Još kao sasvim mali kad
u pješčaniku kule smo gradili,
iste smo neke snove sanjali ...
za ruke se držali, slatke
poljupce u obraz davali,
poglede djeteta izmjenjivali.....
a onda godine klizile su
i prolazile, svjedočile našem
odrastanju, ali nikad kraja
nije bilo našem maštanju....
i danas kad sretnemo se u gradu
kao ljudi odrasli, pravi, pitamo se
nismo li i onda davno nešto zajedničko
u srcima imali...
|