada sam spremna, tada pišem. pa bilo na mobitel, na kompjuter ili u bilježnicu. pišem. ni ne znam što radim, riječi samo dolaze. misli, ideje, a ja ih poput kakvog stroja zapisujem. nema brisanja. nema ispravljanja. upravo je to ono pravo.ne znam znate li o čemu pričam. ne znam ni zanima li me.
sutra idem na dugoočekivani turnir. jedva čekam, smao želim dobro odigrati, a uz dobru igru pretpostavljam da će i rezultat biti zadovoljavajući. također, na tom se turniru želim ponovno zaljubiti. barem dok ne vidim dečka kojem moje srce svarno pripada. a plaši me što njegovo lice, postupci, pokreti, sve to polako ali sigurno blijedi iz moje glave. i nije prvi put da mi se to događa. tako je uvjek bilo. daleko od očiju, daleko od srca, rekao je netko. uvijek sam mislila da je to laž i da se osoba koja je to rekla nikad nije zaljubila. osjetila da je to ono pravo. ali sada mi dođe da se zapitam. i eto, to je razlog zašto se želim zaljubiti u novo biće. iako, kakve asm ja sreće i ukusa, i taj će biti kilometrima udaljen od mene. ali ne brine me to previše. neka bue. važno je da će mi sjećanje na njega biti svježije. treba mi netko novi da mi zaokupi misli.
toliko od ljubavne mene.
dalje, sutra se nadam vidjeti neka poznata i jako mi draga lica. nadam se da i ta lica jedva čekaju vidjeti mene. želim upoznati i možda neke nove osobe, što je vrlo često u zadnje vrijeme. želim se smijati, zezati, ogovarati, tračati...sve one ženske stvari bez kojih bi mi život bio nezamisliv.
joj, koliko želja...pitam se što će mi se od toga ostvaritit...ništa? možda jednostavno previše očekujem. što bi bilo da spustim kriterije? i želim manje i realnije?
a opet...ne mogu. ja to želim. u ovoj rečenici naglasak može biti na sve tri riječi. znam da očekujem previše. ali uvijek je tako bilo i uvije će tako biti.
maštanja. nikad ostvareni snovi. to sam ja. probajte me promijeniti...
znam da ovo što ću sad reći nije bitno, ali trenutno sjedim u autu parkiranom ispred plodina i čekam tatu i brata da se vrate iz shoppinga. već ih dugo nema. nema ih cijeli ovaj post, pa i dulje. i tko zna koliko ih još neće biti. ja čekam...čekam. neke stvari čekam cijelog života, kad smo već kod čekanja. barem od dijela života kad sam postala svjesna i kad počinju moja prva sjećanja. inače u autu svira kazeta beatlesa. oni su odlični. predivne pjesme. sad bih voljela napisati neke stihove, ali moraju doći neki koje znam. ili oni koji nešto znače. a trenutno je samo instrumetal. never mind. stavit ć vam na kraj posta riječi neke pjesme da sad ne gubim vrijeme, koncentraciju i slova na slušanje riječi.
i, kako vam se čini ovaj post? napisan je dok sam mislila da nemam inspiracije, ali očito sam imala. nije predobar, predubokouman, preljubavan, pretužan, presretan, predukačak, prekratak....jednostavno je umjeren, iskren. možda se ne slažete, alito je ipak moj post.
a sad zbogom i doviđenja jer će mi prsti otpasti od tipkanja.
ovaj post do sada zauzima 3219 slova. dobrasam. mislim, broje se i razmaci i rečenični znakovi. ali nema veze.
uh, upravo su mi došli dečki. koliko im treba...uff...
eto, a to je samo taj već prije napisani dio.
osjećam dužnost da vam ukratko opišem što se zbivalo kod mene dok me nije bilo...
pa ovako...
- na turniru sm morala izgubiti u prvom kolu od neke talijanke i to na tri seta, u trećem gubim 4/1 i dođem na 4/4, ali neee...ne mogu ja dobiti još ta dva gema...
tipično za mene...
inače je na turniru bilo dosta dobro...što se tiče druženja
deči: uobičajeno sramoćenje, ali već sam se naviknula 
- u srijedu je kod mene došla sibela...otišla je jučer i bilo nam je baš super...kao i uvijek 
- moje su se drage frendice naljutile na mene jaako znate, ali naravno da ja ne smijem zanti o čemu je stvar 
hehe, ne brinu me te laži i iznevjerenja...evo upravo sam andrei napisala komentar...no da, nem aveze
- ovih smo dana igrali momčadsko...pobijedili smo ... i ja sam pridonijela pobjedi kluba 
tako da mi za par sati krećemo u ploče!!! jupi...to nam je inače zadnji meč koji moramo dobiti da bismo se plasirali u glavni turnir...ali da vas ne zamaram...samo da kežem da bih jako željela proći jer je tamo stvarno super...
- još malo da vam se pohvalim...u subotu sam išla na turnir do 16 i izgubila u finalu...a parove smo sibela i ja osvojile...tako da je bilo suuuper (nova dva pehara u kolekciji 
eto tako...ne znam što još da vam kažem...
kad samo pomislim koliko još moram komentirati...a izdržat ću..ili?
ahaaa, imam još jedan postić koji sam napisala prije nekog vremena...pa poslušajte:
bila je večer. svi ukućani osim mene već su odavno legli i sklopili oči. samo ja nisam imala volje. trebala sam biti sama. ništa više.
proždrljivi komarci častili su se mojom krvlju, ali ja nisam imala snage tjerati ih. odlučila sam im dati život. nadam se ljepši od moga. čitavo me tijelo svrbilo od uboda, ali kao da to nisam osjećala. samo praznina.
sjedila sam za kuhinjskim stolom u polumračnoj prostoriji. svjetlo je bilo upaljeno u susjednoj sobi pa je nešto svjetlosti dopiralo i do mene. ali bilo mi je svejedno.
na stolu je stajala prazna boca u kojoj je nekoć bilo pivo. iako ga nikada nisam okusila, imala asm osjećaj da sam upravo ja ta koja ga je popila.
a zapravo sam samo ovo pisala.
olovka mi je svako malo doslovno ispadala iz drhtavih ruku, ali nisam odustajala.
oči su me svrbile od umora i neprekidno sam treptala. nije smetalo.
mogla sam zaspati svakog trena. samo se srušiti.
više gotovo da i nisam videjla što pišem. oči s osušenim suzama jako su me pekle.
bila sam mrtva umorna i samo sam željela napisati tu rečenicu u doslovnom smislu. mrtva. kako lijepo.
ne brinite se za mene. dobro sam.
trebam se samo malo odmoriti. sne od mečeva. ne od trčanja. ne od bilo kakvih fizičkih napora. trebao mi je odmor od života. samo malo. zaustavite vrijeme. molim vas. ne znam mogu li izdržati. tako boli...tako boli.
koliko još? 50 godina? 30? ne znam mog li više. čestitam svima koji su mogli. za mene postaje neizdržljivo. a definicije svega jest sama sam. nikoga nije uistinu briga. svi imaju svoje dosadne živote prepune svojih briga. i svi misle da je njima najteže. a nitko nije u pravu. ne postoji uvijek superlativ. jednostavno se izbaci. sve je tako relativno.
zbogom.
obećala sam 5 minuta. tu sam već sigurno 6 puta dulje. zato je tvrdnja koju sam izrekla vjerujući u njenu istinistost postala laž. LAŽ. to je sve.
ništa nikada neće biti istina, dokle god su istine u koje vjerujeme zapravo laži.
evo. toliko od mene za danas jer se moram ići spremati, a i komentirati...koliko stignem jer je vremena još malo ostalo...oprostite svi oni kojima neću stići komentirati...
gotova sam.
pusa,
Illona 
