Plave ptice

četvrtak , 26.11.2015.

Približavamo se zimi, a to je idealno vrijeme za stvaranje ugodne atmosfere u domu uz vrući čaj i pokoju knjigu. Spremam zimske "praznike" obogatiti ponovnim čitanjem svoje najdraže knjige- Plavih ptica, Davida W. Frasurea.
Tu sam knjigu dobila za rođendan 1999. godine od tete. U to vrijeme i godinama prije imala sam teška životna razdoblja iz kojih su proizašla određena duhovna iskustva koja su zauvijek oblikovala jedan dio mene. Kada si dijete onda nemaš ni znanja ni iskustva, a ni um ne radi punom parom pa si dovoljno "čist" za prijem duhovnog. Naravno, ako ti se posreći da imaš priliku za to. Ili, kako bi u bhakti yogi rekli, ako dobiš milost. Složila bih se s tim, jer da, radilo se o milosti.
Iz tih mojih rano stečenih iskustava shvatila sam da karma postoji, da slučajnosti ne postoje i da se sve događa s određenim razlogom premda mi tada bili toga sasvim nesvjesni. Tako je te davne 1999. u moje ruke došla mala knjižica tvrdih korica. Ima svega 76 stranica i naslovnicu koja ne odaje puno o temi. Knjižica ima stranicu namijenjenu posveti i tamo je moja teta napisala da knjigu posvećuje meni u želji da i "ja pronađem svog Krisa".

Plave ptice

U knjizi se radi o jednoj neobičnoj, jako atmosferičnoj ljubavnoj priči, prožetoj transcedentalnim. Naime, radi se o posljednoj zemaljskoj inkarnaciji glavnog lika, koji se došao oprostiti od svoje najveće ljubavi, svoje srodne duše. On nju podučava o smislu života, karmi, Bogu. Neću nastaviti o sadržaju jer možda bi ju netko želio pročitati (svakako preporučam).

Zašto je ta knjiga meni toliko značajna? Onog trena ulazila je u mene kao da ju je netko usipao kroz lijevak, svaki opis u njoj, svaka slika, svaka riječ prolazili su kroz mene i nasadili se na svoje mjesto. Pročitala sam je puno puta, svakog puta nailazeći na nešto novo. A moja teta, koja ju nije čitala, napisala je u posveti da mi želi da "nađem svog Krisa". Možda je pod time mislila da nađem ljubav svog života, no zapravo mi je zaželjela da nađem nešto drugo. Naime, glavni lik se punim imenom zove Krišna.

Zanimljivo je kako su neke stvari dolazile jako rano u svojim opipljivim formama, kao strelice koje su nježno blinkale pred mojim očima. I tada sam bila sasvim otvorena za njihovo blinkanje. Da ovo danas kažem svojoj teti, ona to ne bi razumjela jer je odlučila biti u nekim svojim okvirima koji joj brane da vidi različite putove. No zanimljivo, ona je imala ulogu instrumenta, sasvim nesvjesno.Tako mi igramo uloge instrumenata jedni drugima, da jedni drugima pomognemo na putevima kojima idemo u ovom životu. Zapravo, to je jako čarobno kada se odmaknemo malo dalje i promatramo tijek kojim se životi odvijaju.
Kada bi samo svi tako mogli sagledati život, vjerujem da bismo stalno bili okruženi jatom plavih ptica.

Oznake: Plave ptice