Suzica...ponekad malo veća

u zagrebu sam. iako mi je super, stvarno imam jedno genijalno drustvo (moju najdrazu matejicu), moje raspoloženje nije najbajnije.
u čemu je stvar?
ljubav?
bolovi?
tenis?
prijatelji?
ne znam.
ah, neka ovdje počne post.

vidis li mi tugu u ocima?osjecas li moju bol?
i bas zato sto su odgovori na ta pitanja negativni, zato zelim doma. osjecam se najgore sto se covjek moze osjecati zato sto znam da me nitko ne moze razumijeti. mogu ja pricatikoliko hocu i jadati se u toj mjeri da dosadim i samoj sebi, i svi ce na trenutak povjerovati. ali nakon tog trenutka ponovno sam sama s boli. nakon tog trenutka nitko osim mene ne misli na to. nakon tog trenutka tuga se vraca u moje oci. vraca mi se u srce.
znam razlog tomu i ne mogu im zamjerati. mozda bih se i ja u takvoj situaciji jednako ponasala. a to ne zelim. mene stvarno, iskreno ubija bol u ruci. ne mogu raditi uobičajene pokrete. uopće ne mogu saviti desnu ruku. ni na 90 stupnjeva.
zasto su osjecaji tako snazni, tako jaki?
ne mogu se cesljati! servirati. napraviti izmah nakon udarca.
cijele sam se noći budila i namještala ruku. nisam mogla naći položaj u kojem me bol u ruci ne probada. a onda jos i noge. njih ne osjecam posebno, cak ni kad trcim. ali kad pokusam sjesti, onda nastaje problem. ne mogu. zasto? zasto?
kad bih znala od cega su bolovi...mozda bi mi bilo lakse. a opet, tko zna.
ne osjecam se ugodno. place mi se. a svi su oko meni sretni, veseli, nasmijani. ja nemam nikog svog. ja nemam nikog da mi kaze da ce sve biti u redu.
kako komplicirano...razgovarati s ljudima koji imaju razlicite poglede na svijet. ne osudujem nikoga.
koliko god voljela, razlicitosti ipak ponekad nerviraju, ometaju i smetaju. bole.

drugi post drugacije tematike:

ko te jebe aaa. da, osjecam da ludim. zatvorena u sebe. sama. umjetni smijesak na licu koje okruzuje umjetno plava kosa. sve je tako umjetno. osjecaji.
sto me tako jebeno privlači na tebi?? ne razumijem se. svejedno, volim svakitvoj pristic, svaki pramen tvoje kose. osjecam te, s tobom sam imala nesto posebno, nesto sto nisam imala ni s jednim drugim deckom. pitam se sjecas li me se. lijepa uspomena na tu noc. zadatak. izazov.
priznajem da si cudan. cak si i zgodan na cudan nacin.
kad cu te sljedeci put vidjeti? za dva mjeseca? tri? tako male brojke, a tako veliko razdoblje. nisam te vidjela vec tri sata, a vec umirem. ne bih rekla da zivim za tebe, dotle jos nisam dosla.
udaljeni smo preko 300 km. zivimo razlicite zivote. poznajemo se, a pravimo se stranci.
zvuk matejine muzike koju ne razumijem. narancaste zavjese kroz koje gledam kisno nebo. hrvatska zastava koja visi na zidu. poster nirvane. sve me podjseca na tebe. gdje god pogledam, vidim tvoje lice. nedostajes mi. zelim te...ah, nije za javnost. kao ni ostale moje zelje koje nikom ne zelim reci. a zelim mnogo toga.
neki ljudi su opsjednuti sobom. mozda to nema veze s ovim postom...
ponekad mislim da zivim u svojim mastarijama. u sedmom nebu. skroz odsutna od svijeta u kojem zapravo zivim. to nije dobro. fali mi koncentracije.
zemljo, vrati se. tko sam? gdje sam? vidis li me? ili sam za tebe samo zrak?

*******************************************

bila su to dva posta svaki za sebe.
hvala na slusanju i, nadam se, razumijevanju.
je li mi bolje?
opet ne znam.

jos jedna stvar.
volim kad ljudi citaju moje postove, to cijenim, a tako znam da i oni donekle cijene mene. ili barem moj blog. zato se zahvaljujem onima koji zbilja citaju. pogotovo jer znam da nije lako jer su moji postovi vecinom prilicno dugacki.

dakle, hvala vam.

pusa od mene i mateje (iako ona nije sudjelovala u nastajanju postova).
vasa
illona