darujem ljubav svakodnevno

18.04.2012., srijeda

HODAM GRADOM I RAZMIŠLJAM

Neizmjerno, ali zaista puno, puno, volim svoj grad, Pulu, u kojem sam rođena, a onda i živjela veliki dio života ako zanemarim nekoliko godina studiranja u Rijeci, prvih šest godina stanovanja u Rovinju, i k tome još nekoliko godina odmah nakon udaje kod supruga na selu...No, ljubav za Pulom, uvijek je nadjačala, tako da sam uspjela napokon skrasiti se u obiteljskoj kući, u jednom prekrasnom predjelu grada...Vozim, tako da mi sve ove godine nije bio nikakav problem odfurati se do centra, parkirati bez problema, obaviti sve potrebno, popiti kavu i vratiti se doma. I klapalo je to zadnjih nekoliko godina, još i kad sam otišla u mirovinu, situacija je bila poprilično povoljna, bolje rečeno, izdržljiva... Ali u zadnjih nekoliko mjeseci, otkako intenzivnije pišem i uglavnom putujem ovim virtualnim svijetom, izgleda da su se stvari u mojoj lijepoj Puli ,zaista strahovito pogoršale u svakom pogledu jer poslušajte kako sam doživjela, večerašnji odlazak u grad, eto nakon , reću ću dužeg perioda. Trebala sam obaviti neka plaćanja u banci, kupiti u Robnoj kući neke sitnice i svratiti malo do Portarate gdje se inače u jutarnjim satima održava čitanje priče i poezije za djecu Monte librić. Suprug vozi i galami na mene, neka prestanem laprdati jer se ne može skoncentrirati na vožnju..."Isuse, pomislih, pa jesi li ti normalan, profi vozač i što se to desilo, da nisi siguran ni voziti više?!" Umukla sam ali vrlo brzo shvatih o čemu se radi. Dragi moji, godinu i pol dana u gradu će se, na više lokacija kopati kako za plinifikaciju, tako na rivi i za izgradnju kolektora otpadnih voda. Tako da su gusjeničari i ostali teški strojevi, zauzeli svoje pozicije, postavljena je privremena signalizacija, glavne žile kucavice, odnosno prometnice, potpuno su zatvorene, svi šizde, kiša pada, stakla zamučena kako od sumaglice tako i od proljetnog peluda. Parkirati se više nigdje ne može, a tamo gdje je i dozvoljeno, treba se masno platiti. Pješaci, prolaze cestom , zamišljeni u svom nekom filmu. Suprug i dalje ozbiljan, što inače nije njegov stil, ja se povukla i "začepila" moj jezičak i onako poluglasno mrmljam:"Marjane, ja ne mogu ovo gledati, vidi kako ovi jadni ljudi na leđima tegle plastičnu ambalažu, po ovoj kiši, Marjane, čuješ ti mene?" Ali umjesto odgovora, nervoza je kulminirala, vozimo se kao Kostelić kad vozi tehničke discipline, a banka otvorena samo do devetnaest sati. Ajme, pa što je ovo, razmišljam onako, znam da je uzalud. Onda mi suprug odjednom otvori vrata i kaže:"Hajde, izađi, idi u banku, plati to što imaš, a ja ću uokolo praviti đir jer ne mogu drugačije!" Mmmm, uzdišem, ljuta kao pas!" E, ali nije ni to baš išlo glatko jer u banci treba se uzeti broj, pa sam bogme čekala sat vremena, a onda da ću supruga pozvat, nemam više bona u mobu, pa hajde u kiosk, kiša sve jače lijeva. Bacih pogled s lijeve strane , a na Portarati žive duše, a kamo li Monte librić, dućani zato zjape prazni, nema se za proljetni shopping, kriza...Mučna, zaista, vrlo mučna atmosfera...Nekako sam uspjela smiriti živce, ali da sam za to vrijeme bila nabrijana, sasvim je sigurno, a onda sam ,dolaskom mojoj dragoj kućici, odjurila bosa, bez šlapa, ravno u sobu, sjela za moj dragi komp, i umirila se u mom virtalnom svijetu bez kojeg više zasigurno ne bih mogla.

- 23:11 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.