darujem ljubav svakodnevno

24.04.2012., utorak

"SUZE OD KAMENA" , Zlatan Gavrilović (kritika i osvrt Denis. Kožljan)

Imam li pravo reći, da dosad još nisam susrela, a poprilično sam osvrta napisala, tako jednu mušku, pjesničku dušu, koja će živjeti , imam takav osjećaj, još dugo, dugo, koja će biti ispunjena najljepšom simfonijom života? Zašto imam takav feeling? Zato jer je Zlatan, kroz svoj više od polastoljetni životni vijek iskusio svu ljepotu ali i gorčinu životnog postojanja, Zlatan je vlastitom dušom, slušao, upijao, učio, sve ono lijepo, ali i ružno, tužno i surovo što sa sobom nosi crta vremena. Nije on neki mazasti , zaigrani dječarac, već iskusan ratnik u vječitoj prolaznosti vremena, u vječitoj borbi dobra i zla, istine i laži, vrijednosti i poroka, smrti i života, ljubavi i mržnje. Jako dobro, on shvaća, još od onih najmlađih dana kad je to i riječjom crtao u svojim stihovima, kako je "čovjekova sreća popločana dobrim namjerama", a on je jedan od takvih, boraca koji je uspio savladati sve oluje, unutarnja previranja duše, koji je ljubio jednako lijepo, strastveno i jako, ženu i domovinu, ali je u vihoru ratnih stradanja bio prisiljen napustiti polja crvenih makova, Raguzu, slobodu svog pjesničkog izričaja, ukrcati se na brod poput nekog moreplovca i smjestiti se tamo negdje daleko, u tihoj luci, na kraju svijeta... No, pita se autor ove prekrasne zbirke "Suze od kamena", ima li zapravo početka i svršetka, ima li pravde i nepravde, što se to zapravo zbiva u Kozmosu stvari i postojanja, što je sadržaj životne borbe...? Je li to možda ljubav, najiskrenija, najčistija ljubav prema nježnom, ženskom biću...Njegov monolog filozofije života i postojanja, svrhe ljubavi ali i potrebe ratova, odužio se, mnogo se odužio...i pretvorio u jedan ocean toplih , ljudskih stihova koji se zatim pretvaraju u poeziju i postaju smislenost Zlatanova života i kao običnog čovjeka ali i umjetnika, običnog smrtnika kojega će jednog dana, Bog, začetnik svega uzeti u svoju zaštitu i sasvim sigurno donijeti pravednu odluku...Jer samo je On, Stvoritelj Svijeta, sudac, pravednik, donositelj važnih odluka... Naravno i autor ovih stihova prepunih čežnje, pa i crnih misli, rekla bih, s pravom se pita, zašto je Bog upravo u njega, upro prstom boli, tolikih boli da je njegovo lice sazidano od suza kamenih, suza krvavih...Ali, reći ću samo jedno, nije potrebno toliko brinuti, toliko patiti, toliko razmišljati, o prošlosti, o rastancima, o bolima, nesretnim ljubavima , neispunjenim snovima...Pa, zar poezija nije nastavak dosadašnjeg života, koja zasigurno jednom krasnom umjetniku poput Zlatana može nadomjestiti sve one praznine, gorčine, koja noći crne, može pretvoriti u zvjezdano nebo i konačnu svjetlost... Ja, osobno ne osuđujem autora zbog takvog jednog pesimističnog pristupa smislenosti životnog postojanja jer sam i sama doživjela i prošla pakao, torturu laži i prevara, kupala se u suzama slanim i prošla Golgotu, a samo zato jer sam jednako tako kao i Zlatan, ljubila, ljubila srcem, dušom, jer sam shvaćala i razumijela samo pravdu, a nepravda mi je bila neki apstraktan pojam. Autor se u svom djelu , uvijek iz početka, pa i sada kad živi tamo na nekim drugim morima, s jednakom sjetom vraća na dom, darom od Boga. Vraća se onim što mu može nadomjestiti samoću , daljinu i rastanak od najdražih, a to je njegov topao, stih, satkan od latica mirisnog cvijeća, od zidina Dubrovnika grada, od hercegovačke zemlje...I nije mu ništa za zamjeriti, dapače, on zapravo takvim načinom, opravdava filozofiju kroz koju cijelo vrijeme u djelu progovara pa i kroz svoj stih promišlja. Tako i postavlja vječna pitanja: ..."Tko je pravedan, tko dobar, tko surov, gdje su sada sve njegove sanje...i još mnogo se toga ufa pitati u vlastitom iznošenju monologa. U njegovom duhu, kao i tijelu, očito je vidljiva klonulost; u motivima crnih suza, kamenih suza, očiju crnih od patnje, u slikama bijelog kestena, u suzi mornara koji napokon uplovljava u svoju sretnu luku, u slikama mrtvog cvijeća...On sebe jednostavno vidi u NIŠTAVILU MISLI, istovremeno se prisjećajući mirisa dunja iz Domovine i toplog kruha iz peći svoje bake...Dakle cijelo vrijeme autorove iznijete liričnosti, prisutne su te pesimistične misli u kojima je jasno izražena golema tuga, patnja kako za domovinom, rodnom grudom, tako i osjećaj i ljutnja zbog ratnih stradanja koja su i u cjelini njegova životnog puta, uzela svoj krvavi danak začinjen kamenim suzama... Pa, ipak prisjeća se, Zlatan, poziva se na Gospodnje zapovijedi, na pravila po kojima bi jednom trebala osvanuti sloboda..."jednoga dana biti ćeš slobodan, hladni vjetar neće biti zapreka tvojoj sreći, bit ćeš slobodan i nadaj se, hodat ćeš slobodan ispod zvijezda..." I dok tako ovaj veliki čovjek, neću reći patnik, "ratuje" sa vremenom, daljinama, prolaznosti ali i okovima životnih nadanja, pred njim, ipak, kao da se otvara slobodno nebo nad kojim vidi let albatrosa, pokušava pronaći mir, harmoniju, pretvoriti iluziju u stvarnost, ispuniti nostalgiju, pjesmom svatova, radosti... Pa zaželjet ću ti ,dragi Zlatane, da u ostatku tvog života, a tu smo negdje generacija, ne bude više ljubavnih čežnji, ne bude više razloga i prostora za suze od kamena, već da tvoja luka gdje si se smjestio i našao toliko traženi smiraj, nađeš mnogo razloga za nastavak životnog postojanja, da napišeš još milijun stihova o crvenim makovima, te tako uneseš radost čitanja u naša srca... (Zlatan je inače autor koji već dvadesetak godina živi u Adelaide-Australija)

- 11:04 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.