POGOVOR
Odakle početi, pitam se, što reći za autoricu ovih tako nježnih, suptilnih stihova koja svakim danom, trenom, uvijek sa sobom u mislima nosi neki novi simbol ženstvenosti. Posebna je to žena, i ne samo žena, prije svega majka, supruga, prijateljica, pa i ljubavnica…jer ona ljubi jednako duboko, trajno, ona voli strastveno, živi jako, ispunjeno…
A onda sve te svoje misli, unutarnja stanja, čežnje, sjete, upliće u vijenac stihova koji odišu jednom posebnošću, toplinom, nježnošću koju i ne posjeduje svaka žena…No, ona, Denis, upravo tako i živi, jako, detaljno, ispunjen je njoj, svaki životni trenutak…I kao da ne može bez poezije, kao da se nekome zavjetovala i ne popušta, već na krilima svojih pjesama, lijepih, jednostavnih ali pravih, leti i pokušava dosanjati svoje snove…Pa, uspijeva u tome, mora se priznati, jer ona je zaista velika, sluša samu sebe, uporno čita, radi, piše, možda i ne za samu sebe koliko za druge: svoju djecu i prijatelje…
To, je i drži u stalnoj spremnosti za smišljanje nečeg novog, pravog, čini mi se da zbog jednog posebnog altruističkog odnosa prema drugima, želi se dokazati kolika je spremna pomoći,kako nesretnom čovjeku u traženju nove ljubavi, tako i onome koji je izgubio vjeru u život. Denis stalno istražuje ljepotu prirode i ljudskih vrijednosti i onda o tome piše, smišlja neprestano nešto novo, želeći biti iz početka ona prava, originalna, jedinstvena…Naravno da uspijeva u svom naumu, pa joj u daljnjem radu poželimo još puno sreće i novih uradaka, bilo onih pisanih u obliku poezije, ili pak proze….
Katarina Peruško dipl.oechttp://www.digitalne-knjige.com/kozljan4.php,
|